PIŠE: Slavo Kukić
Zadnjih dana sam nerijetko pitan o saslušavanju čelnika političkih stranaka u okviru istrage za počinjenje kaznenog djela rušenja ustavnog poretka BiH. Ljude, zapravo, zanima kako će ta priča završiti? I u pravilu sam odgovarao, ne brinite, bit će to samo još jedno bacanje prašine u oči narodu. Kao što su bile i sve prije nje – od onih u vezi s optužbama na račun lidera HDZ do njoj sličnih u procesima protiv „boraca“ za hrvatska, bošnjačka i srpska prava s državnoga i entitetskog trona. Kao što će biti priča u procesu protiv federalnog premijera i njegove grupe, ili ona u tek potvrđenoj optužnici protiv državnoga ministra sigurnosti.
Zašto? Zato što su sve te priče u rukama bosanskohercegovačkog, valjda jedinog takvog pravosuđa na svijetu. Koje je, pita li se mene, najobičniji instrument u rukama centara političke moći i sa zasebnom vertikalom u trodiobi vlasti ima veze koliko i Marko Kraljević, onaj iz narodnih pjesama, s internetom. I usput, ne vrijedi to samo za najvišu, državnu, nego podjednako i za sve niže razine njegove organizacije – od općinske, do kantonalne i entitetske.
Uostalom, na slučaju zeničkoga, i općinskog i kantonalnog pravosuđa sam prethodnih godinu dana to u više navrata i zorno pokazivao. Jer, tamošnje pravosuđe je udžbenički primjer što se događa ako jedna od vertikala u trodiobi vlasti ignorira ulogu koja joj je ustavom i zakonom dana, a postane puškarnica silnika u borbama protiv njihovih političkih protivnika.
Senaidu Begiću je, ako već hoćete imena, koji je zaprijetio da SDA hobotnicu, nakon četvrt stoljeća njezine neupitnosti, izbaci iz sedla vlasti Zeničko-dobojskog kantona, smještena robija za djela nad kojima se normalan svijet može samo zgražati. Na hlađenje je, potom, opomene radi, morao i zenički gradonačelnik – a ne dozove li se pameti, ne klepne li ušima pred tamošnjim SDA bogovima, robija mu, i to višegodišnja, ne gine kao i Begiću.
Tamošnje pravosuđe je udžbenički primjer što se događa ako jedna od vertikala u trodiobi vlasti ignorira ulogu koja joj je ustavom i zakonom dana, a postane puškarnica silnika u borbama protiv njihovih političkih protivnika
Nakon bacanja u tamnicu zeničkoga gradonačelnika, javno sam se pitao tko je na redu slijedeći od SDA-u nelojalnih političara i gospodarstvenika? Nikada, međutim, ni pomisliti nisam mogao da od montiranih optužnica nije pošteđen čak ni Zenički univerzitet. I da priča o sveučilišnoj autonomiji u zeničkoj čaršiji, ako je uteg o vratu kriminogenim grupama i njihovim floskulama o bošnjačkom jedinstvu, ne pije vode. A pred sveučilišnom autonomijom je, vjerovali ili ne, ustuknuti morao čak i režim Aleksandra Vučića – jedan od najautoritarnijih u suvremenoj Evropi.
Prisjetimo se, uostalom, što se događalo ovih dana. Univerzitet u Beogradu je, nakon što je utvrdio da se radi o plagijatu, poništio doktorat i oduzeo titulu doktora znanosti jednom od najbližih suradnika srbijanskog predsjednika. I teško je povjerovati, koliko god ta mogućnost postoji, da bi se odlukom senata beogradskog univerziteta mogli baviti i organi tamošnjega pravosuđa. Jer, u zadnjih stotinu godina univerziteta to nije učinio baš nitko u svijetu – tiče li se akademskih pitanja posebice.
Ono, pak, što vrijedi za čitav svijet, ne vrijedi i za zeničku SDA bratiju. I ne samo to. Na čelu kolone udara na Univerzitet, kako stvari stoje, nisu tamo neki nego sveučilišni „profesori“ koji su dio protiv Univerziteta udružene SDA hobotnice. Redom nekakvi ministri i njihovi zamjenici na različitim razinama organizacije vlasti. Osobe, dakle, koje bi svoje pozicije morale koristiti da sveučilišnu autonomiju dodatno ojačaju, a koje čine sve da nogom zgaze i ono što je od nje još uvijek ostalo.
