Jusuf Mujić može da dobije titulu najboljeg djeda na Balkanu, jer ono što je uradio za unuke omekšava i najtvrđa srca.
Jusuf Mujić iz Tuzle svojim primjerom vratio je vjeru u časne i dobre ljude! Naime, preuzeo je brigu, uz suprugu, o trojici unuka.
Kada je čuo da je snaja napustila njegovog sina, nije mogao da se pomiri sa činjenicom da će djeca završiti u Centru za socijalni rad ili u nekoj drugoj hraniteljskoj porodici. Otišao je u nadležnu ustanovu, uzeo ih za ruku i doveo svojoj kući. Više od pola godine trajala je pravna borba za njegove potomke, a kada je konačno postao njihov staratelj, nije postojala srećnija osoba od Jusufa. Međutim, tek tada je krenula borba koja traje već 6 godina.
– To je jako težak udarac i kad čuješ, a kamoli kad ti se desi. Želja svakog djeda je da mu unuci uspiju. Ta borba – ja je nisam ni osjetio. Kad nešto želiš, voliš i hoćeš, pogotovu hoćeš, onda to ide, to se lagano sve savladava. Znate, bilo je trenutaka…valja tri muškarca izgurati – kaže djed Jusuf za RTV Slon.
U svojoj 68. godini ističe da ne može da opiše koliko je ponosan na njih i na to u kakve muškarce rastu, a sa druge strane, priznaje da je bio potreban veliki rad i trud kako bi uspjeli da djecu izvedu na pravi put.
– Pola godine sam se borio da oni ostanu kod mene. Najmlađi je imao samo dvije godine i kako ih dati u dom pored živog djede i babe. Ja sam ih uzeo u ruke i doveo svojoj kući – rekao je Jusuf.
Njegovo sina napustila je žena i ostavila troje djece: Alena, Anesa i Amela. Jusufov sin nije imao mogućnosti da nasljednicima pruži osnovne uslove za život, te se u cijelu priču umiješao i Centar za socijali rad. Donijeta je bila odluka da mališani nastave da žive u Domu za djecu bez roditeljskog staranja, što je Jusufa jako pogodilo. Preuzeo je stvar u svoje ruke, iako je već bio na početku sedme decenije. Danas njegovo srce je puno ponosa i topline.
Nakon uspješnog završetka programa oko hraniteljstva, Centar za socijalni rad, dodijelio mu je unuke. I ako briga o djeci nije nimalo laka, Jusuf ističe da ne može da se mjeri ništa sa srećom njegovih unuka, te da bi opet sve isto uradio.
Najmlađi Amel sada je treći razred osnovne škole, bavi se karateom i sanja da postane policajac.
– Želim da budem policajac kad porastem jer je to posao gdje se boriš protiv kriminalaca, a ja nisam kriminalac – rekao je Amel Mujić.
I dvanaestogodišnji Anes, takođe se bavi karateom i želi da bude trener.
– Nikakav drugi posao neću da imam. Želja mi je samo da budem trener – kaže Anes i dodaje da se više čuje sa ocem, nego sa majkom, ali da ni to nije veoma često.
– Imam njihov broj, ponekad se dopisujem sa ocem, nekada me i nazove pa pričamo. Sa majkom se ne čujem, odgovorim samo kada mi pusti poruku, a to je jako rijetko – rekao je Anes.
Kao najstariji, Alen je od njih trojice najuspešniji karatista. Ima oko 50 medalja.
Prvo priznanje osvojio je sa deset godina, a svaku je posvetio prvenstveno sebi.
– Cilj mi je bio da budem najbolji. Da bih imao bolju sliku sebe i da me ljudi gledaju drugačije – govori Alen.
Upravo on je bio najsvjesniji situacije koja se desila među roditeljima, a sada vodi računa da niko od njih trojice ne sekira babu i djedu, jer su stari.
Neizmjerno su im zahvalni za sve ono što su uradili za njih. Njihov način da im vrate za sav napor je da ih učine ponosnima, te se trude da budu što bolji na svim poljima.
– Prvo da ih ne sekiramo, jer su stari, a pomažem im i oko brige o mlađoj braći jer neko mora – objasnio je Alen.
Za ponosnog djedu, svaka medalja ali i dobra ocena u školi, suze su radosnice za njega.
– Ja sam veoma ponosan, malo je to teško i opisati. Nadam se da sam učinio za njih koliko sam mogao – rekao je Jusuf drhtavim glasom za RTV Slon, prenosi Stil.
