Doktorka Ivana Iveljić je već tri godine šef Odjeljenja za endovaskularnu angiologiju u Klinici za invazivnu kardiologiju UKC Tuzla. Njen dosadašnji rad je odavno prepoznat u stručnim krugovima širom svijeta. Rezultate rada sa njenim pacijentima u Tuzli prezentovala je na najvećem evropskom kongresu interventnih kardiologa u Parizu, zatim najvećem kongresu za Aziju, Australiju i Pacifik koji se održavao u Singapuru, te u Dubaiju, najvećem kongresu za Bliski istok. Ove godine je Ivanu Iveljić Ladies In magazine izabrao za Ženu godine 2020 iz oblasti nauke, te je dobila priznanje za najbolju naučnicu u BiH za 2020. Sve to ne bi uspjela bez podrške svojih najbližih, kazala je u intervjuu piše eKapija.
Uvijek sam se trudila da napredujem, a znala sam da to jedino mogu postići svojim trudom, radom, zalaganjem i učenjem. To je ono što stalno govorim i svojim studentima i mladim doktorima – “Znanje vam niko ne može oduzeti”. Ako se prema poslu ponašate profeisionalno, ako svaki dan učite, pratite nova dostignuća u medicini da biste što bolje pomogli svom pacijentu, prilike će se same stvoriti. Neke će možda doći kasnije nego što ste mislilli, a neke i ranije, ali će doći. I došle su – kaže na početku razgovora za eKapiju.
Rođena je u Tuzli 1984. godine. Rano djetinjstvo joj je proteklo u igri i učenju. Već je tada zavoljela nauku.
Moja mama kaže da sam već sa tri godine znala čitati i pisati, a potom sam učila i strani jezik, uvijek kroz igru. Najveći učitelj mi je bila mama. Tako sam brzo upijala i trudila se da budem što bolja, te sam i u školu krenula godinu dana ranije. Nažalost, na početku trećeg razreda osnovne škole, nastava se zbog rata, nastavila u skloništu. Tih prvih dana, mi djeca iz ulaza smo bili “sretni”, jer smo svi skupa bili u skloništu zajedno s roditeljima. Ni poslije nam nije bilo tako strašno, jer smo bili premaleni da shvatimo šta se dešava oko nas. Naš svijet je bio škola i dječije igre u skloništu u ulazu. Sjećam se, povremeno smo se igrali i napolju. Sada kad se vratim u to vrijeme, nisam sigurna kako su me roditelji uopšte pustili vani, imajući u vidu situaciju. Ali, preživjelo se. Onu toplinu oko srca, kada se sjetim tog perioda uvijek povezujem i s time kako su tata i tetka, mamina sestra, koji su radili dosta blizu našeg stana, smjenjivali se na drugi dan i dolazili da mi naprave doručak, pod granatama. Uprkos ratu, imala sam divno djetinjstvo.
Dalje školovanje nastavlja u Osnovnoj školi Jala, ali je kako kaže, uvijek imala strah od biologije, uz obožavanje matematike i fizike. Desilo se i da je pobjegla sa časa kada je na vježbama iz biologije trebalo gledati teleće oko.
Zamislite onda reakciju ljudi koje znam iz djetinjstva kada sam upisala medicinu.
Uporedo sa osnovnom školom završavala je i Osnovnu muzičku školu u Tuzli i svirala klavir.
Sjećam se da mi je tada najveća radost bila kada se završi nastava u muzičkoj i tata dođe po mene i odvede me na ćevape. Takva sjećanja na djetinjstvo mi uvijek bude osmijeh. Školovanje nastavljam u Gimnaziji Meša Selimović u Tuzli, a i nakon završene srednje škole nisam imala odgovor na pitanje “Šta dalje?”. Teško je tako mladom čovjeku odlučiti se u tim godinama za životni poziv, naročito jer sam imala odlične ocjene iz svih predmeta i ništa me nije posebno privlačilo.
Kaže da medicina nije bila njena prva ljubav. Kako joj je otac završio elektrotehniku, a bila je dobra u matematici i fizici, htjela je upisati taj fakultet, ali joj je otac tada rekao: “Ma daj, to je muški posao”.
Istu rečenicu je ponovio i kad sam poželjela svirati harmoniku, a ne klavir. Međutim, ipak se danas bavim tzv. “muškim poslom” interventnog kardiologa, i tata je baš sretan i ponosan. S obzirom na to da sam kao odličan učenik mogla upisati bilo koji fakultet bez prijemnog ispita, odlučila sam se krenuti maminim stopama i upisati pravni fakultet. Međutim, kada sam predala papire, shvatila sam da to nije za mene. Onda sam razmišljala i odlučila se za najteži fakultet – medicinu . Kada sam se odlučila za medicinu uopšte nisam znala ni koje ću predmete imati, samo sam znala da je teška i da studije traju šest godina i to mi je bilo dovoljno.