Ovih dana, još konkretnije, imao sam priliku pročitati od zeničkoga općinskog suda potvrđenu optužnicu protiv, u prethodnih pet-šest godina najisturenijih ljudi – rektora, prorektora, dekana, čak i predsjednika fakultetskih vijeća. Optužnicu koja kod civilizirana svijeta može izazvati jedino gađenje. I za koju vam, kad bi im je prepričavali, nitko u svijetu ne bi povjerovao da govorite istinu. A istina je – tužna da tužnija ne može biti.
Ono, pak, što vrijedi za čitav svijet, ne vrijedi i za zeničku SDA bratiju. I ne samo to. Na čelu kolone udara na Univerzitet, kako stvari stoje, nisu tamo neki nego sveučilišni „profesori“ koji su dio protiv Univerziteta udružene SDA hobotnice
Zamislite, primjerice, optužnicu protiv gotovo pola vodstva zeničkoga univerziteta jer nije omogućilo izbor u više zvanje osobi koja za pet godina nije uspjela objaviti, slovom i brojem, pet znanstvenih radova. A takvima, pita li se mene, ne da se ne smije dati izbor u više zvanje nego im treba zahvaliti i preporučiti da rade neki drugi, nikako i posao sveučilišnog profesora. Jer, ako su uspjeli prespavati pet godina, i to u vremenu u kojem bi njihovo znanstveno stvaranje moralo biti najplodnije, teško da se buđenje iz stvaralačkog drijemeža od njih može očekivati i nakon što ih se promakne u više znanstveno-nastavno zvanje.
Zanemarimo, međutim, što o svemu tome mislim ja. Ali, kako ignorirati činjenicu da je takva praksa pravosuđa izravni udar na sveučilišnu autonomiju. I da iz nje izvire ambicija da se izvan univerziteta popuje o akademskim pitanjima, da se pravi presedan kakav nikada i nigdje nije zabilježen u suvremenom svijetu.
Kako, potom, ignorirati činjenicu da se na Univerzitetu najodgovornije optužuje jer traže poštovanje zakona. Okvirni zakon, naime, precizira da sveučilišni nastavnik, da bi napredovao u zvanje izvanrednog profesora, tijekom pet godina provedenih u zvanju docenta mora imati i „najmanje pet znanstvenih radova objavljenih u priznatim publikacijama“. A taj uvjet osoba, zbog koje se na vodstvo Univerziteta pokreće haranga, nije ispunjavala. No sve to tužiteljima i sucima zeničke čaršije nije razlog da onima, koji brinu za budućnost tamošnjega visokog obrazovanja, ne priprijeti, čak i zatvorima. Jer, kažu, njihovo inzistiranje na poštivanju zakona je „suprotno ustaljenoj praksi Univerziteta“ da se izbor može dati i uz dostavljanje potvrda kako će nekoliko ili čak i svih pet radova, jer su prošli potrebne procedure, nekad biti objavljeni. Hoću reći, onima koji bi optuženima sa zeničkoga univerziteta uzimali mjeru, nije važan zakon nego ustaljena praksa, taman bila i protiv zakona. Stari Latini bi rekli, sapienti sat.
Kako, na koncu, ignorirati, i kako se ne zgražati nad optužbom današnjemu prorektoru zeničkoga univerziteta da je, zamislite, kao predsjednik Senata potpisao odluku koju je Senat usvojio. Pa, zar nije trebao? I zar nije morao? Jer, u vezi s tim je najmanje važno što o spornoj odluci misli on. Mogao je, hoću reći, protiv nje biti i rukama i nogama ali ju je, ako ju je Senat usvojio, morao potpisati. U protivnom bi, ako dobro razumijem, i sam činio kazneno djelo.
Hoću reći, onima koji bi optuženima sa zeničkoga univerziteta uzimali mjeru, nije važan zakon nego ustaljena praksa, taman bila i protiv zakona. Stari Latini bi rekli, sapienti sat
Trakavica o upitnosti optužnice bi se, dakako, mogla i nastaviti. Rektora i jednog od dekana se, recimo, optužuje jer su izvodili nastavu na Sveučilištu i Univerzitetu Džemal Bijedić u Mostaru. Tobože, „drpili“ su lovu na koju nisu imali pravo. Bože sačuvaj! U visokom obrazovanju sam četiri desetljeća, a taj tip optužbi, zapravo kletvi, čujem prvi put.
