Iza Omerovce i Minke, simpatičnih Bosanki koje su postale zvijezde Instagrama i koje redovno nasmijavaju više od 130 hiljada pratilaca, stoji 24-godišnji student teatra, filma i medija Hazim Hadžić iz Kalesije.
Lik Omerovce i njene kćerke Minke nasmijavaju nas oslikavajući situacije u kojima se svakodnevno nalazimo, bili to kućanski poslovi, ljubavni problemi, snalaženje u vožnji itd. i gotovo je nemoguće ne propoznati se u nekom liku ili situaciji.
Zanimalo nas je kako je to biti Minka i Omerovca, o tome, ali i drugim temama za PRESS je govorio Hazim Hadžić.
Kako su uopće nastali likovi Omerovca i Minka?
Iznenada i neplanirano. Htio sam samog sebe oraspoložiti jednog januarskog dana 2017. godine, i… ostalo je historija. Omerovca je stalno govorila ”Omere”, pa otuda Omerovca, a kćerku bi savjetovala sa ”Minka, sine”, pa se tako rodila i Minka. Mama i kćerka. Tu su i otac, gorepomenuti Omer i sin Samed, ali oni se ne pojavljuju.
Obično kažu da se naslijedi humor, od koga ste vi mogli naslijediti to?
Od oca. I rođaka, s očeve strane pogotovo. Imaju prirodan dar za to. I imam i sebi neki svojstven humor, rekao bih, i plus ono što rado volim pogledati na TV-u, pa je sve ovo što prezentujem publici neki miks svega toga.
Pominjali ste da bi se mogla “Minka” ekranizovati, možete li nam reći nešto više o tome, kada bi mogli očekivati to?
Da, uveliko se radilo na tome. Imali smo i odabranu ekipu za to, i napisanu pilot epizodu spremnu za snimanje, i jedan potencijalni hit za ljude sa naših prostora, ali sve je stalo zbog trenutne situacije. Ali se radujemo da možemo nastaviti čim mjere popuste i čim nam daju zeleno svjetlo. Jer je u pitanju stvarno dobra i aktuelna stvar.
Hoće li se možda pojaviti neko od naših bh.glumaca u seriji?
Da. I to smo planirali i bila bi to prepoznatljiva lica, ali smo ipak održavali i nekoliko kastinga za mlade, još neafirmisane glumce, kako bi i oni dobili priliku za uspjeh, za rad na nečemu tako ozbiljnom.
Također pišete i knjige tj poeziju, u čemu se više pronalazite?
Pišem, otkako znam za sebe. Prvu knjigu sam izdao još u osnovnoj školi. I to je bila poezija, sve poslije toga što je došlo bili su romani, osim zadnje knjige, Minkine knjige, koja je bila neka zbirka pripovjetki, odnosno anegdota, savjeta, recepata za deserte i šaljivih pjesmica. Ono što mi djevojka u posljednje vrijeme sugeriše je da bih se trebao vratiti poeziji i makar nakratko ostati tu.
Koji Vam je omiljeni bh. pisac?
Trenutno, čitam Selimovićevu ”Tvrđavu” i uživam u njoj. Sada je čitam i razumijem iz drugačije perspektive. Ali, nemam ”omiljenog”. Imam omiljeni stil, volim čitati djela na našem jeziku, od Mome Kapora, do Hemona, Sidrana ili Martine Mlinarević.
Jeste li očekivali ovoliki broj pratilaca?
Nisam. I nije mi to bio ni cilj. Niti mi je dan danas cilj imati veliku brojku na društvenim mrežama. Cilj mi je stvarati kvalitetan sadržaj i najiskrenije nasmijavati ljude.
Kakav je osjećaj znati da ste razlog za smijeh na hiljade ljudi svaki dan?
Često to zaboravim i ovakva me pitanja podsjete da je to predivna stvar. Predivno je i otići na neku promociju ili humanitarni događaj i sresti nekoga ko će vam reći da ima težak period u svom životu, i taj neko i njegova porodica, ili da je neko izgubio neku dragu osobu, a da su ih Minka ili Omerovca nasmijali. To je neprocjenjivo. Nesreće i tuge u ljudskim životima su neizbježne, ali trebamo se truditi stvarati smijeh i dobru atmosferu gdje god je to moguće.
Odakle crpite ideje?
Iz života. Iz okoline. Iz svoje glave. Nema tog mjesta gdje ne mogu pronaći neku ideju.
Je li Minka Vaš alterego?
Nije. Minka je samo improviziran i lijepo osmišljen lik kojeg ja glumim. Ne poistovjećujem se s njom, a u društvu ljudi koji me istinski poznaju, ne doživljavaju me kao Minku ili Omerovcu. To je kao da bi ste pitali Admira Glamočaka da li je Simonida Puhalo njegov alter ego. To su jednostavno priče i ideje za sebe.
Kada bi imali čarobni štapić i mogli promijeniti jednu stvar u našem društvu, šta bi to bilo?
Unio bih nam svima zahvalnost u srce. To nam treba. I pokazao bih ljudima put do sreće. Nije poenta da je dobijemo u ruke, zdravo na gotovo, već da pronađemo put do nje i da samo kročimo tim putem. I da poštujemo jedni druge više i da smo manje zaokupljeni tuđim životima. Čarobnim štapićem bih okrenuo ljude same sebi. Najviše tu imamo posla.
