Željko Komšić je u nedavnoj razmjeni vatre sa Goranom Grlićem Radmanom , hrvatskog ministra vanjskih poslova nazvao “hrvatskim Aleksandrom Vulinom” . Vulin je, kao što je poznato, ministar unutarnjih poslova Srbije, prije toga ministar obrane, njegovo ime je otkako je ušao u najuži krug egzekutora političke (samo) volje i ambicija Aleksandra Vučića postalo sinonim za razobručeni jezik mržnje i maligna metafora tog metastazirajućeg velikodržavnog nasilja .Vulinu je Hrvatska prije nekoliko godina zabranila ulazak na svoj teritorij nakon što je godinama svojim desetaračkim, svadljivim naricanjem na komemorativnim skupovima obilježavanja stradanja Srba ta okupljanja pretvarala u tribine sa kojih je ratoborno pozvano na buduće osvete i povijesno “opravdane” revanšizme. Vulinu je, moglo bi se jednostavno dokazati, u režimu Aleksandra Vučića namijenjena uloga koju je u velikosrpskom projektu Slobodana Miloševića imala upravo Vučić: nikada Milošević nije obilazio blagopočivšu Republiku Srpsku Krajinu, niti Republiku Srpsku, te je nacionalistički safarije prepustio Vojislavu Šešelja i njegovom poletnom radikalu Vučiću, koji će dogurati do ministra informiranja u beogradskoj Vladi. Kao što Milošević nikada nije koristio zlokobni termin “Velika Srbija” , nego su se njime razmetali Šešelj i Vučić, tako se i predsjednik Srbije danas ustručava, pa i blago distancira od “Srpskog sveta” čiji je politički maneken njegov ministar policije Vulin. “Ja govorim u srpskom narodu, a ne o Srpskom svijetu” , objasnio je Vučić drastičnu razliku između sebe i svog organa unutar posljednjih djela.
DOŠAO ACA NA VRATANCA
Hoćemo li previše pogriješiti, da li će nam hiperbola biti prejaka, netačna i neumjesna ako, za razliku od Komšićevog predstavljanja Grlića Radmana kao hrvatskog pandana Aleksandru Vulinu prepoznamo (i) u Zorana Milanovića , predsjednika Republike Hrvatske ?! Može se u prvi mah to poređenje učiniti ishitrenim i pretjeranim, malicioznim i “nategnutim”, međutim stanovita, važna, osobito za nas u Bosni i Hercvegovini, polja njihova djelovanja govore o bliskim i srodnim, ili barem kompatibilnim pogledima, mišljenjima, javnim istupima dvojice političara različitog ranga i državnog kapaciteta, Milanovića i Vulina.
Prvo treba primijetiti da su i jedan i drugi “svjetonazorski” dolaze iz istog ideološkog spektra, nominalno su ljevičari. Zoran Milanović je stranačko-političku karijeru počeo i vezivao za Socijademokratsku partiju Hrvatske i njenog lidera Ivicu Račana , dok se Aleksandar Vulin samoaktivirao najprije i “vojno-redarstvenom” Savezu komunista-Pokretu za Jugoslaviju, a kasnije u Jugoslovenskoj levici (JUL), stranci i Mirjane Marković , prve dame srpske politike 90-ih godina. Znači li to da su Milanović i Vulin pripadaju ljevičarskoj internacionali? Naravno da ne znači, riječ je o fasadnom svjetonazoru, političkoj ambicioznoj karijeri.Milanović je ljevičar onoliko koliko je to bio njegov stranački lider i promotor Ivica Račan, dakle malo, ili nimalo. Račan je bio mali vrtni potuljak u nacionalističko-šovinističkoj bašti, odnosno šikari Franje Tuđmana, suhi, bezidejni činovnik. Zato ne treba iznenađivati što je Zoran Milanović u novoj evolutivnoj fazi mnogo bliži originalu- Franji Tuđmanu i njegovoj “viziji” Hrvatske, nego blijedoj replici- Ivici Račanu. Milanović je prije 10-15 godina tvrdio da je najvažniji hrvatski političar Josip Broz Tito , da bi nešto docnije bez ozbiljnih političkih i adekvatnih ljudskih reakcija promatralo kako je Brozovo ime Zlatka Hasanbegovića trijumfalno i sladostrasno uklonjeno sa najvećeg zagrebačkog trga.Koliko je poštovanje Milanović njegovao prema “najvećem hrvatskom sinu”, Titu, pokazao je da imenuje Zagrebački aerodrom po Franji Tuđmanu. A pohvalio se i djedom ustašom.
