Sve što bih mogla reći, a što se odnosi na stanje svijesti Bakira Izetbegovića i Stranke demokratske akcije (SDA), koje je ovih dana kulminiralo s tendencijom daljeg rasta, prema najtežem obliku samoomraženosti koja vodi ka uništenju, a što se ogleda u podijeljenosti, oholosti, mržnji, spletkarenju, izdaji, prodaji , urušavanju autoriteta, i svih drugih pratećih nus pojava, prouzrokovanih konzumiranjem prevelike količine želje za vlasti i precijenjenosti vlastitih mogućnosti.
Sagledavajući situaciju prvo što mi dođe na pamet je “teško je biti dobar narod ovom Bakiru Izetbegoviću”, koji je pogubio konce s realnosti, lideru stranke koja se debelo zamaštala u kriminal i korupciju sa stranakama koje navodno predstavljaju druge narode, dok nam se oni tj. lideri tih stranaka ponižavajući cerekaju u izbezumljene face.
Da, teško je biti “narod” Bakiru Izetbegoviću koji ne ljubi svoj narod, ali zato se ubi ljubeći učesnike brojnih afera iz svoje stranke, bez obzira na šamare koje zbog njih prima. Nije lahko biti “narod” Bakiru Izetbegoviću koji uđe u koaliciju s onim koji negiraju genocid, isporuči im kontrolni mehanizam u Domu naroda PS BiH, upropasti reviziju presude protiv Srbije za genocid, čiji kadrovi glasaju za imenovanje četničkog vojvode Nikole Poplašena i ako znamo da pravo na oprost imaju samo žrtve, a preživjeli tek samo golemu obavezu na pamćenje, bez obzira što se zločinac ne kaje niti traži oprost. Teško je biti “narod” Bakiru Izetbegoviću koji poslije dvjesto hiljada žrtava , genocida, etničkog čišćenja, četrdeset hiljada silovanih žena, logora smrti, hiljada masovnih grobnica, primarnih, sekundarnih i tercijarnih, poslije izrečenih presuda Međunarodnog suda pravde i krivičnog suda za ratne zločine, koje jasno dokazuju ko je ko, sjedne za isti stol s Draganom Čovićem i Miloradom Dodikom te dogovori raspodjelu resora, sjedne za isti stol sa Andrejom Plenković i Aleksandrom Vučićem – predsjednikom Srbije poznatim po izjavi “Ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu muslimana”.
Tesko je biti “narod” Bakiru Izetbegović koji se ubi pravdajući korumpirane kadrove time što su ranjeni u ratu, Bakiru koji je zaboravio i prije nego je upamtio mudre poruke rahmetli Alije Izetbegovića o državi i stranci.
Tesko je biti “narod” Bakiru Izetbegoviću koji daje poslove djeci svojih poltrona umjesto djeci generala, komandanata i boraca, Bakiru koji najboljim sinovima ove zemlje zahvalnost pokazuje nepravdom.
Tesko je biti “narod” Bakiru koji uživa u krizi identiteta, koji s ponosom i danas ode u Zagreb kao predsjednik jedne etničke grupe gazeći ulogu i smisao državnih institucija. Teško je biti “narod” Bakiru Izetbegoviću koji iznjedri takve izdajnike koji u vrijeme zdravstvene krize ukradu na prijeko potrebnim respiratorima narodu. Teško je biti “narod” Bakiru Izetbegoviću koji misli da je sposoban da bude lider stranke u kojoj se politikom izgrađuju ličnosti, umjesto da izgrađena ličnost ulazi u politiku. Teško je biti “narod “ Bakiru Izetbegoviću, koji ima više kandidata na izborima nego djece upisane u prvi razred osnovne škole. Teško je biti “narod” Bakiru Izetbegoviću kojem je svaka ubleha Mejsija, svaki korumpirani kadar dobar političar i patriota, svaka želja za vlasti borba za čerečenje javnog dobra.
Teško je biti “narod” Bakiru Izetbegoviću koji ne poznaje svoju prošlost, koji ne zna kome duguje zahvalnost za državu, slobodu, mir, opstanak i dostojanstvo. Duguje je narodu.
