Vijest da je SDA-ov načelnik Kaknja u tom rudarskom gradu svčano otvorio kontejner bizarna je sama po sebi i dakako da izaziva smijeh ne samo u Bosni i Hercegovini nego na prostoru od Triglava do Đevđelije.
Piše: Asim Padalo
Ova lokalna vijest suštinski je porazna jer najviše govori o samoj vlasti i u šta se ona pretvorila.
Kao u Nadrealistima, svečanu vrpcu na kontejneru presjekao je načelnik Aldin Šljivo, kome je pripala čast da prvi u kontejner ubaci staru baterijsku lampu, a za njim redom su u kontejner ubacivali i drugi opštinski zvaničnici i pozvani gosti na otvorenje. Ovo Nele i Đuro ne bi bolje smislili… Ne tako davno, ispred najveće izvršne institucije u državi, ispred Predsjedništva Bosne i Hercegovine u Sarajevu, svečano je otvoren trotoar kojem je kum bio zamjenik sekretara te institucije Dženan Selimbegović. Otvaranje trotoara je već ušlo u legendu a Selimbegović oličenje neznalice uhljebljenog u državnu administraciju kojem je najveća referenca podilaženje i tepanje njegovom vrhovnom šefu Bakiru Izetbegoviću. I tu dolazimo do karaktera i načina upravljanja zemljom Izetbegovića mlađeg gdje su neznanje i poltronizam postali modus operandi. Naime, vidljiva je ta linija Izetbegovićevog obračuna sa svakim ko je iole drugačije razmišljao od njega, a posebno su loše prošli oni koji su bili okrenuti ideji uspješne, moderne i evropske Bosne i Hercegovine. Sa druge strane, Bakir se okružio sa ljudima koji za njega „završavaju“ ljude, izbore, trotoare, respiratore, diplome, zastave i kontejnere.
Okruženost neznalicama, klimoglavcima i ikebanama (kako drugačije ulogu Šefika Džaferovića u Predsjedništvu BiH) najveću bošnjačku stranku pretvara u političku palanku „bakiroumlja“ u kojoj su junaci Asim Sarajlić (onaj koji završava), Dženan Selimbegović (onaj koji popločava), Asim Kamber (onaj koji izabira), Fadil Novalić (onaj koji nabavlja), Bisera Turković (ona koja vijori poput zastave), Fikret Prevljak, (onaj koji je poltron po ličnom izboru), Kenan Alikadić (onaj koji trenira), Osman Mehmedagić (onaj koji permanentno diplomira) i naravno – Sebija Izetbegović (ona koja parkira)… Oni samo simboliziraju Bakirovu političku palanku, u kojoj prosperitet imaju samo oni koji prihvataju palanku kao svoje prirodno stanište. Lična korist u ovom jednoznačnom i jednosmjernom palanačkom sistemu vrijednosti vrhovna je deviza.
Sve ovo dakako dolazi na naplatu i bošnjačka pozicija, iz koje se većinom crpi i integrativna vizija države Bosne i Hercegovine, postaje sve slabija: nikada manje bošnjačkih pozicija u Vijeću ministara; kontrola Parlamenta BiH od strane HDZ-a i SNSD-a; blokirana Vlada FBiH od strane HDZ-a… Praktično nijedna državna i entitetska institucija nije operativna da zaštiti državne interese.
U međuvremenu, junaci Bakirove palanke hvale šefa, dobro žive i busaju se u patriotska prsa. Takav nedostatak karaktera i ljudskosti nešto je na što je rahmetli Alija Izetbegović upozoravao. Postaje degutantno kako ti „junaci“ od Bakira prave mit i sliku u koju valjda ni on sam ne može povjerovati. Teško je razumijeti poziciju Bakira Izetbegovića.
On je i meta i cilj palanačkih junaka, ali hud više ne može razaznati šta je dobro za njega, pa instinktom puke egzistencije donosi odluke koje mu se čine bitnim za opstanak njegove političke sudbine. To su kratkovidne odluke. Biti državnik znači donijeti odluke na bazi vizije u kojoj će država doživjeti boljitak. Onaj ko svoju političku filozofiju gradi na zatvorenosti i zazoru od svake različitosti, taj će završiti na trotoaru historije.
