Piše: Senadin Lavić
Danas je Srbija utočište za sve ratne zločince iz 1990-ih godina i nastavlja s propalim i izgubljenim ratovima iz tog vremena. To se više ne krije! Na meti je Crna Gora! U funkciji je mehanizam Memoranduma II. Na djelu je i dalje invazivna srpska ideologija velikodržavlja od koje potiče sva patologija antibosanstva, decenije stradanja ljudi i ponerička destruktivnost. U tom planskom proizvođenju haosa koji se kontrolira daljinski pojavljuje se pitanje upliva internacionalne zajednice na tokove u Bosni, Crnoj Gori, Srbiji, Sandžaku i Kosovu. Stoga je opravdano postaviti pitanje: da li je gospodin Schmidt tu da razvija daljnje etničke politike i njeguje primitivne podjele koje ih prate ili da pomogne u uspostavljanju građanske političke forme u Bosni? Gospodin Schmidt bi trebao raditi na programu bosanskog državljanskog identiteta.
Gospodin Schmidt mi trebao znati neke sadržaje koji su karakteristični za ovaj prostor. Provincijalna zatucanost vodi “igru” u formi zdravorazumskog operiranja s društvenim pojavama i ljudskim sudbinama. Malograđanska osrednjost, koja pati od mesijanskog kompleksa i pokazuje da ne zna ništa o tokovima svijeta u kojem živi, nametnula se kao glavni oblik povijesnog stanja stvari. Ta osrednjost, međutim, voli da pljačka, da krade, da uzima tuđe i ono što joj ne pripada – kuće, imanja, zemlju, šumu, vode, novac, ideje. U tom strašnom prividu, izgleda za naivno oko, da svijet i sve u njemu počinje s deseteračkom mitologijom i religijskim fundamentalizmom etnički poredanih grupa. Ona, ta osrednjost ili prosječnost, spremna je srušiti sve kriterije i vrijednosti da bi sopstvenu provincijalnu bolest nedoraslosti vremenu sakrila iza banalnih fraza i površnosti. Tu se u istom kolu nalaze nacionalisti, lažni liberali, inter-nacionalisti, kvazigrađanština, staljinisti, licemjeri, etnopolitičari, etnicisti, narodnjački mitomani, sveštenički pokušaji obmanjivanja racionalnih ljudskih bića, prazni govori predsjednika političkih partija ili ljudi bez ciljeva i vizija za zajedničko dobro, dakle, svi oni koji ne prihvataju primarnost pojma i smatraju da se može bez uma ili mišljenja osmisliti ljudski život praveći statističke modele za predviđanje budućih ponašanja. Oni idu kroz društvenu stvarnost kao slonovi kroz staklarsku radnju. Zato naša zbilja ima tu prepoznatljivu crtu primitivnosti.
Prosječni su postali mjerodavni i zauzeli su funkcije sistema, jer su čista sila i sirova snaga, a ljudi su svedeni na folk-kulturu, zaustavljeni su u ispraznoj malograđanskoj kulturnoj formi cmizdrenja, traženja utjehe i kuknjave za izgubljenim ljubavima, plitkom interpretacijom i kukavnim razumijevanjem narativa o božanskom i vremenu, strahopoštovanjem pred IT, a svijest je omeđena turskim serijama i besciljnim dnevnim tumaranjem. U strukturi folk-kulture etnopolitika podstiče najmizernije sadržaje koji postaju konzumerski “artikli” za psihičke nemire i usmjeravajući miljokazi palih duša u društvenom neredu. Ovaj svijet folk-kulture je sasvim oblikovan svijet na balkanskom prostoru i utapa se u sve nove tehnološke izume i tehnička dostignuća. U njemu nema više refleksije jer nikom ne treba pitanje o smislu sutrašnjeg života. Samo je bitna prodaja roba i prikupljanje podataka o željama, potrebama, navikama i svakodnevnim sadržajima ljudskog života.
