Konvencija Vijeća Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici, poznatija kao Istanbulska konvencija, je potpisana u maju 2011. godine. Turska je odustala od nje, no nejasno je zašto sada i koliko će to ugroziti žene.
Mnogi je smatraju izuzetno važnim međunarodnim dokumentom jer štiti ljudska prava. Njena svrha jeste zaštititi žene od svih oblika nasilja, suzbiti njihovo diskriminisanje te promovisati ravnopravnosti između žena i muškaraca. Također pomaže organizacijama i tijelima koja su zadužena za provođenje zakona da što efikasnije djeluju u cilju provođenja prethodno navedenih stavki.
Upravo svrha ove konvencije i govori o tome da bi prava žena mogla biti ozbiljno ugrožena ukoliko bi države prestale poštovati ono što je dogovoreno.
Sve članice Evropske unije i dodatnih 45 država su potpisale Konvenciju, a ratifikovale su je njih 34 (prva je to učinila Republika Turska, u martu 2012. godine). Bosna i Hercegovina je godinu kasnije, kao članica Vijeća Evrope, također ratifikovala i time postala šesta zemlja po redu koja se zauzela za prava žena.
Šta Konvencija sadrži?
Konvencija ima 81 članak podijeljen u 12 poglavlja koji se temelje na “4P” modelu: prevention (prevencija), protection and support of victims (zaštita žrtava i podrška žrtvama), prosecution of offenders (krivično gonjenje počinitelja) i integrated policies (integrirane politike).
Potpisnice su se obavezale da neće praviti bilo kakvu vrstu razlika na osnovu pola, rase, boje kože, jezika, religije, političkog mišljenja, itd.
Ideja za uspostavljanje Konvencije je vezana za obiteljsko nasilje koje se dogodilo u Republici Turskoj prije 19 godina. Nahida Opuz je pokrenula postupak na Evropskom sudu za ljudska prava nakon što je suprug pokušao ubiti. Ubio je njenu majku i osuđen je na samo tri mjeseca zatvora.
Zbog čega je Republika Turska odustala?
Prije deset dana, usred noći, vlada Republike Turske je objavila da se povlači iz Konvencije. Kao razlog povlačenja je navedeno da su određene grupe koji podržavaju homoseksualizam pokušale manipulisati Konvencijom te su tako ugrozile postojanje tradicionalne porodice.
Naravno, nije ni trebalo očekivati da će vlada podržati djelovanje bilo kakvih manjinskih skupina koje se kose sa vjerovanjem za koje smatra da je jedino ispravno i to je sasvim razumljivo u ovakvim okolnostima. Međutim, građanima je u saopćenju trebalo detaljnije objasniti koji su to konkretno pojedinci ili organizacije imale tendenciju da utječu na Konvenciju.
Opozicija pretpostavlja i da vladi smetaju pojmovi kao što su pol, seksualna orijentacija i rodni identitet. Shodno ovome, u Konvenciji, u članu 3 (prvo poglavlje), piše:
“Tijela za provođenje zakona ili pravosuđa pri prijavi slučajeva rodno zasnovanog nasilja nerijetko diskriminišu žene. Slično tome, homoseksualne, lezbijske i biseksualne žrtve obiteljskog nasilja često su isključene iz usluga podrške zbog svoje seksualne orijentacije. Određene skupine pojedinaca mogu doživjeti diskriminaciju i na temelju rodnog identiteta, što jednostavno rečeno znači da rod s kojim se poistovjećuju nije u skladu sa spolom koji im je dodijeljen pri rođenju. To uključuje kategorije pojedinaca kao što su transrodne ili transseksualne osobe, transvestiti i ostale skupine osoba koje ne odgovaraju onome što je društvo utvrdilo da pripada kategorijama ‘muško’ ili ‘žensko’. Nadalje, žene migranti i izbjeglice također mogu biti isključene iz usluga podrške zbog svog rezidentskog statusa. Važno je naglasiti da žene često doživljavaju višestruke oblike diskriminacije, na primjer žene s invaliditetom i/ili žene pripadnice nacionalnih manjina, Romkinje ili žene zaražene HIV/AIDS-om. To se ne mijenja kad postanu žrtve rodno utemeljenog nasilja.“
Konvencija se nije mijenjala, što znači da je vlada od ranije bila upoznata sa načinima na koje su se određeni pojmovi definisali. Ako je istinita tvrdnja da joj bilo koji dio teksta smeta, zašto je tek sada odlučila da reaguje?
Veliki broj smrtnih slučajeva
Odluka o povlačenju Republike Turske iz Konvencije je bila povod za organizovanje protesta. Zvaničnici su izjavili da ovo ni u kom slučaju ne znači da će država prestati brinuti o pravima žena, ali učesnici protesta nisu uvjereni u to.
Prema podacima platforme We Will Stop Femicide, ubijeno je 77 žena u Republici Turskoj od početka ove godine. Naveli su da je u 2020. godini ubijeno čak 409 žena.
(klix)