Aleksandar Vulin je, s druge strane, također izravna veza i osobni kontinuitet Vučićeve Srbije sa Srbijom Slobodana Miloševića. Vulin, nekadašnji čupavi roker koji je naizust biflao stihove Johnyja Štulića i mobilizirajuće parole Che Gevare , a danas testoteronski alfa mužjak, ovog je proljeća 15-tu godišnjicu smrti Slobodana Miloševića, obišao njegov grob u avliji obiteljske kuće u Požarevcu. “Slobodan Milošević je svojim životom i smrću zaslužio poštovanje Srbije i Srba, ali i svih ljudi koji poštuju borce za slobodu” , poručio je Slobin pionir i Mirin junoša Vulin uz nekoliko prigodnih fraza kojim je pođubrio grobno mjesto za daljnji, nesmetan uzgoj kulta ličnosti.“Nisu svi prijatelji Slobodana Miloševića bili su njegovi prijatelji, ni prijatelji Srbije, ali su svi neprijatelji Slobodana Miloševića bili neprijatelji Srbije i istorija će to potvrditi” , zaključio je Vulin. Eh, da, drugarica Mira Marković bila je socijalista, približno onoliko koliko je drug Ivica Račan bio socijaldemokrata; takvi su im i najpoznatiji nasljednici.
Dodajmo tome, u prilog ovom razmatranju “kulta sličnosti” kako se i Zoran Milanović štitići Tuđmanovo državno i ostalo naslijeđe nerijetko antagonizirao sa onim njegovim, Tuđmanovim, “prijateljima koji nisu bili njegovi prijatelji”, koji su se dok je bio živ i dok im je mogao valjati u njega zaklinjali i, za razliku od njega, koji je svoju privrženost svetoj Tuđmanovoj baštini potvrdio konkretnim djelima i postupcima.
Proteklih nedjelja javnost u Hrvatskoj je od bivšeg tamošnjeg diplomate Frane Krnića , koji je pored brojnih drugih odredišta služio u Haagu krajem 90-ih godina prošlog stoljeća, mogao je iz prve ruke saznati da je Franjo Tuđman svojom smrću (prosinac 1999.godine) doslovno pobjegao glavnoj haškoj tužiteljici Carli del Ponte “sa lopate”. ” Da Tuđman nije umro, optužnica bi mu, što mi je rekla sama Carla del Ponte, bila podignuta” , napisao je veleposlanik Krnić u svojim memoarima. Kako bi se prema toj turobnoj činjenici odnosio tadašnji premijer Ivica Račan je retoričko pitanje: da Tuđman nije umro, Račan ne bi bio premijer, niti bi bio u prilici da se odlučuje u vezi sa izručenjima u Haag.
A kakav bi bio potencijalni odgovor Zorana Milanovića na mogućnost da Tuđman sa aerodroma na koji će kasnije dati njegovo ime, odleti u Haag? Možemo to isčitati iz njegova odnosa prema drugim optuženicima za ratne zločine, Tuđmanovim oficirima i policajcima koji su u Haagu (i nešto sitno, simbolički u Hrvatskoj) proglašeni za ratne zločine. Evo kako je taj njegov relativizirajući manevar analizirao Viktora Ivančića nakon što je Milanović odlikovao generala HVO -a Zlatana Miju Jelića , bjegunca kojeg pravosuđa Bosne i Hercegovine tereti za ratne zločine.
“U igri su dakle mnogi od najodurnijih Tuđmanovih klišeja: svjedočenje u Haagu je sramotni čin nacionalnih izdavača (za što je Milanović optužio i Puhovskog), haški su tužioci konstruirali” glupe i ružne izmišljotine “da bi ih” Hrvatska stavili na grbaču “(što je Milanović saopćio u Kninu), “nije svatko koji je dobio kaznu u Haagu ratni zločinci”, optuženi za ratne zločine valjano uručiti zlatnu medalju … da je Tuđman “jedva da je imao zdušnijeg ideološkog sljedbenika na visokoj političkoj funkciji. Tko zna, moguće je da čovjek prožim osjeća stanovništvo prozračnosti kada svoju državničku epizodu izvede na ulogu Tuđmanove zagrobne sjenke koja jamči duboku hladovinu za nacionalnu savjest “ .
MENE TJERA NEKI HAAG
Slični sentimenti prema osobama presuđenim za ratne zločine i skrb za njihovu budućnost prožimaju i Aleksandra Vulina, višestrukog povratnika na ministarske funkcije u Vladi Srbije. Na to je, precizno i lucidno poput Ivančića, ukazao srbijanski pisac i kolumnista Tomislav Marković u povodu rehabilitiranja generala Vladimira Lazarevića u Haagu osuđenog na petnaest godina zatvora za zločine počinjene na Kosovu:“Vulin je potom preuzeo poslove rehabilitacije ratnog zločinca. Pozvao je Lazarevića da drži predavanje pitomcima Vojne akademije, zajedno su prisustvovali raznim državničkim skupovima, hvalio je Vulin i Lazarevića i sve visoke srpske službenike, pogotovo one koji su osuđeni za ratne zločine. Vulinu je povremeno susluživao Selaković (Nikola, ministar vanjskih poslova, “srpski Grlić-Radman”, op. SA) koji je Lazarevića proglasio uzorom za buduće generacije, najsvjetlijim primjerom za mlade naraštaje “ .
