Piše: SENAD AVDIĆ, Slobodna Bosna
PONEDJELJAK, 20. JUNI
Milorad Dodik je danas zatražio od Narodne Skupštine Republike Srpske da poništi, odnosno stavi veto na trgovinski sporazum između BiH i Velike Britanije. I nije uspio. Za podršku dvije trećine zastupnika ui Skupštini nedostajalo mu je pet-šest glasova. Podsjetimo, prije godinu-dvije Dodik je glatko osiguravao dvotrećinsku podršku u entitetskom Parlamentu, čak i za svoje neuporedivo bizarnije inicijative poput proglašavanja Pelješkog mosta vitalnim nacionalnim interesom RS.
Jasni su motivi Milorada Dodika za poništavanje sporazuma za Velikom Britanijom, otkrila ih je ne samo opozicija u RS, nego i njegov pravni savjetnik Milan Tegeltija. Trebao je to biti odgovor ovog entiteta na sankcije koje je Vlada Velike Britanije nedavno izrekla Dodiku i predsjendici RS Željki Cvijanović.
Treba podsjetiti da je na izborima prije četiri godine Dodikov SNSND ostvario izbornu pobjedu koja mu je donijela većinu u Parlamentu, ali nedovoljnu za dvotrećinsku podršku svojim inicijativama. No, Dodik je u postizbornom periodu na različite načine, razbijajući opoziciju uspio na svoju stranu primamiti nekoliko potkupljivih preletača, ili kako ih je Željka Cvinjanović svojedopbno nazvala „papaka“. Dešavali su se, međutim, i obrnuti procesi, Demokratski narodni savez i njegov predsjednik Nenad Nešić su izašli iz parlamentarne većine i vlasti, pa je stvorena nova realnost u Parlamentu. Tako je Skupština RS u nekoliko navrata postala neprohodna za Dodikove brojne inicijative, pokušaje blokada, opsutrukcije odluka donesenih u Predsjedništvu BiH.
Dodik je i u tom elelemntu svoje vlasti, totalnom kontroliranju Parlamenta, oponašao svoj beogradski uzor i šefa Aleksandra Vučića, čija Srpska napredna stranka godinama nije imala skoro nikakvu opoziciju u Skupštini Srbije, a posljednje dvije godine je doslovno vladala sama. Vučićev SNS ubjedljivo je pobijedio na izborima u aprilu, ali ipak nije uspio osvojiti natpolovičnu većinu u Skupštini Srbije. Skupština Srbije se nije konstituirala ni skoro tri mjeseca nakon izbora. Ni izborni proces još nije okončan, jer se izbori vještački prolongiraju u jednoj maloj sredini na jugu Srbije. Vlast se trudi da to potraje što je moguće duže. Bez zakonodavne vlasti, nemoguće je formirati novu izvršnu vlast, pa je stoga Vlada premijerke Ane Brnabić već tri mjeseca u tehničkom mandatu. Što znači da je onemogućena da donosi bilo kakve strateške odluke. Time je i formalni i suštinski sva vlast u susjednoj zemlji okupljena u rukama Aleksandra Vučića. Za neke teške odluke, koje se tiču, primjerice Kosova, odnosa prema EU, ili Rusiji, predsjednik Srbije bi u normalnim okolnostima morao konsultirati Skupštinu Srbije, ali budući je ona raspuštena, a nova nije konstituirana, oslobođen je te obaveze. U novom sastavu Skupštine u kojem SNS nema apsolutnu većinu njegovi prijedlozi i inicijative više neće biti tako prohodni kao do sada, opozcija će ih čerečiti i pokušavati blokirati, što svakako nije nešto što autokratu kakav je Vučić oduševljava.
Primjer Milorada Dodika kome se parlamentarna podrška u NSRS topi i veže mu ruke, svakako je poučan i upozoravajući za Vučića. Ni njemu skoro da kao i svim vlastodršcima koji njeguju tzv. fasadnu demokraciju nije potreban parlament, niti bilo koja druga demokratska insitutucija. Insitucije se doživljavaju samo kao prepreka vođinom direktnom kontaktu sa narodom.
