Piše: Belma Buljubašić za Analiziraj.ba
Nekako smo s godinama naviknuli da se u vrijeme Ramazana – svetog mjeseca muslimana, jedan dio medijskih programa pretvara u Kitchen 24, pa koga zanima može gledati kako poznate ličnosti pohuju piletinu ili objašnjavaju koji je najbolji recept za hurmašice.
Uporedo s kuhanjem, gosti nam govore i šta za njih znači Ramazan, šta jedu za sehur, a šta za iftar, a nerijetko se na insistiranje voditelja prisjete i kako su praktikovali religiju „u ona teška vremena“, kad, kako tvrde, nisi smio reći naglas da si vjernik. Treba i na ovom mjestu ponoviti da je to mantranje o Jugoslaviji kao tamnici naroda karakteristično za sve narode koji su ulazili u njen sastav. Godinama je na snazi utrka ko se više patio u Jugoslaviji i koga je ova zemlja najviše unazadila, pritom zanemarujući sav emancipatorski potencijal koji je ona i uz sve mane imala u izobilju, naročito ako se uporedi sa retrogradnim politikama koje su na snazi već nekoliko decenija u zemljama koje su nastale njenim raspadom.
Kada je o Bošnjacima riječ, treba podsjetiti i da su upravo u Jugoslaviji dobili status nacije i tu činjenicu ne mogu izbrisati tlapnje o potlačenosti i ugroženosti kojima smo izloženi svako malo, a koje nerijetko dolaze iz usta bivših komunističkih dužnosnika koji su sa političkim promjenama brže bolje promijenili dres i politički pravac.
Estradizacija religije i premještanje privatne u javnu sferu već odavno nije ništa neuobičajno i to ne samo u Bosni i Hercegovini, već i u svim zemljama prostora kojeg nazivamo regijom. Lišavanje religije svake suštine i njeno svođenje na banalnost dio je naše svakodnevnice. U to se možemo uvjeriti ako se kratko zadržimo na nekom od kanala u kojem voditelj/ica radoznalo pita – A kažite mi, kako se kod vas u kući slavi taj i taj praznik, šta jedete za Ramazan, s kim se družite i ustajete li na sehur i sva druga pitanja koja bi se vrlo lako dala označiti kao nepristojna.
Jedan intervju emitovan u ramazanskom programu na televiziji Hayat privukao je veliku pažnju gledalaca. U studiju su gosti bili Bakir Izetbegović, predsjednik Stranke demokratke akcije i njegova supruga Sebija Izetbegović, direktorica Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu i profesorica na Medicinskom fakultetu. Ili kako ih je voditeljica sve vrijeme oslovljavala – Predsjednik i Profesorica.
Svašta su gledatelji mogli čuti u tom intervjuu koji je trajao nešto manje od sat vremena – o tome šta je tradicija, s kim Izetbegovići provode ramazanske dane, kakvi su bili ramazani u vrijeme socijalizma, kakvi su danas, šta je za njih sabur i koja jela vole, te su se prisjetili i opsade Sarajeva i odlaska na jedan ratni iftar na Dobrinju i pojasnili šta za njih znači ravnopravnost žena u društvu.
I ne bi ovdje ništa bilo čudno, vrlo bi se lako moglo svesti pod termin revijalnog novinarstva, da u ta pitanja i odgovore nisu tobožnje usputno ubačena i politička pitanja i odgovori koja se tiču budućnosti i vizije BiH, a što je zakamuflirano između priča o kadaifu i bamiji.
Tradicija je dio naše kulture
Voditeljica je na početku intervjua naglasila da vrijeme u ramazanskom programu posvećuju temama iz svakodnevnice sadašnjosti i prošlosti, a u prošlosti se kriju brojni odgovori za našu budućnost. I tako su gledatelji imali priliku da slušaju i o prošlosti i o budućnosti BiH i Bošnjaka, što je otprilike bilo složeno kao baklava koja je pomenuta u intervjuu – jedan red hrane, pa drugi red političke prošlosti porodice, da bi se naposlijetku došlo i do završne kore na baklavi, ili nečega što nalikuje viziji budućnosti države.
