Mirno spavajte, rata biti neće
Čini se da smo, iako u svemu razjedinjeni, ujedinjeni u ocjeni da rata biti neće. Nema više takozvane JNA, svi su podjednako (ne)naoružani, ekonomska situacija je loša sa tendencijama katastrofe, mladi i oni ne tako mladi odlaze iz zemlji kao da je rat, a eventualno pogoršanje sigurnosne situacije rezultirat će masovnim egzodusom građana Bosne i Hercegovine, jer naši sugrađani bježe “od Avde, od Ante i od Jove”, bježe od nepravde i nesigurnosti. Aktuelna situacija se ne mora dodatno pogoršavati, sve ovo je dovoljno da svako pametan ode odavde.
U Beogradu su se (s)našli Vučić i Čović, a u Zagrebu, opet, Milanović i Dodik, sva četvorica negatori presuda haškog tribunala. Tako se još jednom u Beogradu i Zagrebu otvaraju i zatvaraju pitanja Bosne i Hercegovine oko kojih se Beograd i Zagreb “slažu 90%”. U Beograd je u svoju finalnu posjetu otišla i Angela Merkel, Vučiću kao pouzdanom partneru, kako je rekla. Činjenica da je jedan patološki lažov, sociopata i autokrata, pouzdan partner bilo kome svakako je za svaku brigu, kada je to odlazeća Angela Merkel onda je to razlog i za strah. Na kraju, odnosno na početku, Vučić i nazadni naprednjaci su izbor i favorit međunarodne zajednice isto kao što je to bio i Dodik. Milanović je karikatura samog sebe koja nije smiješna, već groteskna, još jedan lažni socijaldemokrata. A stari komunista i ćiriličar Dragan Čović, v.d. direktora bosanskih a pogotovo hercegovačkih Hrvata, rezultat je jednog od brojnih hdzovskih političkih abortusa koji su završili loše.
Za to vrijeme Sin Svoga Oca se sprema pa rasprema na put i pregovore i susret sa Aleksandrom V. poput svoga oca kada je pregovarao sa jednim drugim Aleksandrom V. i JNA. Sa nekada glavnim kosovcem Vasiljevićem otac i sin su se znali još iz vremena Olimpijskih igara u Sarajevu, nakon kojih su počele Igre bez granica, koje evo još uvijek traju, ne prestaju. B Izetbegović je već protagonista ove krize, slično kao što je njegov otac bio protagonista u priznavanju RS-a, i odustajanju od Republike Bosne i Hercegovine. U ono vrijeme vjerovali smo ocu, da bi dvadeset i prvog novembra devedeset i pete svjedočili izdaji Republike Bosne i Hercegovine, pod izgovorom zaustavljanja rata, zbog mira, pa, evo i danas živimo stanje primirja sa puzajućim ratom koji je uvijek tu iza nas, prati nas uporno kao zombi. Osjećamo njegov kužni dah.
A stari komunista i ćiriličar Dragan Čović, v.d. direktora bosanskih a pogotovo hercegovačkih Hrvata, rezultat je jednog od brojnih hdzovskih političkih abortusa koji su završili loše
Od kada sam čuo “mirno spavajte, rata biti neće” ne spavam mirno. I nakon trideset godina ne možemo mirno zaspati. Tri decenije kasnije Sin Svoga Oca kojem nikada nismo vjerovali a pogotovo mu ne vjerujemo sada poručuje da rata biti neće i najavljuje pa odjavljuje odlazak Vučiću. Uz to, nedavno, u još jednom skandaloznom intervjuu koji daje samo na svojim televizijama, kao i Vučić, kazivao je, pored niza gluposti za koje se nada da zvuče pametno, samo riječi hvale za aktuelnog Predsjednika Srbije. Razmišljajući o Ocu i Sinu, a gledajući Sina kako tumara utabanim stranputicama Oca, hvata me jeza – čujem prvo šapat još uvijek zdravog razuma a ubrzo i glasno dozivanje, kao da neko dobacuje sa druge obale, sa sigurne strane života, samo jedno pitanje – a šta ako ipak bude rata?
Šta ako ipak bude rata?
