Prije tačno 30 godina Rudnik ” Kreka” u mjestu Mramor kod Tuzle zadesila je najveća rudarska tragedija zabilježena na ovim prostorima. Stradala je cijela, najmlađa smjena od 180 rudara, prosječne starosti 27 godina. Jedini koji je preživio tragediju je Smajl Imamović, koji je nakon nesreće bio pet dana klinički mrtav piše Telegraf.rs.
U tragediji u jami Dobrnja Jug, za koju ni dan danas niko nije odgovarao, stradali su nečiji sinovi, muževi, braća… Bez roditelja je ostalo 365 mališana.
Sve koji su to veče sišli u jamu, izuzev Imamovića, nešto iza ponoći ubila je eksplozija oblaka ugljene prašine, do koje je, pokazaće istraga, došlo zbog nepravilnog miniranja čelične podgrade.
U ekskluzivnoj ispovijesti za Telegraf.rs Amela Junuzović priča kako je izgledala kobna noć u kojoj je ostala bez oca Rasima. Njemu je bilo 29 godina, njoj samo pet… ali se i dalje živo sjeća svega, kao juče da se dogodilo.
– Probudio me je plač. Sjećam se da je majka ležala sa bijelom maramicom preko lica. Kraj nje su bili deka i nana. Svi su čekali amidžu da dođe… Zauvijek će mi u mislima ostati urezan taj plač kada je stric stigao i rekao da niko nije preživio – priča nam Amela kako joj se život u trenu preokrenuo.
Rasim sasvim slučajno otišao na smjenu
Amelin brat u trenutku nesreće nije imao ni pune dvije godine. Rasim se, priča nam Amela, kobne noći slučajno zadesio u rudniku.
– Tata je u rudniku radio tad već osam godina i uvijek je radio prvu smjenu. Sudbina ili šta, sa kolegom je tog dana mijenjao smjenu. Tada je prvi put otišao da radi noćnu, spustio se u jamu neposredno prije tragedije i više se nije vratio – priča Januzović.
Godine nakon Rasimove pogibije bile su teške za cijelu porodicu. Amelina majka Jasmina ostala je udovica u 23. godini. Fotografija koja je nastala samo par dana nakon pogibije supruga najbolje oslikava njenu jačinu. Preko noći je postala glava porodice, ali je sve stojički izdržala. Novac koji su dobili kao pomoć iskoristila je da djeci obezbijedi siguran krov nad glavom.
Jasmina sa kćerkom Ameleom i svojim tada dvogodišnjim sinom Foto: Privatna arhiva
– Mama je novac iskoristila da završi kuću koju je otac počeo da gradi… Ti prvi dani bili su grozni, kao ružan san. Ja nisam bila svjesna ničeg, samo tog plača. Sjećam se samo da sam tatu dugo čekala da se vrati… Baš, baš dugo, možda čak i par godina… Maštala sam o tome – priča sa bolom u glasu Amela.
“Tata je stradao u nesreći, i druge tate su stradale”
Najveći problem je bio djeci objasniti zašto su ostali bez oca. Pogotovo bratu koji je bio maltene beba kada je Rasim stradao.
– Majka je bila i ostala veliki heroj i borac. Cijeli život je preuzimala i njegovu ulogu u našim životima, da nas othrani. Pričala nam je kako je tata otišao na posao i da se dogodila velika nesreća, ali da nismo samo mi bez oca. Uvijek je pričala kako je mnogo mališana ostalo bez tate – sa tugom u glasu priča naša sagovornica.
Sedam dana neizvjesnosti, 30 godina bola
Anto Tadić (47) je zauvijek napustio svoje kćerke, trojke – djevojke koje su u trenutku tragedije imale 21 godinu. Jedna od njih je u to vrijeme bila trudna, a druga je imala kćerkicu staru tek godinu dana. Prijatelji bliski porodici nam kažu da je bilo veoma teško saopštiti im šta se dogodilo.