Servilna voditeljica je ushićeno konstatovala da je bračni par po prvi put zajedno u emisiji, a ta servilnost je kako je emisija odmicala bivala sve iritantnijom i zaista je na momente bilo teško sve to gledati.
Intervju je počeo pitanjem kako prolaze ramazanski dani u domu Izetbegovića, na šta je Profesorica odgovorila da protiču vrlo tradicionalno, navodeći voditeljicu da naredno pitanje o značenju riječi tradicija uputi Predsjedniku. Odgovor je glasio da je tradicija dio naše kulture, a kultura smo u stvari mi, identitet, odnosno nešto što jedan narod probira u skladu sa mentalitetom i sistemom vrijednosti, jer su i naši preci odbacivali ono što ne žele da pamte, a probirali kao lijepo nešto drugo što je vrijedno pamćenja, pa se mi tako razlikujemo od drugih naroda.
Tragajući za preciznijom definicijom islamske tradicije u BiH, radeći na jednom članku prošle godine konsultovala sam brojne autore i dokumente, u šta sam uključila i razgovore sa priznatim islamskim teolozima, pri čemu sam zaključila da je islamska tradicija u BiH često korišten termin, ali da je teško naći konkretniju definiciju ovog termina. Tradicija nije nešto što je zakovano u vremenu i prostoru, odnosno – kako navodi profesor Fikret Karčić – ona nije statičan koncept, već podrazumijeva i usvajanje novih elemenata koji se selektivno usvajaju i postaju dio tradicije (kao npr. neki odjevni predmeti). Treba imati u vidu i brojne političke promjene koje su se dešavale u BiH. Posebno je zanimljiv način na koji su se odražavale na Bošnjake i činjenicu da svako vrijeme donosi određene običaje koji su isprva često neprihvatljivi, da bi vremenom postajali dijelom tradicije. Također, teško je govoriti i o nekakvoj jedinstvenoj tradiciji bilo kojeg naroda, jer niti jedan narod nije homogena masa i unutar svakog su primjetne brojne razlike.
Da sam koncept tradicije nije najjasniji ni Sebiji Izetbegović pokazalo se iz njenog odgovora u kojem priča o prijateljicama i saradnicama koje su tradicionalne i čuvaju tradicionalnu porodicu, te kako sa saradnicama dan uoči Ramazana pije kafu i jede dijetalni cheesecake, što je postalo dijelom nove tradicije. Možda je to početak jedne divne predramazanske tradicije koja će zaživjeti među Bošnjacima narednih decenija.
U svakodnevnom govoru se kod nas često koristi i termin bosanski islam, koji je kako navodi Karčić u gorespomenutom članku sa aspekta normativne religije neprihvatljiv i spada u domen narodne religije, odnosno njime se označava praktikovanje religije na određenom geografskom teritoriju, Isto kao što se u javnom govoru koristi kovanica bosanski islam, tako smo u ovom intervjuu mogli čuti i kovanicu politički iftar, kada je Izetbegović objašnjavao da je korona reducirala sva društvena dešavanja, te se začudio koliko je zaželio otići na političke, odnosno masovne iftare.
U nastavku intervjua bračni par je evocirao uspomene na ramazane iz djetinjstva, pričajući anegdote koje su im ostale u sjećanju. Sebija Izetbegović prisjetila se da je živjela u neboderu s porodicama oficira i da je njen otac radio u tvornici odjeće 22. decembar pri JNA, doduše kao civilno lice, pa samim tim nisu mogli otvoreno praktikovati svoje “tradicionalne osjećaje i potrebe”. Njen suprug se prisjetio kako u to vrijeme nije bilo televizijskih programa kao sada, nego se čekalo da se kandilji na džamijama upale. Pažljivom gledatelju ne bi promaklo da nije baš sve bilo protjerano iz javnog života kada je religija u pitanju, ako se čekalo da se upale kandilji na džamijama.
Privrženost vjeri i tradiciji
Praveći komparaciju između svoje i suprugine porodice, Izetbegović naglašava da su i jedni i drugi bili privrženi vjeri i tradiciji, dok druge familije nisu bile baš takve – njegov otac je dva puta bio u zatvoru zbog uvjerenja, a Sebijin je napravio hidžru preseljenjem iz Titograda u Sarajevo, jer je imao veću šansu da i on i kćerke očuvaju vjeru.