Etnpolitika na balkanski način ne može zbilja ništa učiniti za građane da žive bolje i humanije. Jedino što nudi je provincijalna naracija sveštenika i političara. Religijske organizacije, nažalost, od početka 1990-ih raznose nemir po balkanskim krajolicima. Sveštenici prijete, opasni su, interpretiraju militantno svete tekstove, izazivaju nespokoj! Helikopterskim desantom se “ustoličavaju” i postavljaju. Radi se o beskrupuloznoj zloupotrebi religije za naciofašističke projekte velikodržavlja i istrebljenja drugih naroda i religijskih oblika.
Balkanski vertigo potpuno se uklapa u širi socijalni i ljudski vertigo u kojem se čovjek stavlja u totalnu ovisnost od društvenih medija koji iz njega izvlače njegovo vrijeme. Ljudi provode dane zalijepljeni za zaslone svojih računara. Potpuno su “umreženi”, ovisni, uzidani u internetske mreže. Zaboravljaju na stvarnost i ne razlikuju više šta jeste faktičko. Vrijeme života jednog čovjeka, međutim, jeste najvažnija suspstanca, element koji se ne može nadomjestiti, kupiti, zamijeniti, obnoviti. Vrijeme jednog ljudskog života je jednokratno, apsolutno neponovljivo, a ljudi ga danas troše na ovisnost od mreža u koje su ulovljeni kao korisnici i učesnici. Vrijeme je, suštinski, nenadoknadivo!
U ovisnosti od mreža, pričinjava se milionima ljudi da upravo društveni mediji nude izvjesnost, permanentnu sigurnost te stoga one služe kao pribježište, mjesto spasa, azil za izgubljene duše. Ljudi se više ne moraju suočavati s svakodnevnim stvarnim životom – oni imaju mjesto gdje mogu pobjeći. Eskapizam je sama njihova egzistencija. Život bi da se preseli on line ili u svijet mreža koje se vrlo brzo pretvaraju u “realnost”. Ljudi su pristali a da nisu ni svjesni da komunikacija ne mora biti otvorena i civilizirana – ona može biti puka manipulacija, obmanjivanje, varanje.
Doba u kojem živimo izvlači iz ljudi ono što je najbolje – njihovu duhovnu energiju i njihovo neponovljivo vrijeme. Zato je dominantna anksioznost ili opće osjećanje napetosti, brige, stresa i straha pred životom koji se samo jednom živi. Zato je u rukama digitalno lizalo za uspavljivanje uma ili umrtvljivanje ljudskog bića i crpljenje njegove energije za trgovačke potrebe kompanija koje ga čekaju u zasjedi iza svakog ćoška cyber svijeta. Sve je postalo persuasion za ljude koji više nisu sposobni za refleksiju i autokorekciju. Oni su do srži manipulirani od strane “political campaigners”, “sales agents”, “advertisers”, “televangelists”, “demagogues“ i drugih koji uzimaju našu pažnju, kreirajući razorene slike svijeta u kojem živimo. I što je najgore ljudi koji sebe zovu historičarima, književnicima i politolozima počeli su vjerovati u političke ideje iz 19. stoljeće na balkanski način. Svođenje na etničko-religijske monade ljudskih bića odgovara vladarima i kapitalu. Oni se poigravaju sa smrtnicima kao Bogovi s Olimpa!
Pitanje je da li će gospodin Schmidt nastaviti posmatrati i definirati Bosnu kao zemlju tri narodne grupe i neovisno od državnih institucija razgovarati s tzv. “predstavnicima naroda”. Kome odgovara takva predstava Bosne? Može li u ovoj fazi svoje povijesti Bosna izaći iz tronarodne dogme (etnotrinitet) i obmanjivanja ljudi te otpočeti svoj građanski hod ka slobodi? Neće valjda građani ponovo godinama slušati fraze o tome kako “narodi trebaju da se dogovore”?! To je samo otvaranje prostora za daljnje postojanje nacionalističkih antibosanskih projekata i korumpiranih elita koje se navodno brinu o tzv. “konstitutivnim narodima”, preko kojih se prava pojedinačnih građana potiskuju i marginaliziraju. Mitovi o “konstitutivnim narodima” koji su stalno ugroženi i pozadinsko “dogovaranju naroda” su osnova za zaustavljanje razvitka države Bosne.