Ako, dakle, s jedne strane u susjedstvu imate predsjednika države koji predstavlja “Tuđmanovu zagrobnu sjenu”, dok sa druge strane neumorno djeluje ministar (policije, rata, dijaspore, svađanja, prijetnje; nepotrebno precrtati) koji ljubav prema također neosuđenom ratnom zločincu izjednačava sa lojalnošću državi Srbiji, što se dobiva kao konačna službena politika Hrvatske i Srbije: pa, naravno, dvostruki, komplementarni, u Haagu pravomoćno presuđeni, udruženi zločinački poduhvat.
Već čujem pirgovore kako ustavni položaj Zoranu Milanoviću ne dopušta instrumente kojima bi utjecali na političke prilike u BiH srazmjerno njegovim ambicijama. To je točno, ali ostatak hrvatskog političkog establišmenta predvođen premijerom Andrejem Plankovićem nebrojeno je puta ponovio da se ni u čemu ne slaže sa predsjednikom Republike osim što podržava njegovu (herceg) bosansku politiku. Kada je prije dvadesetak dana Milorad Dodik u prususutsvi turskog predsjednika Recepa Tayipa Erdogana službeno sahranio Daytonski sporazum i zatražio novi međunarodni ugovor o BiH, ili mirni razlaz, a Željko Komšić mu je odgovorio da nije “toliki hipik da bi vjerovao da je moguć miran razlaz u BiH “”, šta je iz toga kao zaključak iscijedio Milanović? Pa to da je “prijedlog Milorada Dodika interesantan” , kao i da je “Željko Komšić nelegitimni član Predsjedništva BiH” . Isto, bez razlika u zarezu, nekoliko je dana kasnije ponovio Aleksandar Vulin valjajući se sa Dodikom po blatnjavim ledinama i birtijama Kozare na “Kočićevom Saboru”.
Podsjetimo se nakratak da je početkom 1992., u vrijeme kada se tadašnji Dodik zvao Radovan Karadžić a njegov hrvatski partner umjesto Dragane Čovića nosio je ime Mate Boban, originalni Tuđman baš kao danas njegova “zagrobna sjenka” Milanović je delegitimirao i tražio smjenu tadašnjeg člana Predsjedništva BiH Stjepana Kljujića . Ništa Ključiću nije pomoglo što je godinu i pol dana ranije na izborima u Predsjedništvu dobio 470 tisuća glasova , Zagreb je presudio da je od njega neuporedivo legitimniji Miro Lasić koji uopće nije izašao na izbore, pa je kao takav predložen za člana Predsjedništva BiH.
HRVATSKI I SRPSKI POLUSVIJET
Šest godina i jedan rat u kojem su bosanski Hrvati deklasirani, kasnije, u jesen 1996. godine, Krešimir Zubak natjecao se za hrvatskog člana tročlanog dejtonskog Predsjedništva i osvojio 340 tisuća glasova što je predstavljalo nestvarnih 88 procenata ukupnog hrvatskog biračkog tijela. (Za Aliju Izetbegovića je te godine glasao tek svaki treći Bošnjak). No, samo dvije godine kasnije, Zubak je voljom Poglavnika iz Zagreba i njegovih hercegovačkih uhoda biva proglašen nedostojnim i nelegitmnim predstavnikom Hrvata, pa ga mijenja gangsterska ejipa predvođena Antom Jelavićem od kojih će većina završiti u zatvorima, hrvatskim ili bjelosvjetskim. Ivo Sanader u vrijeme kada je bio na vrhuncu političke i kletpokratske karijere instalirao je dvojni legitimitet (duopol) među hrvatskim liderima, formalno podržavajući Čovića, suštinski trpao pare u džepove Bože Ljubića čime je na izborima iz 2006. godine demonopolizirao svevlašće HDZ-a BiH koji je kratko vrijeme morao dijeliti vlast sa Ljubićevim odmetnicima iz HDZ 1990.
Najkraće rečeno: legitimnost unutar hrvatskog političkog korpusa u BiH od početka je bila oktroirana iz Zagreba, potvrđena (ili čak ni to) na glasalištima. Kada Zoran Milanović kaže da interese Hrvata u Predsjedništvu BiH štiti i promiče Milorad Dodik to znači njegovo držanje svijesti velikosrpskom projektu, ili Srpskom svijetu, kako mu metonimijski tepa Aleksandar Vulin. Jer, naravno, i za njega, Vulina, je “Željko Komšić član Predsjedništva BiH kojeg su izabrali muslimani koji nemaju pravo govoriti o tome “.