No, kad se već ta vrsta argumentacije poteže, morala bi se koristiti u svim slučajevima u praksi zeničkoga univerziteta. Jer, slijedom iste logike, drpali su i drugi, SDA ministri i zamjenici posebice, i to u puno većim iznosima od onih koji se na teret stavljaju optužnicom prozvanima. Na fakultetima zeničkoga univerziteta su, hoću reći, kao vanjski suradnici angažirani ljudi iz institucija državne vlasti, na Univerzitetu tijekom prohujlih godina ostvarivali i po nekoliko normi, vjerojatno ih ostvaruju i danas, godišnje naplaćivali i po dvadesetak tisuća maraka, ali nikom iz zeničkoga pravosuđa ni na kraj pameti da podnese optužnicu sličnu onoj protiv rektora i dekana Ekonomskog fakulteta tamošnjega univerziteta.
Što sve to znači? Pojednostavljeno, najnoviji slučaj zeničkoga univerziteta je samo još jedan u nizu onih koji svjedoče o političkom obračunu lokalne SDA kamarile sa svima koji pred njezinom neupitnošću nisu spremni klepnuti ušima. I da je tamošnje pravosuđe samo njezin privjesak u obračunu sa njoj nelojalnima.
Na čemu, pitate se, takve sudove temeljim? Na, ako vas zanima, iskustvima i Begića i Kasumovića, u istoj mjeri, možda i više, na pakiranju bivšem rektoru te današnjem prorektoru i dekanu Ekonomskog fakulteta. I na nespremnosti da se isti aršin primijeni i na druge, one iz zeničke SDA oligarhije prije svega.
Zašto su, mogli bi me pitati, pošteđeni i SDA bogovi? Ne znam! Ali, znam da je tužiteljica koja je došla glave Begiću, a sada je mozak operacije i u slučaju Univerziteta, SDA vedeta. Onima koji u to ne vjeruju preporučam da pogledaju liste SDA za izbore prije desetak godina – one za Skupštinu općine Teslić posebice. Jer, tamo je među odabranima. A to znači da su i njezine današnje konstrukcije ljudima samo dokazivanje lojalnosti, ali i investiranje u karijerno napredovanje. Ne isključujem, dakako, iako sličnim podacima ne raspolažem, da bi se slično moglo dokazivati i u slučaju sutkinje koja je podnesenu optužnicu blagoslovila.
Zašto su, mogli bi me pitati, pošteđeni i SDA bogovi? Ne znam! Ali, znam da je tužiteljica koja je došla glave Begiću, a sada je mozak operacije i u slučaju Univerziteta, SDA vedeta
Naravno, lojalnost zeničkoj SDA kamarili ne znači nedodirljivost i njezinih ako joj trenutno nisu po volji. Na vlastitim leđima bi to osjetiti mogao i optuženi predsjednik Nastavno-naučnog vijeća Ekonomskog fakulteta. A kako stvari stoje, mogućnosti sličnog scenarija oslobođen nije ni aktualni rektor, godinama čovjek iz vrha tamošnjega SDA.
Naprotiv, i priča o njemu se u zeničkom bazenu počela kotrljati kako bi ga se prikazalo moralno upitnim. Zasad je, istina, to u granicama moralnog blaćenja. Ali, ako je temeljem iskustva suditi, to bi moglo imati i nastavak poput onog koje se primjenjuje prema bivšem rektoru, te današnjem prorektoru i dekanu Ekonomskog fakulteta. A to, onda, znači da bi siroti rektor, zbog želje da od zeničkoga univerziteta pravi instituciju evropskoga tipa, mogao biti prvi slijedeći na redu za odstrel.
Ne zazivam, istina, da mu se to dogodi. No, što god da bude, ono što se u zeničkom visokom obrazovanju događa je, da upotrijebim dobru narodnu, „škopljenje“ Univerziteta radi interesa i ambicija šačice – i politički moćnih i duhu univerziteta nedoraslih.