Nakon toga voditeljica je željela čuti komparaciju vremena kada su Izetbegovići bili izloženi komunističkoj torturi i današnjeg vremena, na šta je Bakir Izetbegović odgovorio da su oni u svim periodima bili izloženi različitim napadima. Njegova supruga je dodala da je ih je to teško životno iskustvo konsolidovalo i donijelo im ljubav prema vjeri, jer hiljade i hiljade ljudi prožive živote, ali nikada ništa slično. Inače, kroz cijeli intervju se proteže taj žrtvenički narativ i stalno naglašavanje skromnosti u svemu – mi skromno iftarimo, privrženi smo porodici, odolijevamo svim napadima, čuvamo tradiciju i običaje. Predsjednik se u odgovorima redovno referisao na dijelove Kur’ana, a servilna voditeljica je poentirala nekom narodnom izrekom ili hadisom.
Voditeljica zaključuje da je Sarajevski proces probudio muslimane, što je podržao i Bakir Izetbegović konstatujući da je Bog obilježio ljude iz tog slučaja, jer će oni poslije voditi Bošnjake u njihovim najtežim vremenima. Veoma lako se složiti s tvrdnjom Izetbegovića da su komunisti ovim procesom proslavili Aliju Izetbegovića, koji bi prema njegovim riječima ostao anonimus. Besmisleni komunistički procesi iz osamdesetih godina itekako su doprinijeli jačanju nacionalizama, a Sarajevski proces počeo je 1983. godine pri čemu je kao osnova za pokretanje bila Islamska deklaracija, koju je Izetbegović objavio 1970. godine.
Teško ranjavanje u gumu od automobila
Naravno, niti jedna priča u BiH ne može proći bez prisjećanja na ratna dešavanja, čak i ako značajan dio rata uopšte niste bili tu. Tako je voditeljica skrenula priču na ramazane u ratu, pa su gledatelji mogli čuti potresno svjedočanstvo kada je bračni par zajedno sa Alijom Izetbegovićem krenuo na Dobrinju na iftar i tom prilikom s položaja VRS bili zasuti mecima.
Sebija Izetbegović prisjetila se 1994. godine, kada se vratila u Sarajevo i kada je na insistiranje muža i svekra (kojeg zove baba) odlučila da krene na iftar na Dobrinju. Išli su Bakirovim Stojadinom i počela je rafalna paljba kod studentskog doma u Nedžarićima. Ona je u strahu učila sve sure koje je znala, moleći Boga da barem jedno preživi, da im dijete ne ostane siroče i razmišljajući o tome koliko je glupa što je krenula i ostavila kćerku u kući s mamom. U haosu i panici nisu ni primjetili da je auto pogođeno – i to ni manje ni više, nego u gumu! Naglasila je da ju je muž taj dan prije intervjua podsjetio da je s njima bio Abdulah Sidran. Međutim, tu nije kraj drame. Njen svekar je na iftaru dobio poklon – savatli tepsiju koju je dao njoj da je otpakuje. Ona se na nju posjekla, pa je u tom momentu pomislila da nema tetanusa, ako nešto krene po zlu, ali hvala Bogu nije se ništa desilo, a oni su se vratili u Sarajevo (jer valjda Dobrinja nije u Sarajevu, ne nalazi se u opštini Centar vrijednijoj od deset drugih) na felgi, jer je guma pri pucanju oštećena.
Bakir Izetbegović je ispričao da je ispred njih bilo auto u kojem je bio Alija, a oni su išli nekih četrdeset metara iza, kada je između prošao roj svjetlećih metaka u visini šajbe, da bi oni bili pogođeni u gumu. Ali njemu je to sve bilo skoro pa normalno, nije bilo uzbuđenja, jer navikne se čovjek u ratu. Tu tezu je potvrdio i novom anegdotom koja se desila pred kraj rata u Hercegovini, kada je brat šefa policije HVO kamiončićem udarao u njihova kola (nije naveo ko je bio s njim, pretpostavljam da je bio s ocem), što je on gledao kao film, čovjek je pogođen i završio je u jarku (nije jasno ko ga je pogodio), ali on je na to gledao kao da se dešava nekom drugom, jer rat razvuče kriterije onoga što možemo podnijeti. Vjerujem da bi i vojnici koji su rat proveli na borbenim linijama zanijemili kada bi čuli jedno ovakvo svjedočenje, da bi im se sve ono što su oni proživjeli i preživjeli učinilo tako malo pred ovim grandioznim iskustvom i hrabrošću. Pokušavam zamisliti šta bi se desilo da je ove priče pričao neko od političara koji dolaze iz stranaka čiji su članovi na stalnoj meti SDA-ovih političkih botova i kojima se redovno broji koliko su dana bili u ratu i da li su bili pripadnici Armije BiH.