UTORAK, 21. JUNI
Budući da je postalo sasvim izvjesno da će se oktobarski opći izbori održati po tekućem Izbornom zakonu, počinju se naslućivati ključni i najžešći frontovi izborne borbe. Kao i na svim dosadašnjim izbornim ciklusima, bit će neizvjesna do kraja trka za članove Perdsjedništva BiH, ali samo kada je riječ o srpskom i bošnjačkom članu. Opozicija u RS predložit će Mirka Šarovića, lidera SDS-a. Još uvijek nije poznato ko će mu iz SNSD-a izaći na megdan, da li Milorad Dodik, ili Željka Cvijanović. I u Federaciji BiH cjelokupna opoziciona scena grupisala se oko jednog kandidata SDP-ovca Denisa Bećirovića, za koga se vjeruje da bi mogao poraziti Bakira Izetbegovića. Željko Komšić će gotovo sigurno ostati u fotelji drugog člana Predsjedništva BiH, budući da njegov tradicionalni rival Dragan Čović iz HDZ BiH nakon što su mu propali pokušaji da promijeni izborni zakon, ne pokazuje ozbiljne ambicije da se još jednom natječe i bude vrlo vjerovatno teško poražen.
No, kako se može naslutiti iz dosadašnje predizborne retorike i medijskih projekcija, najžešća borba će se voditi za popunu Doma naroda Parlamenta Federacije BiH. U postojećem sastavu Doma HDZ BiH ima većinu, što je ovoj stranci osiguralo da kontrolira sve procese unutar Federacije BiH, izabere predsjednika tog entiteta u čijem je mandatu izbor Federalne Vlade. Pored toga, dominacija HDZ-a u federalnom Domu naroda, osiguralo je četiri zastupnička mjesta toj stranci u Domu naroda državnog Parlamenta.
Dom naroda Parlamenta Federacije popunjava se iz skupština Kantona, i sastav njegovih kluba predstavnika ovisi o rezultatima izbora u deset federalnih kantona. Cijela drama oko promjene Izbornog zakona bila je fokusirana, pa i interanacionalizirana oko zahtjeva HDZ BiH da u Dom naroda Federalnog parlementa , a posljedično i državni, bude dominantno popunjen iz onih kantona u kojima Hrvati čine većinu. Tako to funkcionira već četiri godine.
U medijima, ali i unutar poltičkih krugova najavljuje da će se sudbina i sastav Doma naroda Federacije BiH odlučivati u Srednjebosanskom, ili kolokvijalno kazano Travničkom kantonu. Izvršnu vlast u Federaciji BiH i predstavnike u državni Dom naroda Parlamenta formirat će onaj blok u hrvatskom klubu koji osigura šest ili više svojih zastupnika, što predstavlja trećinu od ukupnog broja zastupnika u Klubu Hrvata.
Dragan Čović, lider HDZ BiH, u nedavnom je intervjuu najavio mogućnost, odnosno kako je kazao opasnost da ta stranka izbornim inženjeringom ostane bez većine u Klubu hrvatskog naroda. „Bošnjačke starnke realno mogu igrat na pet čistih mandata, a šesti tražiti u Centralnoj Bosni, ili Mostaru. To podrazumijeva da svaka bošnjačka stranka progura po jendnog Hrvata“, objasnio je Čović. On je kazao kako ima informacije sa terena da „bošnjačke stranke sistemski organiziraju te da će učiniti sve kako bi došli do broja od šest zastupnika i sasvim preuzele vlast u Federaciji BiH i isključili Hrvate iz vlasti.“
Ovi Čovićevi strahovi uslijedili su nakon nekoliko napisa u štampi prema kojima bi ukoliko tzv probosanski blok stranaka u Srednjebosanskom kantonu preotme HDZ-u jednog zastupnika i zamijeni ga Hrvatom sa svojih lista, to će značiti eliminiranje HDZ-a iz federalne vlasti, ali i reduciranje utjecaja na državni dom naroda.
