Petak, 19.04.2024.

Nenad Marković govori o putovanju iz Gaziantepa u Sarajevo, borbi Turske sa Covidom-19, SDP-u BiH i „Bosni“

Nedjelja, 21.06.2020. | Najnovije | Sport

Kako bi to stari novinarski maheri stručno napisali – njega ne treba posebno predstavljati. On je Nenad Marković. Neno. Nazionale. O njemu sve znate. Ili, skoro sve. Možda ne znate da je prije nekoliko dana iz Turske stigao u Sarajevo. A korona nije prošla. Od Gaziantepa do Istanbula avionom, pa onda kolima do Beograda, a onda opet u avion, pa za Bosnu ponosnu.

Friško ste, dakle, iz Turske. Na tako dalek put teško se odlučiti u ovakvim vremenima, bez obzira koliko ste poželjeli sve što Vas veže za Sarajevo. Pretpostavljam. Ili je to bila jednostavna odluka?

Put kao put. Sigurno nije bio lagan, ali poslije tri mjeseca u karantinu vrijeme je bilo da idemo kući. I uopšte  nismo  razmišljali. Dobro smo isplanirali put i sve je prošlo bez problema. Drago nam je da smo opet u Sarajevu i da možemo vidjeti naše porodice i prijatelje.

O situaciji u Turskoj, koja je vezana za pandemiju koronavirusa, znamo iz medija. Kako to izgleda na licu mjesta, s obzirom da svaka država svoju politiku vodi? Uz napomenu da Vi živite u Gaziantepu, pa i vi o dešavanjima u, recimo, Istanbulu ili Ankari saznajete iz medija.

Ono što smo mi shvatili razgovarajući sa prijateljima iz Španije, Italije, Francuske, znači sa ljudima iz raznih dijelova svijeta sa kojima smo bili u kontaktu tokom pandemije, izolacije, je to da je najbitnije pridržavati se osnovnih pravila koja su propisali ljudi odgovorni na neki način za sve nas. Nismo izlazili gotovo nigdje, osim u nabavku, i to je uvijek bilo pod maskama, sa rukavicama, sa sterilisanjem svega i svačega. Na kraju krajeva, mislim da je u Turskoj, s obzirom da je to država sa 82, 83 miliona stanovnika sve bilo pod kontrolom i da nije došlo do tačke gdje neka zemlja puca po šavovima, da su bolnice prenapučene, itd. Ipak Turska ima dobar zdravstveni sistem, tako da nisam nikad primijetio, kontaktirajući sa ljudima sa kojima se redovno viđam i sarađujem ovih šest godina da postoji neki problem. Naravno, najvažnije je bilo da se ljudi pridržavaju svih mjera i uputa.  

Da li ste zadovoljni sezonom u Vašem klubu Gaziantepu i kako je, zapravo, sezona u Turkish Basketball Super Leagueu okončana?

Pa, generalno, nisam previše zadovoljan sezonom. Imali smo neku lošu hemiju. Jednostavno, igrači koje smo doveli nisu mogli da igraju jedni s drugima. Nažalost, to se dešava. Bez obzira što su svi oni dobri igrači, dobri momci, nisu mogli i znali da funkcionišu kao tim. Napravili smo potom neke promjene, onda je to na neki način i funkcionisalo, ali smo imali jako veliki broj povreda, bolesti i igrajući na dva fronta – Champions League i Prvenstvo Turske, stvarno smo bili u raskoraku. Vidjelo se to po rezultatima. Čim smo bili kompletni i mogli da treniramo svi zajedno, odigrali smo i neke dobre utakmice, čak pobjeđivali i neke velike ekipe kao što je Fenerbahče, ili gubili u nekim veoma tijesnim završnicama od ekipa koje su objektivno bolje od nas. Ali, takve stvari se dešavaju. Ja kao trener nisam zadovoljan. Uvijek volim da vidim ekipu koja igra maksimalno i u kojoj ne postoje stvari koje su postojale u mojoj ekipi u prošloj sezoni. I ne može svaka sezona biti perfektna. Daleko od toga. A Prvenstvo Turske je završeno tako što je sezona prekinuta, niko nije šampion i idemo dalje. Uveli su neka nova pravila, kontrolisanje budžeta prije svega, kako bi se riješili ekipa koje godinama ništa ne plaćaju, a kako bi iz druge lige uveli ekipe koje imaju bolji finansijski status.

