Pandemija tokom koje se razboljelo i umrlo toliko ljudi bila je pogubna i na druge načine, prvenstveno za žene. Ovo može postati trajni problem ukoliko društvo uskoro ne odreaguje.
Novo istraživanje kojim je obuhvaćeno 65.000 zaposlenih, koje su sprovele organizacije McKinsey i LeanIn.org pokazalo je da je čak trećina žena rekla da razmatrala napuštanje posla ili smanjenju radnog vremena. Zaposlene žene su češće govorile da su premorene. Takođe, među njima je više onih koje su obeshrabrene sada u odnosu na ono koliko su bile tokom prvih, šokantnih dana pandemije.
Istraživanje otkriva da se u SAD loše postupilo prema zaposlenim ženama. Iz rezultata se vidi i da je previše muškaraca takođe se tna taj način odnosio prema ženama – u ulozi šefova, kolega, partnera i onih s kojima dijele roditeljsku ulogu.
Premor i napuštanje posla
Faktori koji podstiču premor kod žena i neočekivani gubitak poslova tokom pandemije su brojni i složeni, ali generalno spadaju u dvije oblasti: neuspjehe politike i lične neuspjehe. Moramo da razmotrimo i jedne i druge ako želimo da ikad vidimo nešto blisko rodnoj ravnopravnosti u ovoj zemlji.
Kada se pandemija tek pojavila, žene su preuzele najveći dio profesionalnog zamaha. Uz zatvorene škole i u dnevnom boravku, pri čemu ih je toliko ostalo zaglavljeno između rada na daljinu i školskih časova kod kuće, aktivnosti su u potpunosti spale na teret žena.
Još je na porodicama, odnosno ženama, da smisle kako da istovremeno imaju i djecu i plaćeni posao
One koje nijesu izdržale pritisak imale su najslabije zaštitne mreže: samohrane majke, koje su često radile za niske plate. Za crnkinje i latinoameričke samohrane majke bila je veća vjerovatnoća da napuste posao u odnosu na bjelkinje u istoj situaciji, a među nezaposlenima najviše je bilo onih sa djecom uzrasta do pet godina. Međutim, žene sa različitim nivoima obrazovanja i primanjima takođe su u velikom broju bile istisnute sa posla.
Ovo je problem politike: Jednostavno, ne postoje zvanični sistemi koji bi pomogli majkama da ostanu zaposlene, no tražiti od porodica da to same shvate je stvar politike. Vjekovima je rad žena kod kuće dozvoljavao muškarcima da „imaju sve“ – tj. posao i porodicu u isto vrijeme, bez mnogo brige o „ravnoteži“. Žene su balansirale umjesto njih.
Međutim, otkako su žene postale dio radne snage Amerika je napravila vrlo malo prilagođavanja. Još je na porodicama – odnosno ženama – da smisle kako da istovremeno imaju i djecu i plaćeni posao.
Briga o vaspitanju djece
Škole su mjesto na kojem starija djeca provode veći dio dana, ali ne i ona mlađa od 5 godina. Za taj uzrast, kojem se treba prilagođavati skoro čitavu deceniju ukoliko porodica ima više od jednog djeteta, roditelji koji odlaze na posao uglavnom se sami kod kuće brinu o djeci.
Ne mora biti tako. Javno obrazovanje bi se moglo proširiti na univerzalnu brigu o djeci mlađoj od 5 godina. Plaćeno porodično odsustvo omogućilo bi roditeljima da ostanu kod kuće sa bebama. Ovo nijesu radikalne ideje; u većem dijelu razvijenog svijeta one su uobičajena stvar. Ali ovdje, čak i skromni pomaci, poput plana brige o djeci pored Bajdenovog plana obnove infrastrukture, ostaju sporni i neostvareni.
Dobre politike su neophodne. Ali one će otići onoliko daleko i biće progresivne u onoj mjeri u kojoj ih društvo bude primjenjivalo. U SAD imamo lični problem povrh naše politike: muškarci koji izbjegavaju svoje obaveze kod kuće i brigu o djeci, zatim oni muškarci koji kao šefovi dodjeljuju ženama posao „komunikacije“ i „blagostanja na radnom mjestu“ ženama, a imamo i žene koje ne mogu ni da zamisle nešto bolje.
