Da u nosu nemam cjevčicu s kisikom, rekao bih da sam u hotelu. A sada me još pitaju i što bih pojeo za ručak, kao da sam u restoranu. “Pa ne znam… Dajte mi isto što i drugim pacijentima. Što se uopće nudi?” zbunjeno odgovaram. “Imamo svinjski odrezak ili pečeni oslić, ali možemo pripremiti i nešto drugo, naravno jednostavnije”, spremno će medicinska sestra.
Nešto prije podneva u moju bolesničku sobu u jednoj lokalnoj bolnici u Švedskoj ulazi medicinska sestra. U ruci drži olovku i notes i pita me: “Što želite za ručak?”. Ležim u krevetu s električnim podešavanjem madraca, od čarapa, gaća, hlača do majice potpuno u novoj odjeći koju sam dobio po prijamu na covid-odjel.
Kroz prozor se vidi obližnja šuma, WiFi signal je odličan, a pri ruci mi je i daljinski upravljač za bolnički televizor. Soba je samo moja, nema drugih kreveta. U prostranoj kupaonici iznad umivaonika čekaju me četkica i pasta za zube, dva ručnika te pribor za brijanje. I dovoljno toaletnog papira. Ništa od toga nisam donio od kuće.
Poput hotela
Da u nosu nemam cjevčicu s kisikom, rekao bih da sam u hotelu. A sada me još pitaju i što bih pojeo za ručak, kao da sam u restoranu. “Pa ne znam… Dajte mi isto što i drugim pacijentima. Što se uopće nudi?” zbunjeno odgovaram.
“Imamo svinjski odrezak ili pečeni oslić, ali možemo pripremiti i nešto drugo, naravno jednostavnije”, spremno će medicinska sestra kojoj se po vanjštini i imenu na pločici vidi da nije rođena Šveđanka.
Odlučio sam se za oslića i pomislio da smo završili s narudžbom kad me ljubazna sugovornica priupitala: “Tijekom popodneva donijet ću vam malo voća. Što biste željeli?”. “Mogu li dobiti grožđe?” brzo sam prihvatio visoke standarde. “Nažalost, grožđa nemamo. Ali očistit ću vam dvije mandarine”, rekla je medicinska sestra, zapisujući moje želje i broj sobe.
Švedska po stanovniku ulaže preko 5000 eura godišnje u zdravstvo, Hrvatska 862
Ovako izgleda uobičajena i svima dostupna bolnička skrb u gradu veličine Pule i u državi koja godišnje u javno zdravstvo i socijalnu skrb uloži 13 milijardi eura. Švedski zdravstveni sustav raspolaže enormnim resursima u svakom pogledu. Tijekom 2020. godine na zdravstvo se trošilo 11.5 posto BDP-a, dok je Hrvatska izdvojila samo oko sedam posto.
Razlika je još drastičnija kad se usporede apsolutni iznosi. Prema podacima Eurostata, Hrvatska u zdravstvo ulaže 862 eura po stanovniku godišnje, a Švedska čak 5041 euro. U takvim okolnostima jednostavno je nemoguće očekivati iste ili približno iste rezultate i ishode, što je posebice bilo vidljivo tijekom pandemije covida-19.
Međutim, iako Švedska svojim građanima pruža solidnu uslugu, čak ni tako golema izdvajanja za zdravstvo (u apsolutnom iznosu više u EU/EEA izdvajaju samo Danska i Luksemburg) ne jamče univerzalno zadovoljstvo populacije i kontinuirano vrhunsku skrb. U ožujku ove godine, primjerice, čak 180.000 švedskih građana čekalo je na operativne zahvate. Osim toga, gotovo 10 posto švedske populacije uopće ne koristi usluge javnozdravstvenog sustava, iako ga i dalje financiraju iz svog poreza, zato što imaju ugovorene police privatnog osiguranja. Isto tako, jedna anketa Svenska Dagbladeta iz 2020. pokazala je da 70 posto građana smatra da bi se nacionalna vlada trebala aktivnije angažirati u zdravstvenom sustavu. Ovi podaci ukazuju da se novcem može postići puno, ali dobrom organizacijom, strategijom, digitalizacijom i vizijom vjerojatno i mnogo više. “Švedska ima velik, bogat, trom i relativno učinkovit zdravstveni sustav. Švedska želi biti država blagostanja i sukladno tome u zdravstvo i socijalnu skrb ulaže goleme resurse. S druge strane, švedski građani znaju koliko svog poreza izdvajaju za zdravstveni sustav i zato puno očekuju od njega”, rekao je za Index dr. Goran Mijaljica, specijalist psihijatrije i voditelj Poliklinike za krizna i traumatska stanja, Poliklinike za izbjeglice i Poliklinike za djecu izbjeglice regije Västra Götaland.