Prisjetimo se da je istu ovu priču ispričao i Abdulah Sidran kada je prije dvije godine gostovao kod Senada Hadžifejzovića na Face TV. Njegova se verzija nešto razlikuje od gore navedene. Sidran je ispričao da je mutevelija Ismet Hadžić, komandant na Dobrinji, pozvao Aliju Izetbegovića rekavši mu da povede koga hoće pa je on pozvao Sidrana. Bila je zima, Bakir je vozio, desno od njega je sjedio Alija, a on je bio na stražnjim sjedištima, nije bilo nikakve pratnje i bar je sedam snajperskih metaka udarilo u auto. Nije spominjao da se u automobile nalazila Sebija Izetbegović i nije rekao da su Bakir i Alija Izetbegović išli odvojenim automobilima kao što navode supružnici.
Nije neobično što se bračni par nekoliko sati prije intervjua prisjetio tog događaja, mnogo je vremena prošlo, a sjećanje je varljivo. Međutim, pažljivog gledatelja ne napušta osjećaj da priča nije do kraja koordinirana, meci lete tamo i vamo, gore i dole, a sumnju pogotovo unosi činjenica da se Sidranova verzija radikalno razlikuje od njihove. Mala je vjerovatnost da se radi o dva različita događaja, jer je mnogo podudarajućih detalja.
Bosanska žena i ravnopravnost
U intervjuu je bilo govora i o ravnopravnosti žena u bh. društvu, pa je Predsjednik ustvrdio da nas ljudi sa Zapada, odnosno Evropejci uče o tome kako žena treba da bude ravnopravna, a bošnjačka je žena uvijek bila ravnopravna, ali i generalno žene u BiH su uvijek bile ravnopravne. (sic!)
U tome ga je podržala i supruga, a kao dokaz su ponudili svoje majke i nane koje su bile apsolutne šefice u kući i kuhinju, to je bio njihov prostor dominacije, pa tako ni Bakirov otac i djedovi nisu nikada ni zalazili na taj teritorij, što je u ovom intervjuu predstavljeno kao afirmativno, jer, zaboga, pa kuhinja je ženska prostorija. Muž je išao da zaradi pare, a žena je ostajala kući – eto tako bi se mogla argumentovati ta vječita ravnopravnost bosanske žene zatvorene unutar četiri zida.
Sebija Izetbegović se prisjetila svoje nane koja je održavala veliku kuću i bila neprikosnoveni šef kuće i šef magaze, a na učkuru je nosila ključeve od magaze i samo je ona mogla otključati. Divne li ravnopravnosti: finansijski ovisna o mužu, bez ikakvog obrazovanja i zanata, ograničena na privatni prostor, ali ona ima ključ od magaze. (Ovaj dio neodoljivo podsjeća na jedan stari slogan iz predizborne kampanje.)
Žena sada radi dva posla, u radnom je odnosu i brine o kući i djeci, pa joj treba pripomoći u svemu što je teži dio obaveza, navodi Izetbegović, dok njegova supruga kaže kako se žene danas i obrazuju i imaju zaposlenje, ali ih niko na to ne tjera, one to same žele. Iz ovoga možemo zaključiti da su žene krive što žele zarađivati, biti finansijski neovisne i društveno korisne, kad mogu lijepo sjediti u kući i čekati da im muž da džeparac. Same su sebi na vrat natovarile dupli posao, jer ne daj Bože da se obaveze u kući podjednako rasporede među svim članovima domaćinstva, izgubila bi žena dosadašnju ravnopravnost. Iz intervjua smo saznali i da je u BiH bolje nego u nekim bitno naprednijim zemljama, jer kod nas su žene plaćene jednako kao i muškarci, što nije česta praksa u nekim mnogo razvijenijim sredinama.
