Subota, 18.05.2024.

Bosna se danas brani u Crnoj Gori

Nedjelja, 30.08.2020. | BiH | Kolumne | Najnovije | Vijesti

Piše: Danijal Hadžović

Danas se održavaju parlamentarni izbori u Crnoj Gori. Rijetko kada se dešava da je izbor tako jasan: na jednoj je strani Milo Đukanović sa svojom prozapadnom, proevropskom, pro-NATO koalicijom, na drugoj je proruska i prosrpska opozicija predvođena popovima Srpske pravoslavne crkve koji već mjesecima litijaju po Crnoj Gori uz srpsko znakovlje i ultranacionalističke parole.

To nije sukob samo različitih lidera, programa i ideologija, to je doslovno sukob dvije civilizacije. Jedna je ona koja želi da Crna Gora bude demokratska, građanska i zapadna država integrisana u evropski politički i vrijednosni sistem. Na drugoj je velikosrpska strana u njenom najnazadnijem klerikalnom izdanju koja u potpunosti želi preokrenuti proevrospki i NATO put Crne Gore, učiniti je srbijanskim i ruskim vazalom te imati pravoslavne ajatolahe kao mjeru politika i vrijednosti u toj zemlji. Ta borba u crnogorskim okvirima na kraju ima i nacionalnu notu, i postaje i borba srpstva i crnogorstva te vrijednosti koje ove dvije nacionalne ideologije projektuju. Prva, prosrpska klika, vladala je Crnom Gorom u devedesetim, čvrsto naslonjena na Srbiju i Slobodana Miloševića. No crnogorski suverenisti, tada predvođeni ne Milom Đukanovićem negoliderom Liberalnog saveza Slavko Perovićem, ne samo da su zagovarali crnogorsku nezavisnost, nego su jasno osuđivali i velikosrpski projekat razaranja BiH i Hrvatske te slijedili dijametralne vrijednosti. Biti Crnogorcem i biti za nezavisnu Crnu Goru, značilo je biti i prozapadno orijentisan, osuđivati ratno i agresorsko ludilo Slobodana Miloševićea i težiti vrijednostima demokratije, međunacionalne tolerancije i građanske države. Milo Đukanović, koji je karijeru počeo na onoj prvoj strani, kasnije je preuzeo tu agendu i Crnu Goru uspio odvesti putem nezavisnosti i uspsotaviti je kao građansku državu bez ispaljenog metka.

Bez obzira šta neko mislio o Mili Đukanoviću, činjenica je da on danas predovdnik tih vrijednosti i osoba koja je lider crnogorskog državnog pokreta i prozapadnog bloka.

Gubitak Mila Đukanovića na izborima ne bi značio samo silazak s vlasti nakon 30 godina nego pretvaranje Crne Gore od jedne nezavisne i prozapadne države u rusko-srpsku guberniju posvađanu s civiliziranim svijetom. Stoga, ne bi bilo pogrešno reći da se i Bosna i Hercegovina danas brani u Crnoj Gori. Ista ona sila koja je nekoć u ratu razarala, ubijala i rasparčavala Bosnu i Hercegovinu, nastavlja to danas u mirnodopskim uslovima činiti u Crnoj Gori, kao što čini i u BiH. To je sila velikosrpske politike, koja te želi ili pripojiti ili u najgorem slučaju kontrolirati tvoju državu, njene institucije i politiku. Pored toga, želi te čvrsto držati u ruskoj interesnoj sferi i spriječiti da postaneš dio NATO saveza i sastavni dio zapadnog kulturno-političkog svijeta. U BiH ona duboko penetrira preko 49% teritorije koja se zove RS i koju čvrsto drži pod kontrolom, sve uz otvorena vrata ruskom interesu da u njoj, pa samim tim i u čitavoj Bosni i Hercegovini, galopira, širi svoj štetni utjecaj i koči evropsku budućnost naše države. U Crnoj Gori ona pak djeluje preko Srpske pravoslavne crkve, gotovo svih opozicionih stranaka i brojnih udruženja i organizacija.

Ipak, ma koliko to moglo čudno zvučati, Crna Gora je danas mnogo lakši plijen za velikosrpsku politiku. Naime, za razliku od  Bosne i Hercegovine kojoj je rat nametnuto da bude jedna sklepana konsocijacija definisana kao zajednica tri naroda i dva entiteta, s mnoštvom nivoa vlasti i mehanizama zaštite „nacionalnih prava“, Crna Gora je jednostavna unitarna i građanska država. To joj na kraju, kako se vidi, predstavlja i daleko veće breme. Naime, dok velikosrpska politika više nema ambiciju tražiti više od RS, s obzirom da udara u zid drugog entiteta, kantona i mehanizama zaštite, a tu je zapadni utjecaj ipak neuporedivo jači, a narod nacionalno i vjerski različit, u Crnoj Gori sve što je potrebno za pobjedu velikosrpske politike jeste jedna obična pobjeda na izborima. 

Sreća u nesreći je što se politička podjela u ovoj zemlji gotovo potpuno podudara s nacionalnom. 30% stanovnika koji se u Crnoj Gori izjašnjavaju kao Srbi, čime ujedno većinski izražavaju otpor i crnogorskom nacionalnom identitetu i odanost srpstvu, stoji nasuprot 45% nacionalnih Crnogoraca koji većinsku stoje uz koaliciju Mila Đukanovića,  potpumognuti Bošnjacima i Albancima. Sve kad se sabere, potonji su do sada imali dovoljnu većinu da odnose pobjede na izborima, što ni danas ne bi trebalo biti pretjerano drugačije. No silnu su energiju prosrpski elementi ulagali i još uvijek ulažu da sruše demokratsku i prozapadnu većinu u ovoj zemlji, od pokušaja državnog udara na dan prošlih izbora 2016. preko litijašenja do mnogobrojnih kampanja buđenja osjećaja „sprstva“ u nacionalnim Crnogorcima. 

Iako im je novi poraz na izborima izvjesan, nema nikakve sumnje da će velikosrpska klero-nacionalistička klika i dalje nastaviti da bjesomučno ruje i destabilizira Crnu Goru iznutra, u očajničkoj želji da povrati ono što se nekoć smatralo sigurnim plijenom srpskih imperijalnih ambicija na Balkanu.