Jutarnji list objavio je analizu o non-paperima o kojima se pisalo u proteklom periodu koju prenosimo u cijelosti:
Cijeli Balkan ne vrijedi kostiju jednog pomeranskog grenadira – navodno je rekao njemački, “željezni” kancelar Otto von Bismarck. Koji se u konačnici ipak morao baviti Balkanom na Berlinskom kongresu 1878. godine. Njegove riječi, čini se, ipak i dalje odjekuju Zapadom.
U njemačkim se medijima prije koji mjesec pojavilo stajalište koje daje konture izglednog pogleda Berlina nakon izbora u rujnu ove godine prema Balkanu, parafrazirano: “Lideri Zapadnog Balkana smatraju da Angela Merkel i drugi zapadni čelnici ustaju svakog jutra samo s jednom mišlju na pameti – kako riješiti BiH, odnose Srbije i Kosova, pristupanje regiji EU”.
Autori ove teze s pravom navode da takav, nadrealistični pogled na svijet, u određenoj mjeri kreira pogrešne političke zaključke u Beogradu, Sarajevu, Mostaru, Banjoj Luci, Skoplju… Zapadni Balkan u trenutnim geopolitičkim odnosima snaga gotovo pa da odgovara Bismarckovoj tezi. Zemlje s malim brojem stanovnika (i Srbija je manja od Češke), slabom privredom, ozbiljnim demokratskim prikratama, pogrešnom slikom svoje važnosti.
Kad je 1990. godine izbila kriza, govorilo se o krahu Jugoslavije, sada se također koristi teza o “konačnom završetku jugoslavenske krize”, što, čini mi se, donekle zastire širu sliku. Radije bih to zvao konačnim raspletom raspada Austro-Ugarske i Osmanskog Carstva, dvaju moćnih sila koje su prostor držale pod kakvom-takvom kontrolom. One dvije propadaju jer Prvi svjetski rat uništava europska carstva, a europski lideri vide ideju Jugoslavije kao model rješenja za Balkan nesvjesni brojnih suprotstaveljnih silnica koje haraju prostorom.
Potpuno su zanemarili očekivani razvoj ekspanzionističke politike dviju novih, nacionalnih država, nakon Berlinskog kongresa koji će dovesti do rata 1885. godine i poraza koji je Bugarska nanijela Srbiji kod Slivnice. Sofija i Beograd ostat će interesno suprotstavljeni i zbog želje za kontrolom vardarske Makedonije, danas Sjeverne Makedonije. Tenzije u njihovim odnosima ne ublažava ni pravoslavno bratstvo. Bolje rečeno, dodatno ih raspiruje.
Brojni interesi
I zato će se prva Jugoslavija raspasti kad konačno do kraja nestane postversajski poredak, a druga kad nestane bipolarni, hladnoratovski poredak. Oba puta u krvi.
Gledajući s pozicije raspada dvaju carstava, interesi koje na Balkanu ima Mađarska mogu se preciznije objasniti. Budimpešta gleda rasplet krize kao mogući pretekst revizije Trianonskog sporazuma. Turska smatra da ima založno pravo na BiH i Sandžak (na Berlinskom kongresu ostao pod kontrolom sultana) posebno sada kad je, reći će antiislamistički krugovi, gradnjom džamije u Ljubljani “zelena transverzala povučena od Beča, preko Sarajeva, do Carigrada (Istanbula)”.
Rusija je uvijek “pravoslavnu vertikalu” (od Atene do Moskve) navodila kao razlog za svoj balkanski angažman. Jedino je Kina nova u priči. Njoj, kao i Rusiji, Balkan služi kao prostor za destrukciju europske politike. Turska ima i neke konstruktivne ideje koje su zbog jačanja islamizma u njezinoj politici dobile negativnu konotaciju.