Štaviše, za brigu o djeci treba da budu odgovorna oba roditelja. Ali žene i dalje obavljaju većinu aktivnosti kod vaspitanja djece, čak i kada idu na posao i kad su udate za muškarce koji su potpuno sposobni da podnesu sopstvenu težinu.
Ova dugogodišnja, neupitna stvarnost doprinosi izgaranju žena i očaju. Mnogi muškarci kojima se poslovni i porodični život sukobljavaju mogu da stave posao na prvo mjesto, vjerujući da će njihove supruge ili partnerke poraditi na tome. Žene često ne mogu da učine nešto takvo, a i za njih je mnogo veća vjerovatnoća nego kod muškaraca da će biti samohrani roditelji.
Kao dio porodice, žene se često i bave neplaćenim pružanjem njege, bilo da su to bake i tetke koje popunjavaju prazninu brinući o djeci ili odrasle ćerke koje brinu o starim roditeljima. A ove nejednakosti ne postoje samo kod kuće.
Dodatno angažovanje na poslu
Prema istraživanju koje je sproveo McKinsey, žene menadžerke češće su nego muškarci radile dodatni posao kako bi poboljšale poslovanje i pomogle svojim kolegama – sve od brige za to da li su zaposleni dobro i pomaganja u upravljanju njihovim radnim obavezama do suočavanja sa diskriminacijom na radnom mjestu, mentorstva zaposlenih i posvećivanja dodatnih sati inicijativama za raznolikost, jednakost i inkluziju.
Ovi napori doprinose da zaposleni žele da ostanu na radnom mjestu, ali mogu, paradoksalno, da doprinesu izgaranju žena na višim pozicijama koje rade posao za koji nijesu nagrađene, dok se njihove muške kolege fokusiraju na sopstvenu karijeru.
Muškarci moraju da iskorače – kod kuće, kao šefovi i kolege.
Generacija žena koje izgaraju, a koje se povlače sa plaćenog posla opasnost su za žene u ovoj grupi, koje će čak i ukoliko se vrate na posao, biti u opasnosti da zapadnu u finansijsku krizu.
Tokom pandemije muškarci su dobili tri puta veća unapređenja u odnosu na žene
Gubici prihoda koji su rezultat toga utiču na ostatak života žena, uključujući njihovu sposobnost da štede za penziju i buduće povlastice socijalnog osiguranja. Već su žene starije od 65 godina mnogo siromašnije od muškaraca, dijelom i zbog godina koje žene posvećuju njezi porodice, za vrijeme tokom kojeg muškarci ostaju u plaćenom radnom odnosu. Ako se ove žene razvedu ili im supružnik umre, ili ako nikada nijesu bile u braku, možda će se naći u još gorem finansijskom položaju.
Djevojčice u nepovoljnom položaju
Čak se i žene koje su ostale zaposlene suočavaju sa teškom bitkom: tokom pandemije muškarci su dobili tri puta veća unapređenja u odnosu na žene, kako se vidi iz prošlogodišnje studije softverske kompanije Qualtrics and Boardlist.
I žene koje napuštaju poslove negativno utiču na druge zaposlene žene: Istraživači su otkrili da su manje šanse da muškarci čije supruge ostaju kod kuće podržavaju žene koje rade za njih od muškaraca čije žene odlaze na posao.
I naravno, za žene, ovaj radni egzodus takođe podstiče naglašavanje rodnih uloga, što djevojčice stavlja u nepovoljan položaj. Istraživanje je pokazalo da se ćerke zaposlenih majki bolje snalaze u školi i kasnije na poslovima, dok sinovi zaposlenih majki vode više brige o djeci kada formiraju svoju porodicu.
Ovonedjeljno otrežnjujuće istraživanje ukazuje na nacionalnu krizu. Neka oštećenja se ne mogu poništiti. Ali mnoge od budućih šteta mogu se izbjeći ako porodičnoj politici damo prioritet i ako muškarci istupe i učine svoj dio posla.
(Analitika/PRESS)