Studentske dane pamti po divnim druženjima i studentskim kongresima u Turskoj i Egiptu, na kojima je sa svojim kolegama prezentovala radove. Nestrpljivo je čekala da završi onaj dio studija koji se obavlja u prostorijama fakulteta i da pređe u bolnicu. Tada se zaljubila u medicinu, i na četvrtoj godini studija, kada se susrela sa kardiologijom, znala je da će to biti njen životni poziv.
Posebno se sjećam divne asistentice iz predmeta infektologija, koja nas je najviše naučila o medicini, pregledu pacijenta, kliničkom razmišljanju… I dan danas spomenem prim. dr Sanu Šabović koja nam je uvijek govorila: “Nije sramota da pitate ako nešto ne znate. Sramota je ako vam ja ne odgovorim. Ako nešto ne znam što me pitate, dajte mi vremena da pročitam, pa ću vam odgovoriti do slijedećih vježbi”. Time se vodim i ja danas kada učim svoje studente.
Muški posao
Medicinski fakultet je završila u roku, kao Zlatni student Univerziteta u Tuzli sa prosjekom 9,66. Kaže da posljednje tri godine fakulteta nije imala ocjenu manju od 10. Nakon diplomiranja i odrađenog staža nije odmah dobila posao u bolnici. Javila se na konkurs Univerziteta u Tuzli kada je izabrana za asistenta na predmetu fiziologija na Medicinskom fakultetu. Uživala je radeći sa studentima sa kojima je i danas u dobrim odnosima, i “uvijek sam tu ukoliko im nekako mogu pomoći”.
Uživala sam što radim. Onda, u novembru 2009. godine počinjem raditi u Univerzitetsko kliničkom centru Tuzla, u Klinici za interne bolesti i tu sam “ispekla zanat”. Uvijek sam se dobrovoljno prijavljivala za najviše dežurstava mjesečno, ništa mi nije bilo teško. Učila sam od starijih kolega i neprestano upijala znanje. Posebno sam voljela kardiologiju, i kao mlad doktor, specijalizant interne medicine, sam već imala stručne radove na evropskim i svjetskim kongresima, čak sam predavala i u Kini, te učestvovala u evropskim kliničkim studijama. Niko nije bio sretniji od mene. Uporedo sa profesionalnom karijerom sam se udala, putovala kad god sam imala slobodnog vremena, družila se sa prijateljima i poznanicima. Magistirala sam na Univerzitetu u Tuzli, a onda sam na završnoj godini specijaliacije prešla da radim u Kliniku za kardiovaskularne bolesti, na Odjeljenje invazivne kardiologije. I danas radim na fakultetu kao asistent na predmetu Interna medicina.
Do prelaska na Invazivnu kardiologiju mislila je da kardiologiju zaista voli. Kada je počela raditi intervencije na srčanim krvnim sudovima i ulaziti svakodnevno u salu sa pacijentima, ta ljubav je, kako opisuje, postala deset puta veća. Pronašla je nešto u sebi što nije ni znala da ima. Velika je stvar, kaže, za jednog gimnazijalca, koji nije imao nikad priliku da ubode venu, da završi na intervencijskoj kardiologiji svakodnevno se baveći krvnim sudovima.
Interventna kardiologija je prekrasna grana medicine. Jedan njen segment su srčane krvne žile. Kroz arterije na ruci ili nozi dođemo sa žicom i kateterom do srčanih krvnih sudova, pustimo kontrast u krvne žile na srcu idijagnosticiramo ima li nekih suženja. Ukoliko ima tada se kroz taj isti pristup, kroz kateter, plasira stent. To je kao opruga od olovke, od visoko sofisticiranih materijala, promjera nekoliko milimetara koji se ugrađuje u krvne sudove na srcu. Sve to se radi direktno pod rendgenskim zračenjem, tako da interventni kardiolog mora na sebi imati olovnu kecelju od 15-20 kg , koja štiti od zračenja, te olovne naočale. Posao je izuzetno stresan. Ukoliko pacijenti imaju srčani udar/infarkt, to je jedno od najurgentnijih i najozbiljnijih stanja u medicini, te se mora što prije reagovati da se spasi život, jer nekada nekoliko sekundi može da presudi.
Zajedno sa kolegama je šest puta mjesečno dežurna u bolnici, isto toliko i pripravna mlađim kolegama, te mora, ne tako rijetko u 2h poslije ponoći, uveče, praznikom, vikendom, što prije doći do bolnice i otvoriti krvnu žilu na srcu koja se začepila ukoliko pacijent ima srčani udar.
