Amar Velagić Žužon, bh. influenser i autor humorističnih skečeva koji već godinama kruže društvenim mrežama širom regiona, danas živi u njemačkom Memingenu, ali njegove priče i dalje su duboko vezane za Bosnu i Hercegovinu, Lukavac, porodicu, gastarbajterski mentalitet i svakodnevne apsurde iz kojih je, kako kaže, spontano nastao humor po kojem ga publika prepoznaje.
Iako ga publika danas najviše veže za skečeve o vozačima skupih automobila i balkanskim “karakterima”, Žužon kaže da iza svega zapravo stoji običan život i posmatranje ljudi oko sebe.
– Po meni je komedija kad stvarnog čovjeka staviš u stvarnu situaciju. Nije meni zanimljivo samo imitirati nekoga. Smiješno je kad, recimo, Acu Lukasa staviš u javni WC i nestane papira. To su situacije koje ljudi prepoznaju, govori kroz smijeh.
Prije Njemačke radio je gotovo sve što je mogao – od slastičarne i konobarisanja do hotela i pečenjare, perioda kojeg danas, uprkos težini, pamti s posebnom emocijom.
Prisjeća se kako je u pečenjari prvi put morao “nabijati janje na kolac”, dok su mu govorili da krv na bijeloj košulji zapravo izgleda “profesionalno”.
– Tad mi je to bilo strašno, danas mi je smiješno kad se sjetim, priča Žužon.
Kaže da je dugo vjerovao da će uspjeti ostati i graditi život u Bosni i Hercegovini, ali su ga pojedine situacije potpuno razočarale. Posebno pamti projekte u kojima su bila uključena djeca iz različitih dijelova zemlje, gdje je prvi put shvatio koliko se i humanitarne priče mogu pretvoriti u prostor za manipulaciju i novac.
– Sjećam se da sam slučajno vidio spisak na kojem stoji moje ime i dnevnice koje nikad nisam dobio. Tad sam prvi put shvatio da se i na takvim stvarima uzima novac. Poslije sam sebi rekao – ili ću krenuti tim putem ili idem odavde, govori on.
Za Njemačku se, kaže, ozbiljno pripremao. Učio jezik, pokušavao razumjeti sistem i nije želio potpuno zavisiti od drugih ljudi. Po dolasku ga nije čekao glamurozan početak. Radio je kao monter, pomagao majstorima, učio zanat i vrlo brzo shvatio koliko malo zna.
Kontinuiranim radom, kasnije je radio i na ozbiljnijim projektima vezanim za automobilsku industriju, pa čak i testiranja za Formulu 1. Ipak, jedno iskustvo iz prvih dana u Njemačkoj i danas pamti mnogo življe od svih poslova.
Na granici između Austrije i Njemačke policija je zaustavila autobus kojim je putovao i njega izdvojila na detaljan pretres. Problem su, ispostavilo se, postali nasnimani CD-ovi koje je nosio sa sobom za put, a na kojima je prijatelj markerom napisao riječi poput “viza”, “pasoš” i “sretno”, kao i stara karta Vareša koju je njegov otac imao na laptopu zbog biciklističkih ruta i planiranja vožnji.
– Oni su otvorili CD-ove i odmah krenuli govoriti “fake documents”. Onda su našli detaljnu kartu Vareša i počeli pitati zašto to imam, prisjeća se Žužon.
Situacija je trajala satima. Policija je pregledala stvari, pretraživala laptop i pokušavala utvrditi postoji li bilo kakva povezanost s ljudima koje su smatrali sumnjivim, posebno jer je u autobusu bilo još putnika koje su dodatno kontrolisali. Na kraju su čak ubacivali i CD-ove u računar kako bi provjerili šta se na njima nalazi, da bi shvatili da se zapravo radi o običnoj muzici koju je nosio za put, među ostalim i pjesmama Jale i Bube.
– Tad sam se možda najviše prepao u životu. Bježim iz sistema gdje možeš nastradati ni kriv ni dužan, dođem tamo i opet sjedim četiri sata dok me pregledaju, govori Žužon.
Danas o tim situacijama govori sa smijehom, baš kao i o većini stvari iz svog života, ali priznaje da su upravo takvi momenti oblikovali njegov pogled na ljude, sistem i humor.
U međuvremenu je objavio i zbirku poezije “Vrijeme hrabrih”, nastalu u periodu života između Bosne i Njemačke.
– Kažu da tužan čovjek piše. Kad sam postao sretniji, nekako sam prestao pisati, priznaje.
Danas sa suprugom i sinom živi u Njemačkoj, ali insistira da dijete ne izgubi vezu s Bosnom i Hercegovinom.
– Vodimo ga dole da zna odakle je. Bitno mi je da zna jezik, porodicu i taj naš mentalitet, kaže Žužon.
