Izvor: Tačno.net
Piše: Nerzuk Ćurak
Da li se načelo o nepovredivosti državnih granica može održati kao suštinska vrijednost naše civilizacije? Ako ne može, nasilje je zagarantirano kao buduća povijest čovječanstva. Ključni donositelji odluka u svjetskoj politici su, u najvećoj mjeri, svjesni aksiomatske vrijednosti teritorijalnog integriteta suverenih država, koji je, već daleke 1975. godine snažno promoviran na Konferenciji o evropskoj sigurnosti i suradnji, održanoj u glavnom gradu Finske – Helsinkiju. Tada je usvojen Završni akt Konferencije u kojemu je, između ostaloga, stajalo i ovo: “Države sudionice (evropske zemlje, Kanada i SAD, op.a.) uzajamno potvrđuju da su sve njihove granice kao i granice svih država u Europi nepovredive, pa će se stoga sada i ubuduće suzdržavati od povrede tih granica. U skladu s tim, one će se također suzdržati i od svakog zahtjeva ili samog čina prisvajanja ili osvajanja dijela ili cijelog teritorija bilo koje države sudionice.”
Gotovo pola stoljeća kasnije, možemo potvrditi da je taj kriterij o nepovredivosti granica postao dio evropske političke kulture, civilizirajući momenat u hladnoratovskom i posthladnoratovskom svijetu. Na upravo završenom, prestižnom minhenskom panelu o svjetskoj sigurnosti, i predsjednica SAD-a Kamala Haris istakla je neporecivu vrijednost “nenasilnog mijenjanja nacionalnih granica” kao doktrine koja je omogućila Evropi da uživa “neviđeni mir i prosperitet u sistemu izgrađenom nakon Drugog svjetskog rata.”
Od beskrajne je važnosti što svojevremeno nije došlo do promjene granica između Kosova i Srbije, jer bi to otvorilo Pandorinu kutiju na Balkanu i veliko je pitanje da li bi Bosna i Hercegovina danas imala snažnu podršku EU i SAD-a…
Geopolitička arhitektura suvremene Evrope počiva na toj premisi – granice se ne mogu mijenjati silom, a budući da se uglavnom mijenjaju ognjem i mačem, fenomen mirnog češko-slovačkog razdruživanja ostaje izuzetak koji se teško može ponoviti bilo gdje u Evropi, tako da ga u memoriji evropskog ljudstva treba sačuvati samo kao čudesni eksces, a bilo koje nove dezintegracijske pokušaje valja sasjeći u korijenu, bilo da je riječ o Ukrajini, Bosni ili podjeli Kosova.[1]
Igra s đavolovim repom
Od beskrajne je važnosti što svojevremeno nije došlo do promjene granica između Kosova i Srbije, jer bi to otvorilo Pandorinu kutiju na Balkanu i veliko je pitanje da li bi Bosna i Hercegovina danas imala snažnu podršku EU i SAD-a svome teritorijalnom integritetu i suverenitetu da je Vučić-Tačijeva igra s đavolovim repom dobila međunarodnu legitimaciju. Ne treba posebno naglašavati povijesnu vrijednost odbijanja ruske aneksije Krima kao gotovog čina, bez obzira na faktičko stanje na terenu.
Ta ultimativna okupacija ostala je nepriznata i od Zapada (ali i od Ujedinjenih Nacija) pa Rusija zbog tog agresivnog čina i dalje trpi sankcije transatlantske alijanse a koje će se multiplicirati ako Putin pokuša oteti još jedan komad nesretne Ukrajine. Parafrazirajmo Tolstoja: sve sretne zemlje liče jedna na drugu, svaka nesretna zemlja, nesretna je na svoj način. Bilo da se zove Bosna i Hercegovina, bilo da se kliče Ukrajina.