Nakon Daytona, a zaključno s Ohridskim sporazumom 2001., kojim je prekinut sukob Albanaca i Makedonaca, uspostavljen je poredak na Zapadnom Balkanu koji je bio posljedica tadašnjeg globalnog, unipolarnog. Dayton, Kumanovo (kraj rata na Kosovu) i Ohrid vodili su Amerikanci.
Kako se nakon globalne financijske krize unipolarni poredak počeo rastakati, tako ga je slijedio i poredak na Zapadnom Balkanu, kao i u dva prijašnja kraha međunarodnih sustava. U ovoj je regiji bilo razvidno američko povlačenje iz uloge globalnog policajca.
U takvom okruženju u svim državama jačaju nacionalističke snage – u BiH na razini triju konstitutivnih naroda – proces koji je katalizirala financijska kriza. EU regiji odriče skoru europsku budućnost, ostaje samo perspektiva, a nacionalisti se ukopavaju.
Situacija daje naslutiti da bi mogla postati kaotična. Ali, zbog toga se nitko na globalnoj razini ne uzbuđuje. O budućnosti globalnih odnosa odlučuje se na Pacifiku; kako onda očekivati da se veliki igrači bave odnosima među narodima u BiH? Zapadni je Balkan globalno irelevantan. Ako i dođe do sukoba, ostat će limitiran jer je krizni prostor okružen članicama NATO-a.
Kad je postalo jasno da će se Osmansko Carstvo raspasti, Britanac i Francuz su sjeli i počeli crtati karte. Koje su nam ostavile Bliski istok kakav je danas. Bivša američka administracija počinila je kardinalnu pogrešku kad je na Balkanu u optjecaj stavila pitanje “korekcije granica” ili “razmjene teritorija” između Kosova i Srbije. Duh je bio pušten iz boce.
Ako SAD i EU i nisu zainteresirani za regiju, ima onih koji jesu. Čekali su u busiji da vide kako će se nova američka administracija postaviti prema Balkanu i dobili pismo predsjednika Joea Bidena koji poziva na uzajamno prizanje Srbije i Kosova. Ništa novo.
I tada se počinju pisati non-paperi. Tri ukupno za koje znamo.
Samo za jedan su nam poznati svi podaci. Onaj koji je Gordan Grlić Radman, hrvatski ministar vanjskih i europskih poslova, predstavio ministrima vanjskih poslova EU na sastanku 22. ožujka. I koji je dobio podršku Slovenije, Mađarske, Bugarske, Grčke i Cipra. Nedugo zatim mediji u BiH objavili su da postoji još jedan non-paper, koji govori o unutarnjem preuređenju BiH.
Slovenski će ga portal necenzurirano.si, koji je u ratu s premijerom Janezom Janšom, objaviti 15. travnja i navesti da ima potvrđene informacije da je upravo Janša, u suradnji s mađarskim premijerom Viktorom Orbánom, autor tog papira. Dotad se i previše nagađalo o sadržaju. Ovog je utorka, pak, prištinski dnevni list Koha Ditore objavio treći dokument, također non-paper, u kojem se navodi da je riječ o njemačko-francuskoj inicijativi za rješavanje kosovskog pitanja.
Za bolje razumijevanje konteksta potrebno je pokušati uspostaviti kronologiju pojave pisanih materijala kako bismo pokušali ocrtati razvoj procesa. Hrvatska je za predsjedanja Unijom u prvoj polovici prošle godine kao vrhunac planirala veliki skup EU – Zapadni Balkan u Zagrebu. Ideja je zbog pandemije propala i pretvorila se u videokonferenciju. Njemačka se kao predsjedavajuća bavila proračunom i planom oporavka EU te pregovorima s Kinom o Sveobuhvatnom sporazumu o ulaganju.