Prije trideset godina oko Sarajeva se ukopavala takozvana JNA. Prije trideset godina sravnjeno je selo Ravno. Prije trideset godina mislili smo, a zapravo se samo nadali, da neće biti rata. Govorili su nam da mirno spavamo da bi nas nespremne na spavanju mirno poklali. Tako je i bilo. U Daytonu je potpisano i ono za šta niko nije imao mandat – kraj Republike Bosne i Hercegovine. U Ženevi je u naše ime prihvaćen Karadžić, do tada odmetnik i terorist, prihvaćen kao ravnopravan partner u pregovorima iako je neravnopravno naoružan i pomognut od tzv. JNA već tada iza sebe imao masovna ubistva, sistematska silovanja, pljačke i paljevine u istočnoj Bosni, Prijedoru…
Danas imamo Ustav na engleskom, bez zvaničnog prevoda na lokalne jezike, koji nikada nije usvojen u Parlamentu BiH. Danas Dodik pokušava redizajnirati, po svojoj mjeri, samostalno i jednostrano Dejtonski mirovni sporazum. Na blef. Dodik je kockar a interesi građana su žetoni. Veće su pravne šanse za vraćanje Ustava Republike Bosne i Hercegovine nego za odvajanje ili izdvajanje RS-a iz Bosne i Hercegovine. Secesionističke aspiracije i ambicije, napad na ustavni poredak i blokada institucija su predviđene aktuelnim Ustavom kao situacije u kojima se može vratiti na snagu Ustav Republike Bosne i Hercegovine.
Prije trideset godina mislili smo, a zapravo se samo nadali, da neće biti rata. Govorili su nam da mirno spavamo da bi nas nespremne na spavanju mirno poklali. Tako je i bilo
Prije trideset godina u Slobodnoj Bosni pisao je Senad Avdić o planu RAM, ni to nije bilo dovoljno kao ni ukopana artiljerija da priznamo sebi da nam o glavi rade i da nam je rat sudbina. Kasnije, u ratu, slušali smo presretnute razgovore Miloševića i Karadžića gdje danas mrtvi Milošević govori prijeratnom privrednom kriminalcu a danas robijašu, ratnom zločincu Karadžiću – “…vrlo je važno za plan RAM…” Kao što smo gledali kako topovskim i minobacačkim granatama gađaju djecu na drvetu, gledali smo, ne na televiziji, niti u kinu, kako nas kasape i masakriraju gdje stignu. Gledali smo pljačku u ratu, kao što je evo gledamo i u primirju već treću dekadu. Slušamo dezertere kako huškaju i pozivaju u rat. Slušamo podrumaša koji se ufurao da je lider naroda, a ne samovođa samo svoje stranke. U slučaju rata on i svi drugi političari, bez obzira ne nevjeru i naciju, trebaju očekivati oslobodioce sa “kalašima”. Svako svoje. U skladu sa konstitutivnošću naroda. Možda zbog toga političari neće rat? Pa prvo će napasti imovinu političara i tajkuna i same političare, valjda. Šta će uostalom raditi kad se zarati sve nove juke, kruške, ćele? Političari će svakako prije nas znati da je rat pred vratima pa će osigurati i sebe i svoje i svoju imovinu, što su vjerovatno već uradili, a to je njima najvažnije, zapravo jedino važno.
Iz Beograda i Zagreba simultano stižu unisone poruke o konstitutivnosti i dogovoru naroda. SDA nikada nije imala jasnu i transparentnu, a pogotovo ne neku javnosti dokučivu politiku, ni početkom devedesetih a ni danas, trideset godina kasnije, ipak, jedan od rijetkih političkih koncepata bila je ideja A Izetbegovića o “dogovoru naroda” koje predstavljaju stranke. To je formula po kojoj je Bosna podijeljenja na tri naroda, to je formula propasti kodirana Dejtonskim mirovnim sporazumom, a danas vidimo da su politika i koncept “dogovora naroda” još uvijek itekako aktivni i aktuelni. Ideja o „dogovoru naroda“ je bila savršen šlagvort za već spremne planove za ono što je poslije došlo. Od tada se ova ideja reducirala sa dogovora naroda, preko dogovora stranaka, do dogovora tri pojedinca, tri konstitutivna pojedinca. Sudbina države i građana svela se na dobru ili lošu volju trojice koja su nas udruženo, zajedničkim snagama, u ovu situaciju dovela. Mi svi ostali samo smo ostali, preostali ostali.