Teško je biti “narod” Bakiru Izetbegoviću kome je razbiti predrasudu teže nego razbiti atom. Teško je biti “narod” Bakiru Izetbegović čiji su kadrovi ojadili državu, Bakiru koji živi nezadovoljstvo unatoč činjenicama da nikad nije živio bolje. Teško je biti “narod” Bakiru Izetbegović od čije politike narod bježi napuštanjem države bez ikakvog straha od budućnosti, a ne zna ni hoće li sahat živjeti. Teško je biti “narod” Bakiru Izetbegoviću koji ne živi da bi imao dovoljno i koji ne radi na tome da bi narod imao dovoljno nego da bi i praunučad svojih poltrona osigurao. Teško je biti “narod” Bakiru Izetbegoviću koji i pored toliko Allahove nafake tvrdi da preživljava sa 8.000 KM ( ne sporim da nema ljudi u teškoj socijalnoj situaciji).
Teško je biti “narod” Bakiru Izetbegović koji vrijedne kadrove i patriote proda za ništa, Bakiru kojem se mišljenje, ubjeđenje i ideja mijenjaju češće nego čarape. Teško je biti “narod” Bakiru Izetbegoviću koji karijeriste i vlastoljupce doživljava kao spasitelje, a državotvorce i patriote nastoji obezvrijediti, pobijediti i proglasiti neprijateljima države.
Teško je biti “narod” Bakiru Izetbegoviću koji se udružuje s tuđinom da bi porazio brata.
Nije lahko biti “narod” Bakiru Izetbegoviću koji odustaje od sebe, da bi bio po mjeri dušmana, Bakiru koji izdaje emanet šehida, da bi se ulizao zločincima, Bakiru koji dozvoli da mu se u srcu Sarajeva izruguju katili negirajući genocid, ponižavajući žrtve, likujući što smo toliko maloumni da nam glavni grad države nema ulice po prvom Predsjedniku.
Nije lahko biti “narod”, jer si od rođenja izložen borbi, jer si rođen u porodici u kojoj se živi za ideju, a ne od ideje. Nije lahko biti narod jer ti sudbina odredi da budeš sin ili kćerka šehida, borca Armije Republike BiH koji su pod komandom rahmetli Alije Izetbegovića ponijeli najveće breme odgovornosti, izveli Bošnjake na selamet iz ropstva u slobodu, a narod to breme cijelim putem osjeća svojim. Nije lahko biti narod, jer tad za tebe bitka počinje prije objave rata, onog trenutka kad ti babu uhapse, osude i zatvore kao neprijatelja države zbog verbalnog delikta. Nije lahko biti narod jer tvoj život nije isti kao kod drugih, kad si bošnjački narod onda sazriješ sa dvadeset i nešto godina, dok nastojiš dobiti bitku sa državom koju vodi Bakir Izetbegović i dobiti posao u zemlju podobnih. Nije lahko biti narod, jer iz jedne bitke ideš u drugu, iz bitke posao, ulaziš u borbu za državu, jer znaš da se tvoj babo nije borio za državu povlaštenih. Uz Aliju je tvom babi kao pripadniku Armije RBiH bilo najnesigurnije biti, predvodio je odbranu od agresije dajući sebe za opstanak države i naroda kao i stotine hiljada drugih i onda ti ratne kukavice i podrumski miševi kažu da je sin neke ministrice koja je i za vrijeme agresije bila ambasadorica vrijedni od tebe, i sve to gutaš, saburaš.
Kad si narod onda te izda SDA, misleći da je tvoje breme skrojeno za njihova leđa, da su bolji, sposobniji i dostojniji.
Možda će jednom postati svjesni da vrijeme bira ljude, a ne ljudi vrijeme u kojem će zivjeti, djelovati i trag ostaviti. Ovo vrijeme je izabralo Bošnjake, iako nije lahko biti Bošnjak u Bakirovom vremenu.
Svaka sličnost sa bilo čim je potpuno slučajna …
