Svojevremeno je Fadil Novalić, premijer Federacije BiH, izazvao lavinu provala na Facebooku izjavom o potrošačkoj korpi i rasipnim građanima većeg entiteta. Kako li je nesretni čovjek preživio višesedmičnog toplog zeca, ostaje nejasno. Ali sasvim je jasno da ovaj Novalićev incident nije bio eksces, nego kontinuitet politike koju Stranka demokratske akcije provodi već decenijama.
Sve je otpočelo još 1996. godine, kada je Alija Izetbegović, neprikosnoveni (poslije)ratni autoritet kod Bošnjaka, iznerviran nekim pojavama u nekim sredinama, uputio otvoreno pismo javnosti. Ukorio je tom prilikom Bošnjake zbog izvjesnih kršćanskih sklonosti i navika: „Ne priliči našem narodu“, razočarano je ustvrdio ovaj bard političke misli, „da slavi Novu godinu i da je dočekuje uz Djeda mraza, jelke i alkohol.“
Bio je to oveći skandal koji je ukazao na to kakve su startne pozicije i ideološki potencijali SDA. Izetbegović je tada napravio dvostruku grešku, i ne htijući poručio je da ne razumije ni narod ni politiku. Jer, kao što znamo, uprkos silnim željama političara, narod nije homogena kategorija, nego heterogeno oblikovana struktura koja ima malo zajedničkih čimbenika. Svesti takvu kategoriju pod uniformni ideološki imperativ (bez Nove godine, jelke, alkohola i Djeda mraza) zapravo je nonsens naslijeđen od komunista, koji su Izetbegovića zatvarali slijedeći sličan model. S druge strane, pokazao je da i ne korespondira s osnovama zanata kojim se bavi. Jer, da parafraziramo ovu signifikantnu izjavu, ne priliči bilo kom političaru da vazi o tome šta jednom – pa makar i njegovom – narodu priliči, a šta ne. Njegovo je samo da tom narodu, tj. sastavnim mu jedinkama, napuni takuline, a za sve ostalo pobrinut će se same jedinke. Neko uz himber, neko uz pivu, šta ko voli, ali jedan predsjednik apsolutno ne smije imati upliv na takve odluke.
Ista matrica
Dvije decenije kasnije, Izetbegovićev biološki i politički nasljednik Bakir, u ulozi predsjednika SDA i člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, također se drznuo da uputi određene prigovore narodu, izjavivši da Bošnjaci, parafraziramo, imaju još mnogo komunističkih navika u sebi, te neke nepoduzetne socijalističke tromosti – i tako ponovo radikalno zamijenio uloge.
SDA, naravno, nije izuzetak u moru kultiviranih partija, nego smo ovu odrndanu političku filozofiju izvoljeli objasniti na njihovom živopisnom primjeru. Inače, našlo bi se toga i kod podrazumijevajućih Srba i Hrvata. Sjećate li se svih onih eskapada Milorada Dodika o narodu koji mu poručuje da će biti gladan ako treba, samo da mu naš dobri i pošteni Mile sačuva Republiku Srpsku. Ili blaziranog Dragana Čovića koji je iz višemilionske vile 2014. godine zahvalio Hrvatima što se nisu odazvali protestnoj ujdurmi Bošnjaka, koji su pod krinkom socijalnih nemira pokušali srušiti HDZ i njega, Čovića osobno. Ovdašnja populacija ima nesreću da joj lideri savršeno pristaju, što znači da smo zaostali u pećinama pretpolitičkog doba, prepušteni bogatašima koji su sve što imaju stekli zahvaljujući politici. Samo u takvim uvjetima Čović može da pravi fildžan paradržavu i da za to optužuje Bošnjake. I samo u takvim uvjetima Dodik može da gradi pravoslavnu džamahiriju u kojoj čak i entitetski MUP ima krsnu slavu; evergrin koji nadmašuje sve što smo ikada mogli čuti od bošnjačkog političkog vrha.
Percepcija politike
Evidentno je da najpopularnija stranka u Bošnjaka ima ozbiljan problem s percepcijom politike. Budući da uz to ima nešto što se zove Politička akademija SDA, bilo bi poželjno da im neko educiran održi – i to svima njima, na čelu s Bakirom Izetbegovićem i na začelju s Fadilom Novalićem – seriju osvježavajućih predavanja u kojim bi jednostavnim jezikom i prigodnim ilustracijama bilo objašnjeno da ne kritiziraju političari narod, nego narod njih; da su oni naš servis, a ne mi njihovi podanici. Možda će nekima teško biti da rečeno prihvate kao povijesnu činjenicu i političku realnost, ali ne plaćaju oni građane, nego je u sređenim sredinama obrnuto. Doduše, što se toga tiče, ovi iz SDA zaista mogu mirno da spavaju, jer šta god da pričali i kakvu god politiku vodili, njima je pobjeda do sada bila zagarantirana. Zar trideset najtežih godina nije najbolje svjedočanstvo tome?