Za to vrijeme, institucije Bosne i Hercegovine služe samo da bi se imalo osnova za isplate ogromnih plata i drugih dodataka i naknada partijskim vojnicima, poslušnicima koji čak ne moraju ni dolaziti na posao, ili da se eventualno usvoji nešto bez mnogo priče i suvišnih pitanja, nešto što je iza očiju javnosti dogovoreno između pojedinaca u nekoj birtiji, a zastupnici i poslanici, poslanice i zastupnice samo dižu ruke u zrak, kao da tim dizanjem ruku uvis predaju svoj dio demokratske odgovornosti volji pojedinaca, stranačkim liderima.
Sudbina države i građana svela se na dobru ili lošu volju trojice koja su nas udruženo, zajedničkim snagama, u ovu situaciju dovela. Mi svi ostali samo smo ostali, preostali ostali
Za sve ostalo tu su kafane i restorani, a tako se politikom bave ne samo domaći takozvani lideri već i stranci koji su došli da nam kao pomognu i to čine sa trojicom što nam stalno odmažu u kafanama, rezidencijama, ambasadama. Taj kao neutralni teritorij mjesto je pregovora i dogovora o budućnosti građana umjesto institucija Bosne i Hercegovine pa je samim tim i praksa svih učesnika – protudržavna. Što li to ne rade tako u Americi ili Njemačkoj, ne pitam se. Dobro je da se Visoki predstavnik nakon 100 dana odsustva predstavio upravo u državnom parlamentu. I to je nešto, nakon sto dana velikog ništa koje se pretvorilo u sve i svašta.
Zajedno sami
Činjenica je da domaći samozvani lideri nemaju u svijetu nikoga. Osim što Čović ima hrvatske političare kao partnere sličnih karakternih osobina i ideoloških i drugih uvjerenja, i Ruse; i Dodik ima Vučića i sve njegove buljine, i Ruse. Domaća trojica nikoga ozbiljnog nemaju u svijetu niti su sa nekim imali ozbiljnog posla. Čović i Dodik su braća po kriminalu, protagonisti i izvođači velikodržavnih radova Srbije i Hrvatske u Bosni i Hercegovini, i to je jasno, kao što je jasno da su višedecenijski okorjeli kriminalci. B Izetbegović, polubrat u kriminalu Čovića i Dodika, nema nikoga svoga, osim Vučića. Brat Erdogan je zaboravio amanet i Bosnu i Izetbegovića i hanumu mu, i zeta, i sve Bošnjake muslimane, kao što je toliko puta zaboravio sve Palestince. A voli mali diktator dići prst i pričati priče koje očajni očajno žele čuti i obećavati podršku i pomoć Bosancima i Palestincima. Vidimo kako pomaže. Nije glasa pustio na ovaj novi, možda finalni, ali svakako odlučni, napad na Bosnu i Hercegovinu. Šta god da se desi, državi Bosni i Hercegovini opet je nanesena velika, prevelika šteta. Opet je bjelodano da je naša zemlja ostala bez prijatelja i bez saveznika.
Granice svijeta domaćih političara završavaju se na granicama Bosne i Hercegovine. Ta gamad u odijelima samo jedni s drugima opće, a svi ovi stranci koji nas pohode evo već trideset godina često su podjednake barabe kao i ovi naši đilkoši i seoske varalice a u pravilu niti znaju niti razumiju situaciju u Bosni i Hercegovini i tzv. Zapadnom Balkanu.
B Izetbegović, polubrat u kriminalu Čovića i Dodika, nema nikoga svoga, osim Vučića. Brat Erdogan je zaboravio amanet i Bosnu i Izetbegovića i hanumu mu, i zeta, i sve Bošnjake muslimane, kao što je toliko puta zaboravio sve Palestince
Ostavljeni od svih, uključujući i domaću kravatiranu bagru – političare koje plaćamo da nam rade o glavi – prepušteni smo ne sami sebi nego bilo kome. Kao i prije trideset godina, gledamo na televiziji jedne te iste političare koji nam pričaju jedne te iste priče. Vidimo kako se izvan granica Bosne i Hercegovine dogovara i pregovara o sudbini njenih građana. Kao prije trideset godina, političari su se odmetnuli od institucija samo što danas to rade sinhronizirano i rutinski, s podjednakim entuzijazmom.
