Košarkaška reprezentacija Bosne i Hercegovine izborila je plasman na 10. jubilarni Eurobasket u svojoj historiji, a uspjeh izabranika Vedrana Bosnića za N1 komentarisao je proslavljeni bivši reprezentativac Bosne i Hercegovine – Gordan Firić.
Firić je trenutno u Italiji gdje radi s mladim košarkašima.
“Trenutno sam u Riminiju, radim s mladim selekcijama, treniram dječicu, učim ih košarku i pokušavam da im prenesem svoje iskustvo i košarkaško i životno. Trenutno smo u jednoj izolaciji kao i cijeli svijet. Živimo kao da smo svi u zatvoru. Brojimo dane da se završi ovo sve. Italija je podijeljenja u različite zone. Ima zelena, žuta, narandžasta i crvena zona. Zavisi sve od regije. Mi smo još uvijek u narandžastoj zoni. Nismo totalno zatvoreni kao u crvenoj zoni, ali nismo ni totalno slobodni kao što su ovi u zelenim zonama. Mislim da je samo jedna regija u Italiji u zelenoj zoni”, rekao je Firić.
U KS BiH danas su ljudi iz košarke, koliko je to važno?
“Mislim da košarku treba dati košarkašima, fudbal treba dati fudbalerima, odbojku odbojkašima. Svaki sport treba dati ljudima koji su to živjeli, koji imaju iskustvo, koji su živjeli svlačionicu, utakmice, svakodnevnu borbu, dokazivanja, imaju inostrano iskustvo, ljudi koji su igrali u inostranstvu. Mislim da je velika prednost što je KS BiH u rukama ljudi iz košarke”, ističe Firić
Reprrezentacija je u susretima s Bugarskom i Latvijom pokazala veliko zajedništvo i timski duh?
“Mislim da je to i najbitnija stvar, da svi žele jedno, a to je uspjeh bh. košarke. To je najbitnija stvar. U bilo kojem ekipnom sportu jako je bitno da svi imaju isti cilj, da svi dolaze na pripreme s istim ciljem, a to je da se pobijedi, da im je lijepo zajedno i da se druže i žive kao jedno”, dodaje Firić.
Kako ste se osjećali, dok ste gledali utakmice s Bugarskom i Latvijom? Da li ste se čuli sa svojim bivšim saigračima?
“Sigurno da je svima nama drago, jer mi smo dio toga i uvijek ćemo ostati dio toga. Neko je tu bio 10 godina, neko osam, neko šest. Proveli smo dio života u reprezentaciji i jako smo vezani. Svima nam je drago, puno nam je srce i ta reprezentacija za koju smo svi igrali plasirala se na 10. Evropsko prvenstvo”, ističe Firić.
Koliko možemo na Eurobasketu?
“Koliko sam primijetio jako je talentovana reprezentacija s izuzetnim kvalitetama i mislim da je došlo vrijeme da se plasiramo u drugi krug na Eurobasketu, pogotovo ako dođu momci koji sada nisu bili tu. Mislim da u toj reprezentaciji se sada zna ko šta radi. U ovoj reprezentaciji postoji kvalitet, a Nurkić, Musa, Halilović i Stipanović bi samo dodali još veći kvalitet. Mislim da će to reprezentaciji dati jednu veću dimenziju”, kaže Firić.
Da li razmišljate o povratku u stručni štab reprezentacije jednog dana?
“Bio sam 2012. godine na Evropskom prvenstu u Rumuniji sa U-16 košarkaškom reprezentacijom. Nije to jedna loša ideja, volio bih biti tu, jer sam igrao u KK Bosna šest godina, u reprezentaciji 11 i ostavio sam tu 17 godina života na parketima Skenderije, Male dvorane, velike dvorane, Mojmila… To mi ne bi bilo krivo da se vratim ponovo, da radim i da budem dio toga”, dodaje Firić.
Cibona je 1993. godine ponudila veliki ugovor da dođete u Zagreb, ali vi ste to odbili.
“Ja sam se rodio tamo i živio sam tamo. Ja polazim od toga da tamo gdje sam se rodio tamo pripadam, bez obzira što su mi se djeca rodila u Italiji, što živim tu i što su oni Talijani, ja koliko pripadam Italiji toliko pripadam i BiH. Te stvari se ne mogu zaboraviti i ja sam zbog toga dio BiH, kao što sam zbog djece dio Italije. Ja sam živio jedan dio svog života, prvih 14 godina života u Jajcu i onda sam živio u Sarajevu. Bio sam godinu dana u Sarajevu i u ratu i onda smo u aprilu izašli iz Sarajeva preko piste. Tog čuvenog prvog aprila smo prešli pistu i otišli na Evropsko prvenstvo u Karlshrue”, kaže Firić.
Šta iz igračke karijere u KK Bosni najviše pamtite?
“Kada sam došao u Bosnu ona je bila prvak Evrope, prvaci Jugoslavije, osvajali su Kup Jugoslavije, čuvena utakmica u Šibeniku. To je taj neki period 1984/1985. Ja sam došao u Sarajevo u sezoni 1985/1986. To je bio za mene kao neki san. Ja sam došao među ljude koje sam gledao na TV-u i koje sam doživljavao kao heroje. To su bili Zdravko Radulović, Miroljub Mitrović, Mario Primorac, Samir Avdić, Teoman Alibegović, Sejo Bukva, Dževdo Alihodžić, Nenad Marković, Predrag Benaček, Boro Vučević… Ja sam te utakmice gledao subotom u pet na TV-u. Sa 15-16 godina kada sam ušao u dvoranu u Skenderiji i to je za mene bio kao san. Taj sam dolazak po mene Delibašića, Milavića i Kadića iz Sarajeva. To sam već pričao. Ljudi u Jajcu su svi izašli na prozor kada su ugledali Mirzu Delibašića i to nikada neću zaboraviti. Takva legenda je došla po mene i mislim da je to neka životna satisfakcija”, ističe Firić.