Kakve bi to moglo imati reperkusije na postizborne prilike i kakve bi poteze mogli povući Čović i HDZ BiH, teško je reći. Izvjesno je tek da neće skrštenih ruku gledati na taj potencijalni scenarij.
Danas je Hrvatski medijski servis iz Mostara, kojeg kontrolira HDZ BiH, najavio radikalne, pa i nasilne reakcije ukoliko HDZ BiH bude preglasan u kantonima i domovima naroda. To bi, piše ta medijska kuća, moglo isprovocirati „opći ustanak protiv međinarodne zajendnice“, oni poručuju da Hrvati više „banaka nemaju“, te da se „tenkova odavno ne bojimo“ uz prijeteće militantno upozorenje: specijalci smo za tenkove. Ovim se aludira na robusnu intervenciju pripadnika SFOR-a od prije dvadesetk godina u Hercegovačkoj banci kada je iz nje, uz snažne prosvjede građana, izuzeta dokumentacija o kriminalnom poslovanju. Nedugo zatim Hercegovačka banka je otišla u povijest.
Dragan Čović je večeras gostujući na Hrvatskoj televiziji ponovo govorio o problemu popune federalnog Doma naroda. Kazao je da ako Hrvati ne budu imali svoje predstavnike bit će teško implementirati izborne rezultate. On najavljuje da bi u tom slučaju politička kriza kakvu danas imamo „trebala eskalirati“, te da će biti potreban, kako je kazao, „veliki napor da se to ne dogodi“.
Hoće li zbilja, kako se to sada najavljuje, pitanje jednog zastupnika Hrvata određivati političku budućnost nakon izbora, ali i tokom predizborne kampanje, sačekat ćemo da vidimo.
SRIJEDA, 22. JUNI
Plivačica Lana Pudar se na Svjetskom prvenstvu u Budumpešti definitivno i nepovratno uvrstila u svjetsku elitu ovoga sporta. Dva plasmana u finale, jedno četvrto i jedno osmo mjesto, prema riječima njenog stručnog tima bili su iznenađenje i za njih, budući da ovo natjecanje nije bilo ključno u njenom ovogodišnjem sportskom itinereru. Na dugotrajnim i napornim pripremama Lanina forma je brušena i tempirana za nedjelje i mjesece koji dolaze. Ovoga ljeta mlada Mostarka imat će još nekoliko vrhunskih i zahtjevnih plivačkih natjecanja u juniorskoj i seniorskoj konkurenciji. U trci na 200 metara delfin ona je plivala dvije sekunde brže od svog dosadašnjeg rekorda i nemoguće je predvidjeti dokle sežu, gdje završavaju granice njenih plivačkih potencijala.
Postoji jedan fenomen, ne samo sportski, nego društveni, medijski, kulturološki vezan za Lanu Pudar i njeno plivanje, koji nije novo, ali se sa svakim novim njenim uspjehom izoštrava i produbljuje. Poput antičkih Olimpijskih igara tokom čijeg su održavanja prekidani ratovi i zamrzavana neprijateljstva, i u vrijeme tokom i nakon Laninih plivački nastupa, sportska , ali ne samo sportska javnost postaje nekako vedrija, tolerantnija, relaksiranija i manje kritizerski destruktivna. Malo je stvari, događaja u najširem smislu te riječi, i rijetke su osobe u današnjoj BiH čija cjelokupna pojava kod ljudi aktivira ono najbolje u njima, čini ih boljim, plemenitijim i ponosnijim, nego što su obično. Mizantropski namrgođeni destruktivci na društvenim mrežama Lanine uspjehe slave epitetima i emocijama za koje su mislili da su trajno isparili iz njihovih rječnika. Političari, naravno ne bez zadnjih marketinških i predizbornih namjera, ujedinjeni su u čini se, ovog puta iskrenoj, najmeri da zajednički pomognu i doprinesu punom razvoju Lanine karijere, ne štede novce, investiraju u bazen u Mostaru. Privrednici i javna poduzeća zasipaju nju i njen stručni tim sponzorstvima, kolege sportisti je ohrabruju i obasipaju pažnjom savjetima.