Dovoljno je pomisliti da se svi mi ništa ne pitamo, da nas ništa ne pitaju ni domaći ni strani političari, odnosno da o nama odlučuju najnoviji Visoki predstavnik, Dodik-Čović-B Izetbegović, Vučić i Milanović, nekakavi palmeri i escobari, Rusi, hodže i popovi, dovoljno je da osjetimo ne samo bojazan, ne samo zabrinutost, već realan užas. Kao da će rat. A rat nikada nije ni završen. Rat na rat! Tako da ima rata i biće rata. Nastaviće se kao što je nastavljen prije dvadeset i pet godina, samo drugim, uvijek novim, sredstvima sa istim starim ciljevima – uništenje Bosne i Hercegovine, a onda, vremenom, i nestanak Bošnjaka u Bosni i Hercegovini ili životarenje u izolaciji u sjeni margina. Pri tome Bošnjake kontinuirano predstavljaju moralno nesumnjivo sumnjive osobe, nesumnjivo nesposobni i korumpirani pojedinci.
Opet smo ostavljeni na cjedilu. Opet smo izdani. Vidi se izdaja B Izetbegovića u najavi. Udovoljit će i Dodiku i Čoviću, i Vučiću i Milanoviću. Pa nije on bez razloga dao Dodiku vlast i sve važne poluge na državnom nivou, niti je to isto poklonio Čoviću, uz Federaciju, tek tako. Sve je učinjeno kako bi mu sad lakše bilo prihvatiti, kao i njegovom ocu, neprihvatljivo za Bosnu i Hercegovinu. Kao eto moralo se, nije se imalo kud. Uvijek se ima kud. Put do Njemačke se uvijek nalazi.
Građani se pitaju kao i devedesetdruge – ko puca, a to su se pitali sve do kraja ljeta te godine, tolika je nevjerica i nespremnost za konstatovanje očitog bila. Rat je počeo, a kad će završiti – ne zna se.
Raspad Jugoslavije bio je neminovan, i nije bilo puta nazad, nakon što je Milošević promijenio Ustav SR Srbije i na taj način napustio ustavni okvir SFRJ i nakon što je pala prva krv. Bilo je to prije trideset godina, nakon nastanka nacionalnih stranaka. Najezda “nacional-skakavaca” koji pustoše Bosnu i Hercegovinu, kao i Srbiju, ne jenjava. I Srbija je oteta od građana, kao i Bosna i Hercegovina. I u Srbiji kao i u Bosni građani su dobrovoljni taoci svojih političara. I u Srbiji kao i u Bosni (i Hercegovini) živimo simulaciju demokratije i svjedočimo propasti i besmislu parlamentarne demokratije.
Građani se pitaju kao i devedesetdruge – ko puca, a to su se pitali sve do kraja ljeta te godine, tolika je nevjerica i nespremnost za konstatovanje očitog bila. Rat je počeo, a kad će završiti – ne zna se
Najsigurniji znak nadolazećeg ili puzajućeg rata jeste napad na Ustav i blokada institucija. Jednostavna balvan politika. Nije li formiranje srpskih autonomnih oblasti (SAO) prije trideset godina bio atak na Ustav SR Bosne i Hercegovine? Danas se to “obilježava” kao trideset godina Skupštine RS-a, koja je, kažu, nastala nekog devetog januara a ne dvadeset i prvog novembra 1995. kada je RS dobila (prvo) međunarodno pravno priznanje kao enititet u sastavu države Bosne i Hercegovine.
Zar nam treba novi rat pa da bude staro ratno stanje koje imamo već trideset godina?
Zar ovako nije bolje i lakše političarima, a svima nama teže i gore. Mogu kako hoće a mogu, vidimo, i dokle hoće. U pravom ratu je drugačije – nit možeš kako hoćeš nit možeš dokle hoćeš. Zato ćemo po svoj prilici imati ovaj permanentni rat bez pucanja. Jer građanima je najvažnije, kao i međunarodnoj zajednici, „samo da ne puca”, kao da ne može pući, i stvarno se zapucati… a kad jednom pukne… kad padne krv… nema lakog ni brzog puta nazad.
Dom za vješanje
Kako bi se slika ratnog stanja jasnije dočarala i doživjela, tu je i svakodnevna statistika mrtvih. Ovaj put za to se pobrinuo covid-19 u novom pohodu svoje aktuelne inačice uz podršku i opštu neodgovornost političara na vlasti. Osim predratnog stanja u društvu, već imamo skoro pa ratne statistike. Trenutno se broje samo mrtvi, ne i ranjeni, niti nestali. Svaki dan covid-19 ubije 20-30 naših sugrađana i niko ništa. Cijene rastu, a raste i siromaštvo mnogih građana. Naši političari imaju očigledno druge brige i prioritete. Paralisaće nas ratnim strahom i paranojom ovako nesretne, razvučene pameti, i dok mi nepokretni i mutavi gledamo, oni opet rade šta i kako hoće sa osnovnim ciljem – da trajno ostanu na vlasti i sakriju kriminal u tri jednopartijska feuda personificirana u njima trojici kao plemenskim vođama.