– Prije nego što je otišao na posao Anto je cijeli dan radio na kući jedne od kćerki, a potom je otišao na smjenu. Niko nije ni naslućivao šta će se dogoditi. Nismo znali kako da im kažemo. Oko 5 sati ujutru pozvali smo kćerku koja je bila trudna. Ona je živjela u drugom mjestu i rekli joj da je došlo do nesreće, ali da nije ništa strašno. Naravno, ona je sa suprugom odmah sjela u kola i krenula ka Mramoru. Kako se približavala kući, bilo joj je sve jasno – priča prijatelj porodice koji je zamolio da mu ne objavljujemo ime.
Kako kaže uslijedilo je sedam dana neizvjesnosti.
– Svi smo čekali i nadali se da će iz jame nekog živog izvući. Ekipe su radile dan i noć na izvlačenju. Sedam predugih dana, a onda smo shvatili da su svi stradali. Antova supruga je to baš teško podnijela, dvije godine kasnije i ona je preminula – prisjeća se naš sagovornik.
Kolektivna sahrana rudara održana je 31. avgusta. Tuzla ne pamti da je toliko ljudi došlo na neki ispraćaj. Sa trga je krenulo 150 vojnih kamiona, koji su tijela prevozila do groblja gdje će biti sahranjeni… u Lukavac, Kalesiju i Srebrenik. “Posljednjoj prozivci” prisustvovalo je na hiljade rođaka, građana, prijatelja koji su došli da zauvijek isprate treću smjenu.
Posljednji ispraćaj rudara u Tuzli Foto: Privatna arhiva
– I ja sam išla, bilo je dosta djece. Znam mnogo njih. Čak i sad neke upoznajem. Eto kada sam počela da radim u firmi u Lukavcu upoznam ih još dvoje. Baš su to neki trenuci koji dotaknu čovjeka – kaže nam Amela.
Amela i njena porodica su ostali u Mramoru. Svakog dana prolazi kraj jame u kojoj je njen otac poginuo. Jama je sada zasuta, a iznad spomenika stradalima zasađeno je 180 čempresa u znak sjećanja na one koji su tu stradali.
– Dokle god sam živa želim da sjećanje na mog tatu i njegove kolege živi. Zato i svom djetetu pričam o dedi, da se ne zaboravi.
Imamović svijesti došao poslije pet dana
Jedini koji je preživio eksploziju, nakon koje je eksploatacija uglja iz jame Dobrnja Jug zauvijek okončana, jeste Smajl Imamović. Ni on nije siguran šta se te noći dogodilo… Sjeća se razgovora sa suprugom i odlaska na posao.
– Imali smo prozivku u frlezi (mjesto gdje se vrši prozivka i evidencija rudara) i ja sam bio na dopremi repromaterijala za jamu – ispričao je svojevremeno Imamović detalje kobne noći za Aljazeera Balkans.
On je rekao da je otišao sporednim hodnikom, gdje ga je, između sedmog i osmog sprata zatekla kobna nesreća.
– Osjetio sam zelenkasto-plavu svjetlost, tu su sekunde odlučivale prije eksplozije, ne sjećam se ničeg više… Nakon par dana kad sam došao svjesti u bolnici je kraj mene bila moja supruga otac, rodbina… Pitam za svoja dva rođaka, dva brata, koji su takođe izgubili život – gdje su oni i da mi podignu platu. Rekli su mi, doći će oni… ali oni se nisu nikada vratili… – ispričao je Imamović.
Smajlovih 180 kolega otišlo je u najgorim mukama. Puka sreća je što je on preživio, ljekari kažu da se to dogodilo jer je doživio kliničku smrt.
