Na grupu koja broji nekoliko hiljada članova, a koja daje podršku prof. dr. Ismetu Gavrankapetanoviću javila se Indira Ćosić Smajlović sa emotivnom porukom koju prenosimo u cjelosti:
Zdravo admini. Nisam sigurna da li je moj post za ovu grupu gdje smo se skupili. Ja nisam Sarajka ali sam jedna žena iz Bosne i Hercegovine i živim udaljeno od Sarajeva i šeher Bosne 128 kilometara. Živim u malom lijepom gradu Srebrenik poznat po staroj kuli. Tu je na slici. Preduga i tužna priča. Mogla bi danima pisati. Vratiću se ne na ratne dane nego na dane 2007. 2008. čak i 2009. Imala sam kćerku kojoj je dijagnosciran osteosarkom u prevodu rak mekanog tkiva, rak kostiju, rak karlice. Pošto na prostorima TK nije postojalo onkološko odjeljenje za kemoterapiju upućene smo na UKC Sarajevo. Naša borba za život je počela u decembru 2006 godine. Pošto je operacija bila nemoguća, a moguća samo da mi moje jedino dijete raspolove, uslijedile su terapije. Jednoga dana 2007. doktorica Onkolog iz Sarajeva saopćila mi je da se moja kćerka prebacuje se na Ortopediju. Bila sam otac i majka mojoj kćerci, same nas dvije u toj borbi. Gospodina primarijusa sam upoznala i nemoćna majka kao pas sam cvilila. Taj isti primarijus sastavio je ekipu iz Banjice i operisali su moju jedinu kćerku. Dao mi je šansu da ljubim moje dijete dao mi je šansu da me zove mama, a ja nekoga da zovem mrvice moja, čupavice moja… Međutim zbog agresivnog raka, bolest je pobjeđivala mene majku, moje dijete, primarijusa Ismeta i ljekare Banjice kao i doktora onkologije Melihu Sakić. Svi znate da papirologija između dva kantona je veoma su zapetljana. Moja kćerka imala je apartman u UKC Sarajevo i ja nisam platila ga. Nisu mi tražili novac i nikom nisam davala tj. nudila isti taj novac. Moja kćerka imala je njegu u Sarajevu kao da je rođena Sarajka, kao da je dijete nekog bogataša.
Ja i ona na ortopediji bile smo siromašna porodica iz Srebrenika. Ja sam čistačica u Policijskoj upravi Srebrenik, a moje dijete je kćerka čovjeka koji je poginuo. Dani su prolazili na Ortopediji, a onda uslijedio je sok… Pozvao me on, Ismet u svoju ordinaciju. Rekao mi je da za nas više ništa ne može da učini. Plakala sam, rekao mi je da je tumor, rak, na teškom mjestu, da moju kćerku može jedino raspoloviti, a da to bi mu teško palo jer ima kćerku. Zamolila sam ga da mi da šansu da gledam svoje čedo još malo… Uzeo je papire i rekao da postoji način, ako mogu to uraditi Slovenija, Austrija Njemačka… Moj strah od nepoznatog, molila sam ga da to bude Slovenija…Brzo je reagovao, odgovorno, naš primarijus koji je human, plemenit, hrabar, ljudina, Bosanac Hercegovac… Otišle smo u Ljubljanu prepolovili su mi dijete. Dobila sam šansu…Gledala sam moju kćerku još godinu dana. Zahvaljujući Ismetu!
Moja kćerka je umrla 2009. godine. Napisala sam 2017. godine autobiografsku knjigu u kojoj sam opisala njega.
Ismeta nisam vidjela od 2009. ali od te godine i ja sam postala Ismet..Hrabra…Plemenita..Jaka…Poštena i simbol jednog grada…Ismete podrška od mene… Od jedne majke iz Srebrenika… Neka i ovo ostane zapisano neka se zna i nek znaju…