Mogu kako hoće a mogu, vidimo, i dokle hoće. U pravom ratu je drugačije – nit možeš kako hoćeš nit možeš dokle hoćeš. Zato ćemo po svoj prilici imati ovaj permanentni rat bez pucanja
I dalje se neumorno priča o nekakvim probosanskim strankama. SDP drži SDA svijeću i kao da jedva čeka neki sudbonosan razlog zbog kojeg bi imao “opravdanje” da skoči u, Nikšiću neodoljiv, zagrljaj sa SDA. DF je potrošen a SDA uvijek treba bar jednog „građanskog“ koalicionog partnera za jednokratnu upotrebu. SDP je, čini se, kao i ranije spreman da sa zadovoljstvom proguta trokuku udicu, slasni mamac SDA kojoj SDP tradicionalno dobacuje pojas za spasavanje kad zagazi u preduboku vodu, upadne u neko novo živo blato ili dotakne neko novo dno.
Nikako da se pojave bosanske stranke, imamo samo ove samodeklarativne probosance, a Bosanaca i Hercegovaca, ne samo da je sve manje, nego se čini kao da ih više nema. Isparili u havu. Kao i socijaldemokratija čiji nestanak se pokušava sakriti lažnim predstavljanjem. Probosanci su valjda sdaovci i oni koji nisu Bosanci ali su za Bosnu, ko će im znati šta nemušti pokušavaju reći i još to bjesomučno ponavljaju. Čuj probosanski?! Ili su probosanci oni koji su za Bosnu po SDA mjerilima i željama. SDA nikad nije ni vjerovala ni željela građansku Bosnu i Hercegovinu, barem to ničim konkretnim nije potvrdila, višedecenijsko višeglasno papagajsko samodeklariranje ne računamo da ne bismo morali računati obmanjivanje glasača, naroda, građana, samih sebe, a sve vrijeme se razvijaju paralelne strukture vlasti, raznorazni minderi, halke i šure, i ostale paradržavne poluinstitucije. B Izetbegović je nedavno uveo i zvanično „kafu“ kao model da se sretneš a da se ne sretneš s nekim. Toliko o državotvornosti i institucijama.
Dildorad najavljuje vraćanje „oduzetih“ nadležnosti, za čije su prenošenje on i njegovi snsdovci glasali, između ostalog najavljuje i formiranje svoje vojske, odnosno vojske RS-a. Sve je pravno moguće po njegovim zakonima koje kani donijeti, odnosno zakonima RS-a koji će sve najavljeno omogućiti kao što će omogućiti protjerivanje institucija Bosne i Hercegovine sa teritorije entiteta RS.
„…sa utvrđenim rokom u kojem treba same da se odsele, a ako se ne odsele putem intervencije organa Republike Srpske.“
Vrlo su slične, praktično iste, ova nova Dodikova i SNSD-ova „retorika“ kao i ona Karadžića i SDS-a prije trideset godina. Dejavu.
Čekamo sudbinu na istoj stanici kao prije trideset godina, kao voz u bolje sutra za koji ne znamo kad će doći kao što ne znamo da li će, kad konačno stigne, u njemu biti mjesta za nas
Takozvani eresovski socijaldemokrati – SNSD, kao SDS prije trideset godina – juče prigodno i svečarski u Palama održavaju veliki stranački skup, Dodikov miting podrške Dodiku. Prigodno se najavljuje obnova paljanske Kinoteke Republike Srpske. Već je donirano “10 digitalnih filmova Emira Kusturice čime je ovaj režiser postao najzastupljeniji autor“ u toj ustanovi. Gledali su Mile i autor u društvu još trojice Dom za vješanje. Oni u mraku, a Perhan na platnu. Dejavu.
Čekamo sudbinu na istoj stanici kao prije trideset godina, kao voz u bolje sutra za koji ne znamo kad će doći kao što ne znamo da li će, kad konačno stigne, u njemu biti mjesta za nas. Čekamo da vidimo šta ćemo od već viđenog ponovo vidjeti. Čudu se neviđenom odavno ne nadamo.
(Nomad/PRESS)