Lana Pudar je sve to zaslužila i opravdala. Ona je sve ono što najveći dio ljudi u ovoj zemlji nije: vrijedna i ambiciozna, neodoljiva u svojoj dječijoj iskrenosti, dobronamjernosti, osobnoj i sportskoj kulturi i otmjenosti.
Lana Pudar svima oko sebe daje besplatne lekcije i smjernice, ona je neka vrsta kolektivnog life coucha, koji nas uči od čega se sastoji uspjeh i kako se postaje i ostaje veliki, drag, odgovoran i ponosan na sebe i druge oko sebe.
ČETVRTAK, 23. JUNI
Danas se održava samit čelnika Evropske Unije kojem prisustvuju lideri zemalja Zapadnog Balkana koji bi napokon trebali saznati sudbinu i evropsku perspektivu svojih država.
Kamere brojnih svjetskih i regionalnih televizija cijeli dan bilježe svaki detalj, atmosferu koja vlada , kako se to kaže, na marginama ovog događaja. Na snimcima iz aule zgrade, hodnika, briselskih kuloara, vidimo neformalne, uglavnom srdačne susrete evropskih državnika sa evropskim zvaničnicima, ali i živu aktivnost regionalnih lidera koji su pozvani kao gosti.. Oko predsjednika Srbije Aleksandra Vučića se stalno nešto dešava, razgovara sa brojnim učesnicima, agilan je i Milo Đukanović. Ni predsjednicu Kosova Vjosu Osmani, što bi se reklo, „mjesto ne drži“, u stalnom je pokretu, razmjenjuje srdačne pozdrave sa čelnicama zemalja Evropske Unije, stiče se utisak da je ona jedna od njih. Živahan je i premijer Albanije Edi Rama, dominira svojom visinom među sugovornicima.
Dugo mi je trebalo, nekoliko sam televizijskih kanala promijenio ne bih li u briselskim hodnicima primijetio barem Šefika Džaferovića, predsjedavajućeg Predsjedništva BiH. Opazio sam ga napokon negdje u dubini televizijskog kadra. Stajao je sam kao duh. Uz njega je bila vjerovatno prevoditeljica u nervoznom isčekivanju da se Džaferović sa nekim sretne, razmijeni kurtoazan pozdrav, prozbori koju neformalanu riječ, upita se za junačko zdravlje. Džaferovićev govor tijela, energičan i komunikativan poput drvene Marije, odavao je beznadežan dojam smušene isprepadanosti. Kao da je u sebi ljuto proklinjao onoga ko ga je gurnuo na to mjesto i u to društvo kojem ni po kom osnovu ne pripada. Prirodno lišen harizme, pokušavajući krutom ozbiljnošću, nadomjestiti nedostatak osobnog šarma, Džaferović je među briselskom čeljadi djelovao upravo onako kakav generalno jeste: suhi, neinspirativni provincijski karijeristički štreber, čiji je strah od bespomoćnog luzerstva veći od državničkih obaveza i kumunikacijskih protokola. Ni loše, amaterski glumljena ozbiljnost i zabrinutost ništa tu nije mogla promijeniti u općem dojmu.
Sasvim je dovoljno u nekoliko kratkih inserata vidjeti samoizoliranog Džaferovića u hodnicima evropske prijestolnice kako maše rukama, muči se i pati, mrmlja nešto sebi u njedra, bespomoćno posmatra veliki svijet oko sebe, stoji ko ukopan, pa da dobijete sliku evropske perspektive BiH. Onaj ko je predložio Džaferovića u Predsjedništvo BiH, kao i oni koji su ga na tu dužnost izabrali samim tim činom su signalizirali koliko suštinski drže i do države i do njene evropske integriranosti. Džaferović poput izoliranog, pustog neprohodnog, zaboravljenog ostrva, slika je BiH u današnjoj Evropi i svijetu.