Problemi s listama čekanja
Kad govori o tromosti švedskog sustava, dr. Mijaljica misli poglavito na vrijeme čekanja na preglede u bolnicama, ali i u primarnoj zdravstvenoj zaštiti.
“Usluga je sporija nego što bi mogla biti, puno se vremena, energije i novca ulaže u probir pacijenata kojima zaista treba pregled kod liječnika obiteljske medicine. Takozvani drop-in je sveden na minimum, odnosno obavezna je trijaža preko telefona ili u nekim slučajevima preko digitalnih platformi, a pacijente se isprva upućuje na internetske stranice zdravstvenih ustanova i čitanje opisa i uputa za pojedina stanja i simptome na internetu. Čini se sve da se ne aktivira jedan glomazan i vrlo skup sustav ako to stvarno nije potrebno”, objasnio je dr. Mijaljica te nastavio:
“Iako je digitalizacija na razini koju Hrvatska još nije dosegnula, problematično je što se primarna zdravstvena zaštita prilično zatvorila. Teško se dolazi do osobnog kontakta s liječnikom i pacijenti se često žale na takva iskustva. Koliko znam, u Hrvatskoj se moglo sjesti u ambulantu obiteljskog liječnika i čekati da te prime. I uglavnom te prime isti dan.
U Švedskoj to nije nužno tako. Ili moraš u telefonskom razgovoru s medicinskom sestrom dobro opisati svoje simptome kako bi se procijenilo zašto trebaš susret s liječnikom istog dana. Ako smatraju da ti je potreban pregled istog dana, dobiješ termin ako ima slobodnih termina, ili ako nemaju termina upute te na hitni prijam ako postoji potreba za tim”.
Dr. Mijaljica ističe kako je važnost obiteljskih liječnika shvatio dok je radio u Norveškoj. Naime, obiteljski liječnik, kao ulazna točka u zdravstveni sustav, ima odličan pregled zdravstvenog stanja pojedinca. U Švedskoj to baš i nije tako.
I podaci potvrđuju Mijaljičine primjedbe. Anketa iz 2021. pokazuje da je samo 44 posto pacijenata u dva uzastopna posjeta ordinacijama opće medicine zbog iste dijagnoze imalo kontakt s istim liječnikom.
Zanimljivo je da švedski osiguranici mogu sami sebi otvoriti bolovanje i ostati kod kuće do sedam dana bez posjete liječniku. Za vrijeme pandemije ovaj rok bio je produljen na 14 dana, što je bilo ključno da se zaraženi izoliraju kod kuće i ne kreću u kroz javne prostore. Kod bolovanja postoji i određena destimulacija u smislu da za prvi dan bolovanja nema nikakve naknade. Općenito, poslodavci plaćaju naknadu za bolovanje u visini 80 posto plaće do 14 dana, a nakon toga isplatu preuzima zdravstveno osiguranje.
“Svaki zdravstveni sustav ima problema, pa tako i švedski. Potrebno je mnogo energije i ulaganja da bi se jedna tako skupa djelatnost učinkovito ustrojila i dovela do željene razine. Međutim, možda je ključno pitanje organizacije zdravstva i političke odluke o tome koju ulogu zdravstvo treba imati u državi. U tome je Švedska prilično konkretna i transparentna. Moderna medicina postaje sve skuplja, kako zbog novih tehnologija i lijekova, tako i neprestane potrebe za edukacijom osoblja. I to može biti sve veći problem za zemlje kao što je Hrvatska. Hrvatski zdravstveni sustav zasad ipak funkcionira, ali pitanje je koliko dugo će moći funkcionirati na ovaj način, s kakvom razinom usluge i za koji broj ljudi”, zaključio je dr. Mijaljica za Index.
I da, švedski zakon propisuje da svaka žena samostalno i slobodno odlučuje o pobačaju sve do 18. tjedna trudnoće, a u određenim slučajevima i kasnije. Uz plaćanje uobičajene participacije kao i za svaki drugi posjet liječniku. Prošle godine 96 posto pobačaja u Švedskoj obavljeno je medicinskim putem, dakle tabletama. Pobačaj je dostupan u svim zdravstvenim ustanovama bez ikakvih prepreka i odugovlačenja jer u Švedskoj priziv savjesti ne postoji.
INDEX / DEPO / PRESS
