Davno je već Bakir jasno napisao u jednoj SMS poruci da stranka mora biti preća od naroda. Nije to bila flosklula niti greška u kucanju, to je, pokazalo se, matrica njegovog djelovanja.
Potvrdio je svoju tezu i svojom sinoćnjom izjavom:
“Kruna mi sa glave neće pasti i da odem u Beograd. Kanim razgovarati i postići ovo što sam sad kazao. Da ne dođe do konflikta, da jedni druge bolje razumijemo, ako je to uopšte moguće”, rekao je Izetbegović, te dodao i suštinu: “Da uskladimo te interese.”
Izabrao je Bakir da posjeti Beograd u toku državnog udara i to da kako bi sa jedne strane pružio ruku spasa Vučiću, osnažio ga politički i učinio ga regionalnim liderom koji radi na dijalogu, pomirenju i suživotu.
Sa druge strane, drugi interes, naravno još jedan lični Bakirov. Naime njegov strah od sankcija koje najavljuje međunarodna zajednica u BiH otjerao ga je u Vučićev zagrljaj, baš kao što je otjerao i Dodika. Spas od sankcija ostalo mu je još da potraži u Beogradu, stoga je to za njega odluka koja se ne diskutuje.
U strahu su velike oči, veće i od države.
Bakir je odlučio poniziti cijelu državu. Poniženje koje nam priređuje teško da će umanjiti i eventualno dizanje prsta u Beogradu.
On ovaj put svjesno derogira državne institucije. Njegova izdajnička politika ima za cilj pokazati da su institucije forma i da je vlast u rukama “dinastije”. Riječ je o klasičnom bagateliziranju i obesmišljavanju sistema i države.
A državu je ponizio i ranije. Ponizio kada je dizao prst u Beogradu i bar prividno išao uspravno kičme, ako se uopšte o kičmi i Bakiru Izetbegoviću može govoriti u istoj rečenici. Treba li podsjetiti da je tada u Beogradu poručio kako će se odluke o vanjskoj politici BiH donositi u Sarajevu da bi samo nekoliko mjeseci poslije iz Sarajeva izjavio kako nema ništa protiv da Srbija odlučuje o NATO putu BiH.
I ovo mu nije prvi put da to radi. Ranije je zajedno s Čovićem otpuzao za Zagreb i bacio se Plenkoviću pod noge. Lider SDA otišao je u susjednu zemlju da raspravlja o Izbornom zakonu BiH kojeg usvajaju domaće institucije.
Da parada bude još jadnija potrudila se tada kontroverzna ministrica vanjskih poslova BiH Bisera Turković lagajući narod kako je ćošku sale za sastanak bila mala zastava BiH. A nije je bilo. Poniženje je još veće zbog činjenice da je u Zagrebu obilježje BiH bilo prisutno samo na sakou Dragana Čović.
Trebao bi neko i objasniti da krunu koju pominje, odavno nema na glavi. Nije jasno ni na osnovu čega se samoproziva “liderom jednog naroda”. Isti taj narod mu čak nije ukazao ni povjerenje u tolikoj mjeri da bi se predstavljao njihovim liderom i zaštitnikom.
Bakir svojim ponašanjem neodoljivo podsjeća na umišljenog cara iz bajke “Carevo novo ruho”.
Jedan je bio zaljubljen u lijepu gardarobu, a Bakir je u vlast. U ovoj bajci skup dobro uhljebljenih carevih podanika oduševljava se carevom golotinjom samo zato jer on tvrdi da je to najposebnija garderoba. U Bakirovoj verziji bajke skup dobro uhljbljenih podanika prati ga u njegovom stavu da je i dalje značajan i nezaobilazan politički faktor, a zapravo je samo predsjednik jedne od preko stotinu stranaka.
Bakiru ne pomaže više ni kad mu kažete: “CAR JE GO!” On umjesto da se osvrne oko sebe, sankcioniše one koji su mu skrenuli pažnju na tu činjenicu.
Bilo kako bilo nesagledive će biti posljedice jednog ovakvog sastanka. Bakir će postići ono od čega je odustao čini se i sam Milorad Dodik. Svojim izvaninstitucionalnim potezima obesmislit će državu Bosnu i Hercegovinu u potpunosti.
Zato Bakire, nemoj. Nemoj zbog naroda.
(PRESS)