Diskriminacije žena nema, jer kako navodi Sebija Izetbegović, ona je do sada bila diskriminisana samo zbog toga što se preziva Izetbegović i zato što je članica SDA, a nikada zbog toga što je žena.
Kao plan borbe protiv opadanja nataliteta (što je još jedna novotarija uvezena s mrskog Zapada), Izetbegović predlaže da se ženama plaća da ostaju kući i odgajaju djecu. Umjesto da rade i da djeci mogu plaćati obdanište.
Podsjećanja radi, ako se već govori o poziciji žene u društvu, onda treba ponoviti da je bosanskohercegovačka žena bila u veoma nepovoljnom položaju stoljećima, što se naročito odnosilo na muslimanke koje su do 1950. nosile specifičnu odjeću, koja im je prekrivala lice i tijelo. Tako su bile potpuno izopštene iz obrazovnog procesa i javnog života. Još u vrijeme austrougarske okupacije bez ikakvog uspjeha ulagani su napori da se ženska muslimanska djeca uključe u obrazovni proces, a za to se zalagao i reis-ul-ulema Džemaludin Čaušević, koji je na tu poziciju došao uoči Prvog svjetskog rata i ostao do 1930. godine. Reis Čaušević se snažno zalagao za otkrivanje lica bh. muslimanki i njihovo uključivanje u školski proces. Kakva je bila pozicija muslimanki najbolje potvrđuje period Prvog svjetskog rata, kada su ove žene dovedene na rub siromaštva, jer su im muževi otišli na front, a one su ostale da, nezaposlene, brinu o porodicama. Tek su donošenjem Zakona o zabrani nošenja zara i feredže muslimanke počele da se školuju i budu dio javnog prostora, iako su postojali snažni otpori protiv ovog zakona, koji su uglavnom dolazili od muških članova porodice. I dan danas se u islamskim krugovima raspravlja o ovom zakonu kao komunističkoj samovolji i udaru na religiju, što opet najčešće dolazi od muškaraca koji to pravdaju ličnim pričama o ženama iz svojih porodica koje i nakon donošenja zakona nisu željele izlaziti vani bez propisane odjeće. To su smatrale sramotom, što je još jedan od pokazatelja u kakvom su se okruženju te žene nalazile.
Sabur i vjera kao politička sredstva
Voditeljica izvlači riječ sabur – koju je prema njenom mišljenju teško prevesti na druge jezike, ali se može uklopiti u opis ličnosti Predsjednika, te ga je zamolila da gledaocima pojasni šta za njega znači ovaj pojam. Za Izetbegovića je sabur prije svega strpljenje. Ne treba biti ishitren, jer je okružen brojnim tipovima političara koji dijeli na nekoliko skupina – ne vole zemlju i to govore i žele je podijeliti, oni koji to ne govore, ali rade na podjeli i patriote koje vole BiH, ali ne vole SDA i njega. Takva konstelacija odnosa je, kako kaže Izetbegović, nepovoljna i treba sačuvati stabilnost i vući stvari u nekom pozitivnom pravcu, bez ishitrenih poteza, ma šta to značilo.
Dakle, ovdje dolazimo do toga da se SDA bori sama protiv svih, jer je vrlo jasno na koga se aludira – SNSD (oni koji ne vole BiH i žele podjelu), HDZ (ne govore da ne vole BiH, ali je Čović blizak Dodiku) i patrioti koji ne vole SDA (sve stranke koje su u dijelu javnosti percipirane kao probosanske, ali čija retorika i politički potezi nisu uvijek u skladu s onim što SDA propagira – tu se prije svega misli na NiP i SDP). Tako SDA ispada jedina stranka kojoj je istinski stalo do cjelovitosti i održivosti BiH kao države, dok su svi ostali u većoj ili manjoj mjeri označeni kao izdajnici.