PETAK. 24. JUNI
Lider „Zabranjenog pušenja“ Davor Sučić, odnosno umjetnički Sejo Sexon, to jest Sula kako ga oslovljavaju prijatelji, gostuje na jednoj beogradskoj televiziji gdje predstavlja novi, i to dvostruki, album nazvan „Karamba“. Samo dan ranije u Beogradu je koncert održao njegov predratni kolega iz grupe Nenad Nele Karajlić uz pratnju svjetski poznatog violiniste Stefana Milenkovića. Gledao sam posljednjnih nedjelja nekoliko nastupa ovog tandema i lako uočio da kičmu njihovog repertoara predstavljaju pjesme Zabranjenog pušenja koje je bez ostatka svojedobno napisao Sula.
Više od 4O godina duga je karijera Zabranjenog pušenja. Voditeljicu na beogradskoj teleleviziji interesira kako frontomen ovog benda tumači to što današnja mlada publika masovno posjećuje njihove koncerte i sve, pa i najstarije pjesme zna napamet.
Sula objašnjava da to nije moguće objasniti nikako drugačije nego utjecajem roditelja. „Roditelji te djece su nas slušali i smatraju valjda da i njihovim klincima te pjesme trebaju biti važne kako što su bile njima“, kaže lider Zabranjenog pušenja. Prisjeća se kako ga je njegov otac tjerao da sluša muziku njegove mladosti, Franka Sinatru, ali da nije baš imao nekog uspjeha u tome.
Jesu li roditelji odgovorni i za skandalozni repertoar kojeg su njihova dječurlija ovih dana pjevala u Novom Sadu na oproštaju od školske godine, a u čemu im je tercala i njihova učiteljica. Šta ta djeca uopće znaju o ljudima i događajima u kojima pjeva mrzilačka pjesma, imaju li pojma ko je Alija kojeg u pjesmi ne vole, a ko su mudžahedini koje žele utopiti u Drini.
Nema sumnje da su ti desetogodišnjaci pjesmu iz bogatog bratoubilačkog repoertoara Baje i Malog Knindže ponijeli iz kuće, iz familije, kao što se pjesme u porodicama nekih drugih klinaca i i klinceze sa koljena na koljeno prenose neki drugi muzički sadržaji, od, što bi se reklo, od Silvane, do Nirvane.
„Kako je moguće da se takve pjesme pjevaju u gradu Đorđa Balaševića, čovjeka koji je imao ljubavi, razumijevanja i poštovanja za cijeli svijet“, pitaju se ovih dana doboronamjerni novinari, analitičari, sociolozi, pedagozi, u Srbiji, koliko i u Bosni.
Ovih dana je u Beogradu objavljena prva knjiga posvećana Đorđu Balaševiću naslovljena Panonski Admiral. Njen autor Ivan Ivačković podsjeća da je slavni kantautor tokom ratova 90-ih godina bio proskribiran, skoro zabranjen u svom rodnom Novom Sadu i Srbiji. Balašević je tih godina prozivan kao izdajnik i vojvođanski autonomaš, bio je čak zabrinut za vlastiti život. Svakodnevno je živio u strahu da će biti mobiliziran i poslan na front u BiH, ili Hrvatsku gdje bi mu vlast mogla inscenirati ubistvo. Ivan Ivačković podsjeća na ta olovna vremena (citiram): „Znamo da su Slobodan Milošević i Mira Marković imali neograničenu moć i da su tu moć koristili da neke svoje viđenije protivnike uklone ne samo iz javnog života, nego i iz života uopšte“.
U to ratno vrijeme Novim Sadom su vladali Šešeljevi radikali, gradonačelnica je bila Maja Gojković, današnji ministrica kulture u Vladi Srbije.
