Povodom 25. godišnjice genocida u Srebrenici ugledni britanski magazin The Economist objavio je tekst o tome kako srpsko rukovodstvo do danas negira genocid. Tekst prenosimo u nastavku.
Oni će 11. jula u Srebrenici uliti 8 372 prigodne šoljice kafe. Četvrt stoljeća nakon pada bošnjačke (bosanske muslimane) enklave na kraju rata u Bosni, kada je taj broj muškaraca i dječaka masakriran od vojnika bosanskih Srba, na ovogodišnjoj ceremoniji bit će prikazani videozapisi koje su poslali knezovi, predsjednici i vođe iz cijelog svijeta. Ali vidljivo je odsutan jedan lokalni lik: srebrenički gradonačelnik.
Kao i većina bosanskih Srba, Mladen Grujičić će ignorirati događaj. Negira da se dogodio čin genocida. Druge teorije u koje Srbi smatraju vjerovatnim i koje promovišu njihovi političari i mediji jesu da je razmjera zločina divlje preuveličana ili da groblje, na kojem je pokopano više od 6 600 žrtava, sadrži ostatke onih koji nisu imali veze s Srebrenicom, koja je opkoljena tri godine prije nego što je pala u ruke Srba 1995. godine.
Otkako je nekoliko mjeseci mjeseci nakon masakra vodstvo bosanskih Srba organiziralo ekshumaciju masovnih grobnica u pokušaju da sakriju leševe u više desetina manjih, “poricanje Srebrenice” jedno je od ružnijih nasljeđa rata. Poput poricanja holokausta ili poricanja Turske da su njene trupe 1915. počinile genocid nad Armencima, to šteti ugledu Srba.
UN-ov jugoslavenski sud za ratne zločine u Haagu osudio je vodeće počinitelje zločina u Srebrenici i zaključio da je to jedini akt genocida počinjen u balkanskim ratovima nakon raspada Jugoslavije. Chuck Sudetić, bivši američki istražitelj ratnih zločina, kaže kako je nevjerovatno koliko je podataka prikupljeno, možda detaljnije nego za bilo koji ratni zločin ikada počinjen. Zabilježena je svaka naredba. Znamo što se dogodilo u gotovo “svakoj minuti” tih dana, kaže on.
2004. godine predsjednik bosanskih Srba (Dragan Čavić, op. aut) priznao je ono što se dogodilo – i izvinio se. Ali od tada, srpski čelnici u Srbiji i Bosni vratili su pedale. Milorad Dodik, predstavnik bosanskih Srba u trenutnom tročlanom predsjedništvu Bosne, kaže da je genocid “izmišljeni mit”. U Srbiji vladini funkcioneri priznaju da se dogodio zločin, ali žestoko poriču da je to bio genocid.
Diljem bivše Jugoslavije, kaže Marija Ristić iz Balkanske istraživačke mreže, regionalne grupe nvo-ova koje promovišu slobodu govora i ljudska prava, krvavi sukobi devedesetih godina ustupili su mjesto “ratovima sjećanja”. Srbi odbacuju etiketu genocida za Srebrenicu jer “svi na Balkanu žele biti smatrani krajnjom žrtvom”.
Nakon Drugog svjetskog rata Nijemci su se postupno suočili s užasom holokausta, ali sličan se proces još ne događa na Balkanu. Do sredine 60-ih, kaže Eric Gordy, sociolog, većina onih Nijemaca koje bi otvorena rasprava o prošlosti najviše sramotila bili su mrtvi ili penzionisani. Ipak na Balkanu su isti ljudi još uvijek na vlasti ili se natječu za nju.
Čest je argument da su gotovo svi koji su sudjelovali u ratu počinili zločine. U Bratuncu, nedaleko od Srebrenice, bosanski Srbi komemoriraju vlastite poginule. Ali većinom su to bili vojnici koji su poginuli u borbama, a ne civili. Pokušaji negiranja ili minimiziranja zločina u Srebrenici podstiču gorčinu. Emir Suljagić, koji vodi memorijalni centar u Srebrenici, kaže da “kultura poricanja … postavlja temelje za buduće genocide”. Želi da se Bošnjaci sjete „kakva će biti naša sudbina ako budemo ikada opet slabi kao što smo bili u julu 1995.“
