Posljednjih dana u javnosti se najviše govori o diplomi Sebije Izetbegović, a na svom Facebook profilu ovu temu je komentarisao i Prof.dr. Damir Marjanović.
Marjanović je između ostalog napisao kako ga jako žalosti što postoje doktoranti kojih se njihovi mentori ne mogu sjetiti! To dovoljno govori o doktorantu i značaju njegovoga rada, ali i o mentoru i njegovoj posvećenosti i trudu u“mentorisanju” tog kandidata. U najmanju ruku je to tužno, a za njega osobno i jako malo vjerovatno…
Objavu prenosimo u cjelosti:
Pamtim svoje mentore (diplomskog, magistarskog i doktorskog rada), a nekako sam siguran da i oni pamte mene. Zahvalan sam im na njihovom trudu koji su uložili kao mentori tih finalnih, nekada najbitnijih završnih akademskih radova. I dalje pamtim svaki njihov komentar, sugestiju i korekciju. Štaviše, sjećam se svih članova komisije (a za doktorat sam imao članove iz tri države) pred kojima sam branio rezultate svojih istraživanja. S druge strane jako se dobro sjećam svakoga od “mojih” 15 doktoranata (14 odbranilo a jedna će vrlo skoro završiti). I ne samo to, ponosan sam na njih jer su svi redom uspješni mladi ljudi, koji su prevazišli svog mentora, ako ništa onda bar po publikaciji koju su objavili nakon svoje doktorske disertacije. Sjećam se njihovih zvaničnih odbrana i predivnoga osjećaja ponosa koji sam osjećao kao mentor njihovih doktorskih disertacija. Čak i kada me sjećanje izda, lako provjerim naslov, ali i najmanju sitnicu iz njihovoga doktorskoga rada u svojoj osobnoj biblioteci, a po potrebi u biblioteci matičnoga fakulteta. Stoga me jako žalosti što postoje doktoranti kojih se njihovi mentori ne mogu sjetiti! To dovoljno govori o doktorantu i značaju njegovoga rada, ali i o mentor i njegovoj posvećenosti i trudu u“mentorisanju” tog kandidata. U najmanju ruku je to tužno, a za mene osobno i jako malo vjerovatno…