Neki dijelovi intervjua su kontradiktorni – Izetbegović govori o posebnosti bošnjačkog naroda, pa poslije govori da ne treba isticati nikakvu posebnost, jer to nije u skladu s islamskim vjerovanjem, bošnjačka posebnost je proizašla iz njihove religije, oni su vjernici, na početku rata su se vratili vjeri, psovka je nestala, a i bili su čisti i moralni u svakom smislu u najtežim vremenima. A to je ni manje ni više nego zasluga islama kojeg praktikuju, jer je naš islam nakalemljen na ono “što je dušama naših predaka odgovaralo – bogumilima, dobrim Bošnjanima”. Nedugo poslije, referirajući se na Dževada Karahasana govori da su sve etničke grupe istog genetskog porijekla i kulture su se malo razdvojile, ali su međusobno prožete i za sve su krivi političari koji ne daju da rane zarastu i da se stvori zajednički duh, a za to su krivi ponajprije srpski i hrvatski nacionalizam, ali ponekad i muslimanski (nije rekao bošnjački, nego muslimanski). Ali će na kraju naša dobrohotnost i pružene ruke drugim stranama nadjačati i pridobiti dobre ljude u izgradnji onoga što je bila Bosna i Hercegovina.
Zanimljivo je kada političar koji je predugo na vlasti govori o krivici političara za aktuelno stanje, čime svjesno skida krivicu za sebe – za katastrofalnu političku situaciju su krivi drugi. O Bošnjacima govori kao vjernicima koji su vezivno tkivo BiH, a vezivno tkivo među Bošnjacima je religija, jer nas je vjera spasila. I sve dok su pune džamije i stotine hiljada ljudi ustaju na sehuri i idu dobrovoljno na mukabelu, on se ne brine. Bošnjacima savjetuje da čitaju Kur’an i budu vjernici. Kada govori o bh. dijaspori, Izetbegovića zanima samo bošnjačka dijaspora i to ne bilo koja – njega zanimaju parlamentarci, biznismeni, bogati ljudi od uticaja, koji u godinama koje dolaze mogu pomoći BiH na različite načine; lobiranjem, investiranjem i glasanjem za ispravne stranke. Iako ne naglašava koje su to ispravne stranke, vrlo je jasno da je jedina ispravna stranka SDA, a jedini ispravni Bošnjaci su vjernici praktikanti, oni koji idu u džamiju i poste, što podsjeća na vrijeme uoči popisa stanovništva iz 2013. godine, kada se raspravljalo da li Bošnjaci mogu biti npr. agnostici ili ateisti.
Vizija BiH je, dakle, jedan narod, jedna partija i jedna država u kojoj će biti mjesta za sve one koji misle kao SDA. Insistiranje na takvoj politizaciji i nacionalizaciji religije podsjetit će na romantičarske vizije iz 19. stoljeća i oblikovanja europskih nacija i njihovih nacionalnih država. Primjećujući pražnjenje od antifašističkog nasljeđa tokom ovogodišnjeg obilježavanja Dana grada Sarajeva, tezu sarajevskog politologa Jasmina Hasanovića da u pozadini takve izmaglice spram historijskog sjećanja stoji projekat građanske države dominantnog etniciteta, koji u sebe asimilira sve “dobre” Druge u jedan nacionalni homogenitet, zapravo, potvrđuju i sami Izetbegovići. Predsjednik se, naime, sjeća svog oca koji nacionalni program Bošnjaka sažima u tri, mada su to zapravo četiri – riječi: državu Bosnu i Hercegovinu.
I za kraj, posebno je zanimljiva konstatacija bračnog para Izetbegović da je javni prostor zagađen neprimjerenom komunikacijom, da se ljudi optužuju i da se laže, što se svakako mora regulisati. Slažemo se s ovom tvrdnjom, zaista je potrebno poduzeti brojne aktivnost na regulisanju i samoregulisanju medijske sfere, naročito Interneta i doraditi zakone o kleveti, tako da se razni botovi ne mogu iživljavati nad neistomišljenicima i njihovim porodicama, pišući laži i udarajući na njihovo ljudsko dostojanstvo. Nadam se da je bračni par Izetbegović pri tome mislio i na medije i botove koji su bliski njihovoj stranci, a ne samo na medije koji su pod političkom kontrolom njihovih neistomišljenika i njihove botove.