Umor ga spasio pogibije
U danima koji su uslijedili, vijesti o tragediji punile su stupce novina širom bivše Jugoslavije. Amelina majka je mnogo isječaka sačuvala. U njima se jedna za drugom redaju bolne ispovijesti onih koji su čekali kraj jame vijest da je neko njihov preživio. Tako je Drago, inače pomoćni kopač, kraj jame u koju je sišao hiljadu puta čekao vijesti o svom bratu Hajrudinu.
Foto: Privatna arhiva
– Bilo nas je devetoro u porodici, četiri sestre i petorica braće. Od toga četvorica su rudari. Sada nas je ostalo samo trojica. Hajrudin se više neće vratiti. Tako je to kada ideš u jamu. Ulaziš, a ne znaš da li ćeš se i vratiti. Kao i Hajro, tako sam i ja mogao ostati zatrpan. Trebalo je da radim u toj istoj trećoj smjeni kao i ostalih šesnaestak drugova, koji su iz nekih razloga izostali te noći sa posla. Mene je smrti spasio umor. Loše sam se osjećao i ne odoh da se više ne vratim – objavljena je izjava Draga Karića davne 1990. godine u jednom listu.
Nikad nisu saznali šta se tačno dogodilo
Porodice nikad nisu dobile objašnjenje šta se tačno dogodilo. Nakon tragedije od rudnika je stigla pomoć. Osnovan je i fond za školovanje djece. Ubrzo je počeo i rat, što je sve otežavalo.
Porodice su morale da ispoštuju proceduru da ostanu u fondu, pa su tako pojedina djeca po završetku školovanja dobila posao u rudniku, a stipendirana su samo ona djeca koja su pohađala rudarsku školu.
Svake godine članovi porodice, građani i zvaničnici odaju počast stradalim rudarima. Imamović svaki avgust jedva podnosi, jer kako je rekao: “Ostati živ od 180 ljudi i sa tom boli živjeti je mnogo teško”.
– Mnogi dođu da odaju počast, ali mnogi ne idu. Jednostavno su kivni što nikad nije utvrđeno ko je odgovoran. Do jame odu tek popodne, kad ta zvanična ceremonija prođe i u miru odaju počast – kaže nam prijatelj porodice Tadić.
Istragu nakon najveće rudarske nesreće u BiH vodilo je Kantonalno tužilaštvo u Tuzli, koje je 2006. zaključilo da nema dovoljno dokaza da su osumnjičeni, tadašnji rukovodioci rudnika, počinili krivično djelo koje im se stavljalo na teret.
O teškom životu rudara pjevali i pjesme
Koliko je rudarski život u BiH bio težak možda najbolje svjedoči pjesma grupe “Zabranjeno pušenje” – Put u središte rudnika Kreka Banovići. Pjesma sa albuma “Das ist Walter” snimljena je 1984, šest godina prije tragedije u jami Dobrnja-Jug.
Riječi pjesme:
On pomisli kako bi petak bio ljepši
Da sutra nije subota radna
Blagi bože, on misao nastavi
Ova noć je previše hladna
Bog mu tad okrenu leđa
U pola tri je čekala treća smjena
Treća smjena ide na put
Na put u središte od majkata zemlja
Otkud ti, u pola tri
Raspotočje gori
To mu ču žena Vinka, panika i vika
Na stolu dvije zdjele i telegrami sućuti
Njegov duh sad gleda TV
I smije se na dobrotvorne koncerte
Njegov duh obilazi zamkove
Revolucionara iz pedeset i neke
Njegov duh plaši njihovu
Malu djecu
Al’ šta mu vrijedi kad i ta djeca
Više ne vjeruju u duhove
Otkud ti, u pola tri…
I meni je tata govorio nekad
Da je Žil Vern pusta mašta
I da niko nikad stići neće
U središte od majkata zemlja
Da nikad niko stići neće
U središte od majkata zemlja
Da treća smjena stići neće
Stići neće do Velenja
Otkud ti, u pola tri…
Put u središte rudnika Kreka Banovići
Put u središte
Put u središte
