Piše: Danijal HADŽOVIĆ
Gotovo 3 godine evropske zemlje mirno su posmatrale kako se u BiH provode masovni zločini, urbicid i kulturocid, predlažući usput niz neuspješnih mirovnih sporazuma od Lisabanskog sporazuma do Owen-Stoltenbergovog plana kojima se zemlja trebala podijeliti na troje. Tamo gdje je Evropa zakazala, morale su uskočiti Sjedinjene Američke Države. Nakon dolaska Billa Clintona na čelo SAD-a 1993., relativno odlučnom diplomatskoma akcijom stvorene su pretpostavke za prekid pokolja u BiH. Najprije su privolile Tuđmana da odustane od svojih agresorskih avanatura s Herceg-Bosnom i pristane na formiranje Federacije BiH i vojnog saveza između Hrvatske i BiH. Odbijanje paljanskog rukovodstva na čelu s Karadžićem da se povinuje volji SAD-a, dovelo je do bombarodvanja položaja VRS od strane NATO-a, podsticanja Hrvatske vojske i Armije BiH da zajedničkim snagama oslobode znatne teritorije BiH, te u konačnici Daytonskom sporazumu koji, ma koliko je bio nepravedan mir (ipak, treba shvatiti i američku bojazan da bi vjerovatnih nekoliko stotina srpskih izbjeglica iz BiH u Srbiji izazvale humanitarnu katastrofu), ipak je na kraju okončao troipogodišnji krvavi rat u našoj zemlji.
Naravno, i sam Clinton trpio je žestoke kritike zbog svog nedovoljno brzog i neodvoljno odlučnog djelovanja da zaustavi rat u BiH. Najviše američke institucije poput Kongresa i Senata bile su i najglasnija uporišta podrške pravednoj borbi Republici BiH za nezavisnost i slobodu, a senatori poput Johna McCaina, Boba Dolea ili sadašnji kandidat Demokratske stranke za predsjednika Joea Bidena i još mnogi drugi, otvoreno su kritikovali Clintonovu administraciju zbog nečinjenja dovoljno u BiH, uz otvoreno zahtijevanje vojne intervencije, ukidanje embarga na naoružavanje ABiH, itd.
I poslije rata Sjedinjene Američke Države nastavile su djelovati kao najpouzdaniji partner i najveći saveznik BiH. Od promocije reformi i politika koje su trebali Bosnu i Hercegovini učiniti građanskijom državom u odnosu na trenutni konsocijacijski model s Aprilskim paketom kao vrhuncem koji je kratkovida pamet Harisa Silajdžića srušila, preko glasanja u PIK-u koje je uvijek u pravcu interesa BiH, učestalog sprječavanja lidera poput Milorada Dodika u njihovim destruktivnim namjerama do ulaganja stotina miliona dolara u izgradnju institucija, infrastrukture, borbu protiv korupcije ili reformu sistema u našij zemlji, Sjedinjene Države do danas igraju ulogu najvećeg međunarodnog zaštitnika Bosne i Hercegovini. Naravno, budućnost BiH dugoročno bi trebala biti da postane punopravna članica Evropske unije, no u odnosu na podijeljene, suprotstavljene i neodlučne interese evropskih zemalja, oslanjanje na američku pomoć i savezništvo za Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake kao narod bi trebala biti mnogo pouzdanija karta.
Pokazuje to ponajbolje upravo primjer Albanaca. Zahvaljujući održavanju bliskih veza sa SAD-om i snažnim lobističkim naporima ovoj zemlji, na Kosovu je odlučnom vojnom intervencijom spriječen scenarij etničkog čišćenja kakav je viđen u BiH, Kosovo je dobilo nezavisnost postajući druga većinski albanska država, s jakim utjecajem u svijetu. Pojedini bošnjački političari, s druge strane, čini se da su značaja savezništva sa Sjedinjenim Državama bili nedovoljno svjesni, prečesto pokušavajući sjediti na dvije stolice, praveći saveze čak i s onima koji su na crnoj listi SAD-a ili pokušavajući i BiH i među Bošnjake uvoziti direktno one vrijednosti i politike koje su radikalno suprotstavljene američkim.
Nepopularnost i kritike su Sjedinjene Države ovdje učestalo doživljavale i na ovdašnjoj intelektualnoj sceni, kako desnoj tako i lijevoj, iz različitih pobuda, ali uz isti argument, vođenja „imperijalnih ratova“ i uzrokovanja nesreća i nepravdi u svijetu.
Kako bilo, Sjedinjenje Američke Države do danas ostaju najveći saveznik i najveći zaštitnik i prijatelj Bosne i Hercegovini, no ipak, teško se oteti utisku da je od mnogih političara i utjecajnih društvenih grupa ova činjenica ne samo nedovoljno priznata, nego ni približno onoliko iskorištena koliko je mogla biti.