Što prije se ta procedura uradi, manje će biti trajno oštećenje na srčanom mišiću i veći je procenat preživljavanja. Odluke u sali se donose u sekundi, i često smo svi pod adrenalinom i stresom u želji da što prije i što više pomognemo pacijentu. Osim srčanih krvnih sudova u interventnoj karidologiji tretiramo i krvne sudove na nogama i rukama, te srčane zaliske. Ponosna sam što sam bila u timu koji je prvi u Bosni i Hercegovini izveo balon dilataciju aortnog zaliska, kada smo preko krvne žile na nozi, raspuhali balon u suženom zalisku I tako proširili jako suženi zalistak I pomogli pacijentu.
Kaže nam da je posao interventnog kardiologa u svijetu, upravo zbog kontinuiranog stresa i teškog fizičkog posla, jer svaki ulazak u salu podrazumijeva nošenje teške olovne kecelje, poznat kao “muški posao”.
Zato ovaj posao radi samo 5 do 8% žena u svijetu. U našem timu u UKC Tuzla, osim mene koja sam jedina žena ljekar, imamo izvrstan tim medicinara u sali, od toga dvije snažne i famozne žene kojima se ponosim.
Svaki dan je novi uspjeh
U radu s ljudima je naučila da nijedan pacijent nije isti i da nijedan čovjek nije isti. Radi, kako kaže, u prvenstveno muškom kolektivu. Kod svojih kolega cijeni to što je nikada nisu gledali drugim očima jer je žena. Naprotiv, poštujuju se uzajamo i rade timski.
Da bi neko bio dobar ljekar, mora znati jednako dobro razumjeti i akademskog građanina i zemljoradnika. Moramo osjetiti njihove probleme, navesti ih da nam ispričaju svoju priču. Da nam povjere nešto najintimije kako bismo skupa došli do rješenja problema.
Kaže da njen najveći uspjeh nisu predavanja širom svijeta, istraživanja, radovi. Ona svoje uspjehe doživljava svaki dan. To su spašeni pacijenti koji je ujutro dočekaju sa osmjehom u bolesničkoj sobi, koji su danas živi i zdravi. Na to je najviše ponosna.
Da bismo ostvarili zadovoljstvo u poslu moramo voljeti ono što radimo. Moji medicinari iz sale se i dan danas sjećaju i šale kako sam se “radovala” svakom infarktu, svakom teškom slučaju, svim komplikacijama, jer sam tako najviše učila. Gledala sam svoje starije kolege kako rade, oni su me podučavali, i zadovoljstvo je raslo sve više i više. Nakon svakog odrađenog dežurstva sam pitala da ostanem da radim, i uživala sam u tome, jer sam tako sticala iskustvo. Nema riječi kojima se može opisati situacija kada nekom spasite život. To me je motiviralo i da idem daleko od svoje kuće i svojih najbližih da se educiram, da budem što bolja.
Smatra da život kreiramo svojim odlukama i životnim potezima, ali da ima nekad nešto i jače od nas.
Jače sile su one koje će dovesti do toga da se možda nađete u pravom trenutku na pravom mjestu i sa pravim osobama.
Porodica, etika, moral i odgovornost je ono što za nju predstavlja ključne vrijednosti. Divi se roditeljima što su joj pružali podršku u svemu.
Oni su ti koji su me čitav život podsticali da budem ono što jesam i svojim primjerima mi pokazivali kakav čovijek treba biti. Vječno ću im biti zahvalna.
Nekih velikih neostvarenih želja nema, ali malih ima puno.
Ne bi ni valjalo da su se do sada ostvarile sve. Vidim se zadovoljna privatno i profesionalno. Vidim se sretna i nasmiješena. Vidim se okružena dragim ljudima i dalje uživajući u onome što radim. Postoji dosta projekata u kojim želim da učestvujem. Trenutno sam u izradi doktorske disertacije i potpuno sam posvećena tome. Kada to završim, idem dalje. Ne vidim granicu, jer granice postavljamo sami sebi.
2020. i njeni izazovi
Vjerujem da je svima nama ova godina-godina za zaboraviti. Jako je teška, i dalje je teška i ne vidim joj kraja. Ne kalendarski, nego samoj ovoj situaciji koja je počela 2020. Mislim da smo se svi prvenstveno okrenuli više ljudima oko sebe i sebi. Život je brz, godine prođu pokraj nas, da se i ne okrenemo, tražeći I žudeći za možda nečim više. Ova godina nas je navela da malo “povučemo ručnu”, da cijenimo ljude oko sebe. Da se okrenemo porodici. Jako je teško kada ne možete zagrliti roditelje mjesecima, bojeći se da ćete im možda prenijeti smrtnu bolest. Gledajući pacijente koji se bore sa covidom, slušajući njihove priče, život počnete gledati drugim očima, jer vidite, ono što mi u medicine svakodnevno gledamo – kako je život fragilan i kako prođe za čas.
U ovoj godini je, kaže, naučila još više cijeniti ljude oko sebe.
I cijeniti nešto što mi je prije djelovalo normalno, a sada je još nemoguće – zagrljaj dragih ljudi.