“Nema mirnog rješenja kojim bi se podijelila Bosna i Hercegovina” , kazali su Željko Komšić i Šefik Džaferović nakon Dodikove “džentlmenske” ponude susjednim državama i Turskoj da sudjeluju u novom dogovoru o (kraju) BiH. Hrvatski predsjednik ih je obojicu nazvao ratnim huškačima koji Hrvatsku optužuju za agresiju na BiH.
Nino Raspudić , prvi desničar koji je prepoznao državničke (“suverenističke”) gabarite Zorana Milanovića još 2014.godine kada je ovaj kao tadašnji premijer Hrvatske doletio u Mostaru da podrži Hrvate napadnute u uličnim protestima, koji je kasnije napisao da se u razgovoru sa njim uvjerio da je “Milanović spreman poslati vojsku u Bosnu i Hercegovinu ako Hrvati tamo budu napadnuti” .
Aleksandra Vulina nije reinterpretirao, niti parafrazirao nikoga, on se osobno potrudio da pošalje razgovjetnu poruku što će se desiti (u) Bosni i Hercegovini ako budu napadnuti Srbi. “Beograd se brani u Banjoj Luci … Kada je dio našeg naroda ugrožen, ugrožen je čitav srpski narod. Mi ćemo za mir učiniti sve, ali i za slobodu ćemo učiniti sve” , rekao je je nedavno Vulin.
Milanović misli, vjeruje i tvrdi da u Bosni i Hercegovini nitko Hrvate ne ugrožava osim Bošnjake. Ni Srbima, slaže se sa njim Vulin, niko osim Bošnjake ne prijeti i ne ugrožava njihovu slobodu. Sa takvim premisama i “ulaznim informacijama” prije 30 godina na izlet u Karađorđevu stigli Franjo Tuđman i Slobodan Milošević. Nakon toga su uslijedile “Godine raspleta” , ili, u hrvatskom prijevodu “Bespuća povijesne zbiljnosti” .
P.S
Ne znam koliko ovaj dodatak ima veze sa tekstom, ali mu neće pretjerano nauditi, vjerujem. Uglavnom, prošlog je mjeseca pozornost domaće i hrvatske javnosti (ta se pozornost inače pominje u zabačenim krajevima naziva i gađenje, građenje, prezir!) Izazvao je rođendan Dragana Čovića svečano obilježen na njegovoj mostarskoj haciji. Zvijezda rođendana, iako je bio uglednih gostiju za prste polizati, bio je povijesni grb obitelji Čović, specijalno naručen i urađen u Hrvatskoj kod privatnika. Eh sad, nije se baš moglo na dostupnim fotografijama tog heraldičkog šlamperaja vidjeti sva bogata, razgranata obiteljska loza Čovića, pa ne mogu sa sigurnošću reći ima li, ili nema u toj obiteljskoj raskoši imena Đure Brčkala? Ko je Đuro i po čemu je on važan u životu i obiteljskom predanju Čovićevih.
Đuro, general Jugoslovenske Narodne Armije, od osnivanja je tvornica “Soko” u Mostaru, početkom 50-ih godina prošlog stoljeća, pa u narednim decenijama bio šef sigurnosti tog vojno-industrijskog giganta. Niko se u “Sokolu” nije mogao zaposliti, a da nije prošao sigurnosno sito i riješiti. Ako je nešto trebalo sigurnosno i kadrovski riješiti drugu Đuru, zvalo se kao što je to Ilija Čvorović zvao svog brata Đuru. Izuzetak nije bio mašinski inženjer Dragan Čović, kao i njegova uža i šira obitelj prema kojoj je general Đuro njegovao neskrivene simpatije i pokroviteljske emocije.General Đuro Brčkalo, inače rodom iz Drvare, bio je u partizanima ratnih druga generala Franje Tuđmana, prijateljstvo je nastavljeno i u visokim strukturama JNA, sve do početka 70-ih godina prošlog stoljeća kada je hrvatski general pao u nemilost vlasti i pravosuđa.
Prijateljstvo starih generala Đure i Franje izdržalo je i teška ratna iskustva, pa je general Brčkalo nakon rata često znao skoknuti do svog ratnog druga na Pantovčaku, jadati mu se na položaju Srba u Drvaru, ali i preporučiti neke po njegovom mišljenju kvalitetne kadrove u Mostaru koji su prošli kroz njegov “casting”. Posebno je isticao ime Dragana Čovića, za kojeg Tuđman do tada nije čuo. Ali je zapamtio njegovo ime i uvažio preporuke nepogrešivog, sistematičnog kadrovika generala Đure Brčkala. Tako je, kaže legenda, krenula jedna velika, uspješna karijera čiji se kraj ne nazire …
(“START BIH”)