Slovenski predsjednik Borut Pahor, koji je u dobrim odnosima s Janšom, 5. ožujka posjećuje Sarajevo i razgovara s tri člana Predsjedništva. I na tom sastanku, kako je obznanio Željko Komšić, navodni predstavnik Hrvata u Predsjedništvu, postavlja pitanje kako bi oni reagirali na miran razlaz triju konstitutivnih naroda, “o čemu se priča u Bruxellesu”. Komšić i Šefik Džaferović, predstavnik Bošnjaka, tomu se protivi, a srpski predstavnik Milorad Dodik to oduševljeno prihvaća. Jer, to je potvrda njegove politike prema BiH.
Signali iz Washingtona
Iz toga se može zaključiti da je Pahor razgovarao na temelju non-papera Janše i Orbána koji je dostavljen Bruxellesu i Washingtonu, kako u njemu stoji, i nastao je vjerojatno u drugoj polovici veljače. Hrvatski je dokument pokušaj da se upozori na opasnost koju predstavlja raspad BiH i promjene granica, a 31. ožujka američki državni tajnik Antony Blinken šalje pismo Predsjedništvu BiH u kojem se zalaže za teritorijalni integritet.
Što je gotovo pa neupitna reakcija Washingtona na slovensko-mađarski non-paper o kojem se u Bruxellesu, što je Jutarnjem potvrđeno, raspravljalo, i to ozbiljno. Treći, navodni njemačko-francuski dokument komplementaran je Janšinu i Orbánovu, a kao sugovornika srbijanskom predsjedniku Aleksandru Vučiću navodi Albina Kurtija. Izbori na Kosovu bili su 15. veljače, vlada je formirana 22. ožujka, dakle u tom je razmaku nastao i ovaj dokument, vjerojatno početkom ožujka.
Dakle, kad je Washington signalizirao da se ne kani baviti Balkanom, Orbán je odlučio zatalasati uz Janšino sekundiranje, a u EU se iskristalizirala ideja rješavanja Kosova. BiH ih ne zanima. Blinken upozorava da nema promjene granica.
Non-paper Janša – Orbán je najopasniji. Vraća se retorici 19. stoljeća i pitanju rješavanja nacionalnih pitanja, hrvatskog, srpskog i albanskog, bez kojih ne može biti riješena jugoslavenska kriza. I navodi Tursku kao primjer zemlje koja je, zbog takve situacije, uspjela ojačati utjecaj u BiH i Sjevernoj Makedoniji (ne spominju Albaniju ni Sandžak). Ni riječi o utjecaju Rusije i Kine.
Predlaže se ujedinjenje Albanije i Kosova, Srbiji bi se pripojila Republika Srpska, a većinski hrvatski kantoni u BiH postali bi dijelom Hrvatske. I nastala bi bošnjačka država koja bi mogla birati između veze s EU ili Turskom. Začuđujuće je do koje mjere autori nisu svjesni sigurnih negativnih posljedica takvog raspleta. Od frustracije Bošnjaka do pitanja Albanaca i Bošnjaka u Crnoj Gori, Sandžaka.
Navodna njemačko-francuska inicijativa izrađena je pomnije, pozivajući se na međunarodnopravne dokumente i vrijednosti EU. Vučić je nakon objave dokumenta rekao da Srbiji odgovara 90 posto navedenog, osim priznanja Kosova. U Prištini muk jer dokument ide dalje od Zajednice srpskih općina i predviđa Autonomni distrikt na sjeveru koji bi se ekonomski vezao sa Srbijom. Što također nije bez rizika jer bi Kosovo moglo zatražiti isti mehanizam povezivanja s Preševskom dolinom. Indikativno je da na ovaj dokument nije bilo negativnih reakcija ni iz Washingtona ni iz Bruxellesa, osim što je njemački ambasador na Kosovu rekao da Berlin ne stoji iza dokumenta, ali nije zanijekao njegovo postojanje.
