Ako je suditi po aktualnoj polemici pisca Miljenka Jergovića i lingvista te profesora na Filozofskom fakultetu Mate Kapovića, sudbonosno sociolingvističko pitanje na hrvatskoj i regionalnoj sceni u današnjem vremenu jest – burek
Sve je počelo od Kapovića, koji je nedavno objavio knjigu ‘Jezični savjetnik za 21. stoljeće’. U njoj s pozicije lingvističkog autoriteta koji daje prednost praktičnoj nad akademskom upotrebom jezika progovara o velikom broju tema koje je jezična znanost donedavno smatrala prizemnima, a zapravo su životne. Jedna od njih je i idiom ‘burek sa sirom’, česti predmet prijepora između stanovništva u Hrvatskoj i BiH, piše tportal.hr.
U poglavlju ‘Postoji li burek sa sirom?’, Kapović među ostalim piše: ‘Naravno da postoji burek sa sirom. U Hrvatskoj ga možete kupiti u mnogim pekarama, a često ne morate u njih ni ulaziti da biste to provjerili jer već na vratima lijepo, crno na bijelo, piše burek sa sirom… Burek u Hrvatsku nije došao iz BiH, nego, po svemu sudeći, u 20. stoljeću s albanskim pekarima’, piše u Kapovićevoj knjizi.
Detaljan odgovor
U prilično detaljnom odgovoru objavljenom u današnjem broju 24 sata, Jergović ovaj argument pokušava opovrgnuti na sljedeći način: ‘Vickast je i razigran Kapović, a većinu argumenata koje će izložiti na sljedećih nekoliko stranica poznati su nam odavno iz dokonih rasprava po bircevima i čekaonicama. Burek je turska riječ, veli on, a etli börek je, burek s mesom, dok je peynirli börek, burek sa sirom. Može biti da je tako, ali ni jedno ni drugo jelo s burekom nemaju nikakve, ali baš nikakve sličnosti, u što ćete se uvjeriti ako na YouTubeu pogledate kako se i od čega pripremaju. Dakle, iz turskog je uzeta riječ, ali u našim jezicima ta riječ označava nešto drugo. Onaj tko je u životu uživo vidio, pa još i pojeo, peynirli börek zna da je bosanska pita sirnica, koju Kapović smatra ‘burekom sa sirom’, ima više sličnosti sa zagorskim štruklima, nego s peynirli börekom. Šašavo je u ovom slučaju, dakle, tursko gastronomsko nazivlje uzimati kao bilo kakav argument.
Na sljedeći Kapovićev citat Jergović je još zajedljiviji u odgovoru. Kapović, naime, piše: ‘Burek se, kao jelo orijentalnoga porijekla, u Bosni i Hercegovini doživljava kao simbol lokalnoga identiteta, a neodvojiv je dio toga identiteta da je ‘pravi ‘burek samo onaj s mesom, a da su sve ostalo pite’.
Jergović se nadovezuje: ‘I onda dolazi do “većinskoga muslimanskoga bošnjačkoga stanovništva” zbog kojeg se, kaže, BiH “pokušava predstaviti kao najautentičnija nasljednica orijentalnoga (muslimanskoga) identiteta na postjugoslavenskim prostorima”, da bi preko svega toga stigao do ćevapa i bureka. Tako on tu dokonu brbljariju o tome je li burek samo s mesom, ili je i sa sirom, dovodi do same srži specifičnoga mentalnog, emocionalnog i moralnog problema hrvatskog postjugoslavenskog inteligenta. Nakon što je već previdio da se hrvatski jezik stotinama godina rađao i razvijao u Bosni – koja je, inače, danas zemlja s tri ravnopravna službena jezika: bosanskim, hrvatskim i srpskim – likvidirao je i svijet koji je tim jezikom govorio, i koji je stvarao jezičnu kulturu koju Kapović i njegovi kolege s Filozofskog fakulteta u Zagrebu proučavaju kao svoju, hrvatsku’, stoji u Jergovićevom tekstu.
Jergović potom nastavlja inzistirati da je za sve narode u Bosni i Hercegovini, pa tako i Hrvate burek bio pita s mesom, dok su ostalo bile sirnica, zeljanica, krompiruša (ili krompirača), tikvenica (ili tikvenjača)… ‘Još jednom da naglasimo: za bosanske Hrvate važilo je što i za ostale: sve su pite pitice, samo burek pitac! Nikada nisam sudjelovao u tim dokonim raspravama kafanskih jezikoslovaca o bureku, jer sam ih smatrao bespredmetnim. Vi, gospodo, za početak i ne znate što je burek, jer vjerujete da je to ono što se kupuje u Mlinaru!’, zaključuje Jergović.