Već dugo ste, a tri mjeseca su za sportistu veoma dugačka, na prinudnom odmoru. A sada je svakako period kada biste bili na onom redovnom. Kada počinju pripreme za novu sezonu? Ako ostajete u istom klubu…

U razgovorima sam sa svojim klubom. Postoji obostrana želja da se saradnja nastavi. Vjerujem da će se to i desiti, ali nije još ništa zvanično. Jer, nije ništa ni potpisano. U principu, pripreme su već počele, razgovaramo oko igrača, razgovaramo oko termina priprema… Liga bi trebala početi ranije, 26. septembra. Inače, u Gaziantepu sam jako zadovoljan, ti ljudi su postali moji prijatelji, već tri godine sam tamo i postigli smo najbolje rezultate u istoriji tog košarkaškog kluba. Nadam se da ćemo, ako ostanem, u narednoj sezoni biti bolji nego u prošloj. 

Sa srećom, ali ima još do tada. Koliko je trajao put od Gaziantepa do Sarajeva i je li bilo problema na cesti od Istanbula do Beograda? Rekoste još u startu razgovora da nije, ali…

Mi smo, moja supruga, kćerke i ja, a da ne bi bili u rukama Turkish Airlinesa, jer su dva puta odgađali let Istanbul – Sarajevo – imali smo karte prvo za 10.6., pa onda za 15.6., a na kraju su ga odgodili upravo za danas, za 21.6. – odlučili da iz Gaziantepa idemo do Istanbula avionom, pa iz Istanbula automobilom preko Bugarske do Beograda, a onda iz Beograda za Sarajevo opet avionom. Taj put od Istanbula do Beograda trajao je devet sati efektivne vožnje. Iz Istanbula nas je vozio jedan vozač do Bugarske granice, gdje je došao moj prijatelj iz Beograda da nas pokupi. I sve je prošlo jako lijepo, jako brzo, bez ikakvih problema. Bez gužve na putu i čekanja na granicama. Krenuli smo u prošlu subotu u pet ujutro iz Gaziantepa, a u Sarajevu smo bili u nedjelju oko pola četiri popodne. S tim da smo prespavali u Beogradu.

Kako Vam izgleda Sarajevo „na ovoj distanci“ – koje se, moram priznati, slabo pridržavamo, ugostiteljski objekti, gradske ulice – djeluju li Vam ljudi uplašeno ili opušteno?

Iskreno, gledajući sa distance sve ovo što se dešava i nakon razgovora sa svim tim ljudima sa kojima sam bio u kontaktu, oni koji su se pridržavali mjera i uputa, o čemu smo već pričali, prošli su dobro, niko se nije zarazio. Najvažnije je biti odgovoran i prema sebi, ali i prema porodici, roditeljima, komšijama, prijateljima… Šta sad znači da ja sjedim u kafiću, okružen sa pet ljudi, a da pritom ne nosim masku? Zaraziću se i tu ću zarazu prenijeti na svoju familiju. Pa bolje je onda sjediti kod kuće, u društvu nekih ljudi koji poštuju mjere. I kad znamo da se ne možemo zaraziti. Ovo je takvo vrijeme u kojem svi moramo naučiti da živimo s tim, da budemo odgovorni i da pokušamo nastaviti da živimo normalan život.

Da li će koronavirus promijeniti košarku na bilo koji način? Čak i da se igra pred publikom, što se, čini mi se neće desiti ni početkom naredne sezone. Utakmice u takvom ambijentu će, kao i u fudbalu, izgledati kao pripremne.

