“Zovem se Karim Zaimović. Imam 49 godina i za mene kažu da sam najbolji BiH pisac. Ja ne mislim tako. Pisanje nije takmičenje. Pisanje je pretvaranje ništavila u smisao. Ili besmisao. Svejedno je.”
Ovo je dio intervjua koji je Karim Zaimović dao nedjeljniku “Dani” u paralelnom univerzumu 13. avgusta 2020.
U ovom našem, pomračenom svijetu, srce Karimovo prestalo je da kuca na današnji dan u Sarajevu prije 25 godina. Jedna od posljednjih četničkih granata, jedan o zadnjih gelera u lancu eksplozije te granate, ubio je mladića od 24 godine.
Kada otvorite Karimovu “Tajnu džema od malina” shvatite da je taj čudesni spoj naracije na granici istine i fantastike, pisalo dijete. Dijete-genijalac. Karimov svijet-naš svijet Sarajeva, ruši se u ratu i za razliku od jeftine patetike ovovremenske, ta realnost otkriva jedno tajno, drugo Sarajevo, Sarajevo koje zaslužuje Karima i koje može ponuditi planeti milion tona čudesa.
Mi ne znamo šta bi u ovom našem vremenu radio, o čemu bi danas pisao Karim, jer i on nestaje u tom svijetu koji je stvorio.
Izgubili smo, bolje reći ubili su Karima, dječaka-genijalca. Sad samo možemo skršetnih ruku plakati nad “Džemom” znajući da nema više. Dabome, u ovom našem, trulom i preoba nesavršenom svijetu.
Sa druge strane, Karim nije to čudno, predvidio je čak i svoj odlazak iz ove dimenzije.
Što će reći-živ je da ne može biti življi u svim ostalim svemirima. U jednom od njih u nekim boljim sarajevskim “Danima” tako daje intervju dok cijela zemlja isčekuje nominaciju Karima i te srećne zemlje za Nobela. To je sigurno!
El-Fatiha, prinče slova i riječi-samo u ovom svijetu koji si ostavio nama da te izmaštavamo, dok si se iselio u neke veće, Božijim rukom adaptirane prostore.