Nakon što raspravu prebaci na teren ‘albanskih i južnosrbijanskih pekara i buregdžija’, koji su, kako ocjenjuje Jergović, ‘malom Mati’ pružili uvid u koncept bureka, pisac neskriveno podbadajući Kapovića zbog političkog angažmana u Radničkoj fronti zaključuje: ‘Mate Kapović s akademskih visina zagrebačke dvokatnice u Ivana Lučića 3 prekorava one koji nisu Bosanci, a izabiru krivu stranu u ovoj raspravi, pa za internetski “Školski rječnik hrvatskog jezika”, koji “za burek daje definiciju ‘jelo od tankih listova tijesta nadjevenih mesom’, kaže “da bi (definicija) mogla proći za bosanski, ali za hrvatski teško”. Time osnivač Radničke fronte, i bivši vođa ove lijeve i antinacionalističke stranke, postupa na način desne jezikoslovne nacionalističke žandarmerije, koja već tridesetak godina bdije nad svakom neprikladnom, tojest nehrvatskom riječju, napisanom ili izgovorenom u javnom prostoru. Ili se mali Mate zaputio drugom stranom, ili su obje strane iste kad je riječ o Bosni i o Bosancima, te o njihovim burecima. Što god bilo, i kako god da jest, ne može mu se prešutjeti to da granice hrvatskoga jezika određuje granicama Republike Hrvatske. To je, kako bi on rekao, sumanuto.
Nazivati me “mali Mate” je primitivno spuštanje’
Na odgovor Mate Kapovića nije trebalo dugo čekati, a on je stigao tijekom poslijepodneva na njegovom Facebook profilu. I on je aranžiran u tehnici argumentacije točku po točku, pa ćemo prenijeti dijelove na koje se Jergović referirao. Na temu turskog naziva za burek Kapović priznaje da nije stručan, ali ipak pokušava ispraviti Jergovića.
‘Ja, odmah da na početku priznam, nisam stručnjak za kulinarstvo i pripremanje bureka. Međutim, oči imam. A i pojeo sam koji burek u životu – i u Zagrebu i u Sarajevu i u Istanbulu. I da, ako guglate „peynirli börek“, on stvarno ne izgleda baš kao bosanska sirnica. No ako guglate „peynirli kol böreǧi“, vidjet ćete da ta vrsta bureka poprilično, bar neuku meni, sliči na bosansku sirnicu. K tome – usporedimo li „tradicionalni“ hrvatski burek iz pekare, onakav kakav se najčešće jeo iz hrvatskih pekara tamo u 1990-ima, on također ne sliči baš na bosansku sirnicu. Također, dodao bih i to da sam upravo prije koji tjedan jeo burek u Ljubuškomu, dakle ne u Bosni ali u Hercegovini, i da je meni tamošnja „sirnica“ izgledala navlas isto kao i tamošnji „burek“ (osim punjenja) unatoč potpuno različitim imenima. Tako da mi, bogami, hrvatski termini izgledaju dosta logičnije je bosanskih – iako nikako ne niječem Bosancima i Hercegovcima pravo da govore kako god hoće pa makar istu stvar s različitim punjenjem nazivali potpuno različito’, stoji u Kapovićevom odgovoru.
‘Jergović nadalje govori da „[h]rvatski jezik […] nije određen administrativnim granicama SR ili R Hrvatske“. Eto konačno i nešto točno. Kao što je točno i to da npr. i Hrvati iz Bosne i Hercegovine također koriste nazive „burek“ i „sirnica“ kao i ostali Bosanci/Hercegovci. Međutim, iz konteksta je u knjizi potpuno jasno da kada kažem „hrvatski“ mislim primarno na jezik koji se govori u Hrvatskoj (zato, uostalom, naizmjenično govorim „u hrvatskom“ i „u Hrvatskoj“), a ne na apsolutno svaku varijantu jezika koju govori netko tko se nacionalno smatra Hrvatom. Naravno da nemam ništa protiv da Hrvati iz BiH govore „sirnica“ ‒ živjeli oni u BiH ili u Hrvatskoj. Jedino mi se ne sviđa to da mi kao Jergović popuju da i ja moram govoriti „sirnica“. Ja sam nedavno, kad sam bio u spomenutu Ljubuškomu u Hercegovini, uredno naručio „sirnicu“, poštujući lokalnu jezičnu upotrebu. Ali isto tako molim Jergovića da poštuje moje pravo da u Splitu ili Zagrebu naručim „burek sa sirom“ i da se na to ne ljuti’, nastavlja Kapović u svom odgovoru te zaključuje:
‘Na kraju me Jergović komično optužuje za nacionalizam jer se, eto, usuđujem braniti realnu jezičnu upotrebu u Hrvatskoj (koju branim već 20 godina otkako se profesionalno bavim jezikom). Kad bih bio zločest, ja bih njega optužio za bosanski kulturni imperijalizam. Ali neću. Jer razumijem, kako i u knjizi pišem, da je Bosancima burek identitetski bitan ‒ Jergović se tom mom komentaru u knjizi podsmjehnuo iako ga samim svojim tekstom dokazuje. Samo mi je žao što se Jergović osramotio ovako nemuštim tekstom i što ne može napisati tekst o bureku bez primitivnih spuštanja kao što je nazivanje mene ‘malim Matom”, zaključuje Kapović.