Vidjećemo kako će sve to funkcionisati. Igranje bez publike sigurno nije idealno, ali… Ako se bude trebalo igrati bez publike,  igraćemo, naravno. Dok se ne steknu uslovi da ponovo igramo pred publikom. Mi smo profesionalci. Moramo prije svega omogućiti normalan nastavak sezone, bez obzira je li to sa publikom ili bez nje. Trebamo se pridržavati svih mjera, još kad se sponzori uključe… Mislim da je sport u ova tri mjeseca, koliko ga nije bilo, svima falio. Bio sam u kući tri mjeseca i shvatio sam da je sport stao u cijelom svijetu. I to donosi ogromne gubitke, i sportu i sportistima i sponzorima. Jeste, glupo je pričati o sportu kada je ovoliko ljudskih života izgubljeno, ali govorim da industrija sporta treba da opstane na neki način.

Kako je u Vašem klubu, jesu li igrači, stručno rukovodstvo, uprava, osjetili „koronu“ na svojim platama? Velikom Željki Obradoviću plata u Fenerbahčeu je prepolovljena.

Osjetili smo, normalno. Svi na svojim platama i na svojim životima. Zbog korone su nas prestali plaćati, ne zato što ne žele da nas plaćaju, nego zato što nisu imali. Stali su prihodi od sponzora, od nacionalne košarkaške federacije, od prodaje karata… Ali, svi smo složni. Razgovarali smo sa upravom kluba i čekamo neka bolja vremena. Koja će ponovo donijeti novac u našu klupsku kasu kako bi mi bili plaćeni. Moj klub nikad nikom nije ostao dužan, pa tako neće ni nama. Samo treba imati malo strpljenja i razumijevanja.    

O košarci se kod nas slabo piše i govori. Tek ponekad nešto bljesne. Tipa, Nemanja Gordić bi mogao preći u Igokeu. Reprezentacija i Košarkaški savez BiH kojeg vodi Mirza Teletović tek sporadično, KK „Bosna“ urijetko, „Sparsi“ malo više. A novinari Vas stalno pitaju o tome. Ćini mi se da i Vi počesto nemate odgovore na budućnost košarke u našoj državi, „Bosna“ kao da je odavno zaboravljena i prežaljena…

Dobro ste rekli. Sve što znam o tome pročitam u novinama ili na portalima. I ako me neko od raje nazove i ispriča mi nešto što se dešava oko Saveza, oko „Bosne“. Faktički, nemam ni vremena da sad ja to nešto previše tabirim. Ali, zaista mi je fascinantno da je jedna “Bosna“ prežaljena i da to nikoga ne interesuje. Ni Vladu Kantona Sarajevo, ni Gradsku upravu , ni… Eto, nažalost, jedna tužna priča. Iskreno se nadam da će se to u nekoj bliskoj budućnosti promijeniti. A sad, da znam neke detalje, stvarno ne znam.

Politika sigurno neće ništa učiniti po tom pitanju. A kad ste već spomenuli Gradsku upravu, prije desetak godina, kao član SDP-a, bili ste zamjenik gradonačelnika Sarajeva, Alije Behmena, Dopire li do Vas u Turskoj naša politička stvarnost?

Da, tačno je da sam jedno vrijeme bio na funkciji dogradonačelnika Sarajeva. Tada je gradonačelnik bio rahmetli Alija Behmen. Ali, odmah sam naglasio da neću baš dugo zadržati na toj funkciji, jer sam se želio baviti svojim poslom i već sam bio u pregovorima sa nekoliko klubova. Istina je da nikad nisam bio član SDP-a BiH, niti bilo koje druge političke partije. Ali, jesam simpatizer. Ustvari, simpatizer sam građanskih, ljevičarskih, antifašističkih, demokratskih partija. To sam ponio iz svoje kuće, tako sam odgajan i ne moram biti član neke stranke kako bih propagirao nešto za šta mislim da je dobro, korektno i pametno. I dostojanstveno. Lijevo sam, dakle, orijentisan i iskreno se nadam da će u Sarajevu i u Bosni i Hercegovini Naša stranka i SPD BiH, kao ujedinjena opcija, nešto promijeniti nabolje. A bosasnkohercegovačka politika dopire do svih dijelova svijeta. Pogotovo kad su neki skandali u pitanju, a nešto što su naši političari kvalitetno uradili. Čitam tekstove u „New York Timesu“, u turskim i u mnogim drugim stranim medijima, pratim naše portale, tako da mogu reći da poprilično upućen u sve što se dešava u našoj državi, pa i na političkom planu.

(SB)