Bosna je nesretna stalnim odbijanjem iskompleksiranih susjeda da joj priznaju sopstveno porijeklo; nesretnost Ukrajine dolazi iz tamnih dubina ruskog imperijuma, čija “kolektivna svijest” uopće ne može pojmiti da je Ukrajina bilo šta drugo nego Rusija, stara Rusija, majka, majčica…
Parafrazirajmo Tolstoja: sve sretne zemlje liče jedna na drugu, svaka nesretna zemlja, nesretna je na svoj način. Bilo da se zove Bosna i Hercegovina, bilo da se kliče Ukrajina
Zbog pogrešnih predstava u ruskoj i srpskoj geopolitičkoj kulturi, suverenitet Ukrajine i Bosne i Hercegovine trajno je izložen degradaciji, pa je i za Sarajevo i za Kijev novo retoričko, političko i pravno osnaživanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta kao crvene linije koju agresivne sile ne mogu preći bez posljedica, najvažniji benefit koji slobodni svijet može napraviti za ove dvije nesretne domaje.
No, to je tek pola uspješne priče. Druga polovina tiče se slabosti koju generira insistiranje na suverenitetu i teritorijalnom integritetu. Šta je dakle, naličje, nazovimo ga, dobrog narativa o nemijenjanju granica silom?
Radikalno popuštanje unutrašnjim antisuverenitetskim i dezintegracijskim silama, druga je strana Janusove medalje: naličje neupitnih međunarodno priznatih granica je odsustvo država iznutra. Poželjna i važna briga međunarodne zajednice za nepovredivost granica suverenih zemalja u obrnutoj je proporciji sa stvarnim punjenjem fragilnih, lomljivih, slabih država suverenitetskim sadržajem. Ukrajina i Bosna su očigledni primjeri takvog pristupa.
Budući da bi saga o Ukrajini mogla završiti proizvodnjom, metaforički kazano, Republike Srpske u Donbasu, čime bi Putin i te kako bio zadovoljan, u takvom razvoju scenarija dobili bi baš to – naličje brige za suverenitet: Donbas će biti u Ukrajini ali Ukrajine neće biti u Donbasu; Republika Srpska će biti u Bosni i Hercegovini ali Bosne i Hercegovine neće biti u Republici Srpskoj! Zar to već nemamo izostankom pravnog sankcioniranja Željke Cvijanović, predsjednice RS-a, zbog antiustavnog objavljivanja dva zakona u Službenom listu ovog bh. entiteta.
Već sada možemo kazati da je Republika Srpska više pokrajina Srbije nego što je to Kosovo. U apstraktnoj stvarnosti, Republika Srpska dio je Bosne i Hercegovine, ali od neprocjenjive je važnosti da postane istinski dio materijalne stvarnosti dejtonske države.
SAD i Evropska Unija više ne bi trebale opstanak tih nesretnih država na geopolitičkoj mapi svijeta honorirati podilaženjem secesionistima i dezintegracionistima. Kucnuo je čas za drugi smjer: za integracijske snage mrkva, za dezintegracijske batina
Uvjeren sam da je nastupio novi momentum pred liberalnom internacionalnom zajednicom: mantra o nepovredivosti međunarodno priznatih granica mora biti praćena izgradnjom unutrašnjeg suvereniteta, jačanjem državnih struktura i stvarnom proizvodnjom političkog stanja u kojemu niži nivo vlasti (kao što je u BiH) više neće biti nadređen višem nivou vlasti, proizvodeći od države veliko bezglavo ništa.
Iako je tekst, prije svega, ponukan Bosnom i Hercegovinom i Ukrajinom, vjerujem da je došlo vrijeme za snažniju povezanost između brige za očuvanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta i stvarne proizvodnje unutrašnjeg suvereniteta kojom se osnažuje princip nepovredivosti granica uopće. Jednostavno rečeno, potreban je radikalni politički preokret u pristupu postkonfliktnim zajednicama: da bi države (npr. BiH i Ukrajina) opstale, SAD i Evropska Unija više ne bi trebale opstanak tih nesretnih država na geopolitičkoj mapi svijeta honorirati podilaženjem secesionistima i dezintegracionistima. Kucnuo je čas za drugi smjer: za integracijske snage mrkva, za dezintegracijske batina.
Nastavak teksta čitajte ovdje…