Hrvatska je uspjela dobiti podršku nekoliko, treba iskreno reći, zemalja ograničenog utjecaja na odluke EU: Bugarske i Cipra. Slovenija i Mađarska su se non-paperu možda pridružile kako bi se distancirale od opasnog uratka Janše i Orbána: slovensko ministarstvo vanjskih poslova objavilo je da ne stoji iza non-papera, a necenzurirano.si je za Jutarnji potvrdilo da je dokument djelo Janše i najužeg kruga suradnika, te tako i Budimpešti, a da je u ured Charlesa Michela, predsjednika Europskog vijeća, otišao nediplomatskim kanalima. Grčka nije mogla dopustiti da Bugarska bude u igri bez nje.
Non-paper koji je formulirao Zagreb u odnosu na druga dva je blag, gotovo mlak, ponavlja već poznate teze o europskom putu BiH. Uz nekoliko odmaka. Hrvatska i pet članica EU navode da je “stabilnost, sigurnost, prosperitet i funkcionalnost BiH kao jedne, ujedinjene i suverene države od izuzetne važnosti ne samo za njezine neposredne susjede nego i za regiju, EU i cijelu Europu”. Izravan odgovor na prijedlog Janše i Orbána o promjeni granica, koji predstavlja ugrozu prije svega Hrvatskoj i Srbiji. Kad se da malo mašti na volju, može se podvući crta: ako se BiH može mirno razići, tada to mogu i Ukrajina, Moldavija, Gruzija, Libija… Hrvatska je u dokument ubacila i problematiku promjene izbornog zakonodavstva, ne navodeći pitanje ustavnih promjena koje spominje Antony Blinken.
Niti igdje izrijekom spominje presudu pred Europskim sudom za ljudska prava (ECHR) u slučaju “Sejdić – Finci”, nego samo “usklađivanje s presudama ECHR-a”. To je ustupak političkom vodstvu Hrvata u BiH, koji žele da izborni zakon jača komponentu konstitutivnosti. SAD i Vijeće Europe smatraju da je vrijeme za građanski koncept, tome je sklon i Bruxelles, ali nemaju odgovor na pitanje kako zaštititi prava Hrvata i manjina od bošnjačke majorizacije. Antony Blinken u pismu naglašava slučaj Mostara, riješen presudom ECHR-a koja je od Bošnjaka i Hrvata tražila da se dogovore do određenog roka. Da dogovora nije bilo, ECHR bi sam nametnuo pravila za izbore u gradu koji ih nije imao od 2008. godine.
Pokazalo se da je to bio alat kojim se Bakira Izetbegovića, predsjednika Stranke demokratske akcije (SDA), i Dragana Čovića, čelnika HDZ-a BiH, prisililo da se dogovore. Svjesni da im rješenje ECHR-a neće biti povoljno kao bilo kakav kompromis. Hrvatski dokument jedini apostrofira novu metodologiju pristupa članstvu, koja se bazira na “procesu koji se temelji na ispunjavanju uvjeta”. Što automatski diskvalificira dio u kojem se poziva na pomoć BiH da dobije status kandidata za članstvo. Bruxelles čeka da BiH ispuni 14 uvjeta, i to već dulje vrijeme. I čekat će i dalje, nema sumnje.
Priča s dokumentima za sada je zaključena izjavom Neda Pricea, glasnogovornika američkog Državnog tajništva, koja je objavljena u ponedjeljak, 26. travnja. U potpunosti na liniji Blinkenova pisma, Price navodi euroatlantsku perspektivu, ali sada svih država Zapadnog Balkana. I jedini ističe da je potrebno obuzdati ruski pritisak, primarno energetski, i zloćudne kineske aktivnosti. Kad je riječ o proširenju EU, Državno tajništvo poimence navodi da očekuje otvaranje pregovora s Albanijom i Sjevernom Makedonijom do lipnja. Što je upitno.