Tih je godina ratnohučkač Baja mali Knindža bio patriotski mainstreem, a Balašević prezreni, marginalizirani neprijatelj. Maja Gojković kao ministrica kulture na simoličkoj,ali i na suštinskoj ravni je neka vrsta povratka na velika vrata te kulture, muzike i ideja iz vremena kada je bila gradonačelnica Novog Sada. Školska djeca samo oživljavaju i repetiraju kulturu mraka, mržnje u kojoj su odrastali njihovi roditelji 90-ih godina prošlog vijeka.
NEDJELJA, 26. JUNI
Odluka Vrhovnog Suda Sjedinjenih Američkih Država da ukine pravo na abortus, nakon što su to pravo građani konzumirali punih pola stoljeća, izazvala je burne reakcije u najmoćnijoj zemlji svijeta. (Zanimljivo je da je napredna, kapitalistička SAD legalizirala abortus pola stoljeća nakon socijalističkog Sovjetskog Saveza, prve države koja je to učinila)
Ali, kao što se ništa drugo važno ne dešava u najmoćnijoj zemlji svijeta, ili manje važno ne zaustavlja unutar njenih granica, to će se odnositi i na ovu odluku.
Američki Vrhovni sud svojom presudom ohrabrit će cjelokupan konzervativni i nazadnjački politički i društveni kompleks širom svijeta koji će tražiti da se slični rodni standardi primijene i i njihovim zakodavstvima. Kada je identičnu presudu donijelo pravosuđe Poljske, to jeste bilo zabrinjavajuće, ali nije imalo snagu niti potencijal globalnog prelijevanja i utjecaja.
Jučer su u Rijeci, u Hrvatskoj, aktivisti vrlo utjecajne ultrakonzervativne udruge „U ime obitelji“ trijumfalno prošetali ulicama ovog mediteranskog grada tražeći od vlasti da apliciraju američki primjer i na Hrvatsku. Ova je udruga predvođena desničarkom Željkom Markić prije nekoliko godina prikupila i predala u Hrvatski sabor preko 700 hiljada potpisa kojim se tražio referendum o braku. Po zlu pominjani advokat iz Srbije Vladimir Đukanović, inače član rukovodstva vladajućeg SNS-a poslao je jučer odvratno uvrjedljivu poruku feministicama, upoređujući ih grafički sa kravama. Poruku je izbrisao nakon što ga je vjerovatno neko podsjetio da mu je premijerka i stranačka kolegica Ana Brnabić gay osoba.
Novinar Ivica Puljić iz Amerike najavljuje da je zabrana abortusa tek prvi u nizu konzervativnih zakona koje će proglasiti američki Vrhovni sud. Sljedeći će, tvrdi on, pozivajući se na pouzdane izvore,na udaru biti Zakon o istospolnim brakovima, potom i neki drugi koji zadiru u rodnu ravnopravnost. Zapanjujuća je podudarnost narednih poteza američkog Vrhovnog suda sa današnjim govorom Sanjina Muse, na kontramitingu povodom Parade ponosa. Ovaj konzervativni aktivista je rekao da će nakon normaliziranja društvenog prihvatanja LGBT zajendnice u BiH, uslijediit zahjev za legalizaciju istospolnih brakova i da će se on i njegovi istomišljenici žestoko boriti prtiv toga.
Vrhovni sud SAD većinski čine sudije koje je imenovao Donald Trump. On je ushićeno prokomentirao donošenje zakona protiv abortusa tvrdeći da ga je donio „Sam Bog“.
Desničarska rekonkvista koja se, da parfraziram svevremensku pjesmu grupe Buldožer Novo vrijeme, širi od Zapada prema Uralu, zahvatila je noćas i naše krajeve: Haris Zahiragić, najborbeniji bošnjački borac za nacionalni moral i zakone koje donosi „sam Bog“ prekinuo je sinoć performans u centru grada nakon što se u njemu pojavio nag, ko od majke rođen muškarac…Dečko prati konzervativne trendove od onih u Njemačkoj 30-ih godina, srbijanskih 90-ih, pa do najnovijih trampovskih…