Ne samo zbog bugarskih prepreka Skoplju vezanih uz neriješena povijesna pitanja, primjerice čiji je narodni heroj Goce Delčev. Price daje podršku dijalogu Srbije i Kosova pod okriljem EU, što bi se moglo staviti u kontekst navodnog njemačko-francuskog non-papera. I na kraju poruka: “spekuliranje o promjeni granica na Balkanu po etničkim linijama katalizira rizik jačanja nestabilnosti u regiji i priziva sjećanja na bivše tenzije”.
Za Washington na ovom prostoru postoje samo tri izazova: Kosovo, nazadovanje demokracije i upliv Rusije i Kine. Nedovoljno za aktivnije uključivanje.
Ispuhani balon
Mislim da se može zaključiti da je probni balon Janša – Orbán ispuhan. Zasad. “Korekcija granica” ostat će, nažalost, na stolu i ispod stola još dugo. Dok se jednom ne urede odnosi EU i Zapadnog Balkana i odnosi među zemljama na Balkanu i u regiji, primjerice mađarsko-rumunjski.
Realno, proširenje na taj prostor ostaje neka daleka budućnost, izvan ovog desetljeća. Vjerojatnije u nekom obliku privilegiranog partnerstva kakvo je nuđeno Turskoj uz unutarnje ekonomske veze po uzoru na EU. Zapadni Balkan nema ni ekonomsku ni stratešku težinu Ankare. I daleko je od prihvaćanja reformi koje bi ga približile EU, a sličniji je stanju u Turskoj.
Da pojasnim. Dva dana prije izbora u Albaniji ubijen je jedan stranački dužnosnik, prije toga jedan je ranjen, međunarodni su promatrači utvrdili 33 slučaja kupovine glasova. Srbija ima vladu koja je pobijedila na izborima bez opozicije, vladu koja kontrolira medije, vladajuću stranku koja je premrežila sve institucije. Crna Gora redefinira nacionalne interese i nije isključeno da se okrene od NATO-a.
Ankete su bolne, ali realne: samo 50 posto stanovništva podržava članstvo u Savezu iako je zbog toga prije pandemije došlo do porasta ulaganja. Kosovo ima duboke probleme s organiziranim kriminalom, korupcijom i tek treba pokazati da može uspostaviti sustav koji će, primjerice, stanovništvu pružiti javnozdravstvenu zaštitu.
Nijedan citirani dokument ne bavi se Sjevernom Makedonijom. To je pokazatelj da su svi autori svjesni da je riječ o strateški osjetljivoj točki s kojom se ne smije šaliti. Sukob u Sjevernoj Makedoniji prijeti prelijevanjem prema istoku, što bi moglo uključiti članice NATO-a, ali i dati Rusiji pretekst za uplitanje. To je poguban scenarij. Ali, zato mislim da možemo očekivati ubrzavanje pregovora Kosova i Srbije.
Nije slučajno Vučić najavio nove izbore za proljeće 2022. godine.
Kratka kronologija non-papera
- 2.: Joe Biden šalje Vjosi Osmani, predsjednici Kosova, pismo u kojem se zalaže za uzajamno priznanje Kosova i Srbije
Drugi dio februara: Nastaje non-paper Janše i Orbána: mirni razlaz BiH, ujedinjenje Kosova i Albanije
- 3.: Slovenski predsjednik Borut Pahor pita članove Predsjedništva BiH što misle o “mirnom razlazu”
Mart: Nastaje navodni “njemačko-francuski” non-paper: rješenje kosovskog pitanja
- 3.: Hrvatska predstavlja non-paper koji ima podršku pet članica EU, među njima Slovenija i Mađarska; nužnost stabilizacije BiH
- 3.: Američki državni tajnik Antony Blinken šalje pismo Predsjedništvu BiH, podržava teritorijalni integritet, traži ograničene ustavne promjene
- 4.: Ned Price, glasnogovornik Državnog tajništva, u stajalištu o Zapadnom Balkanu navodi da ideje o promjeni granica potiču nestabilnost u regiji
