Na svom Facebook profilu Ammara Šabić ispričala je svoju priču o pet momaka, učenika Medrese koji su jučer u poslijepodnevnim satima u mjestu Komar kod Donjeg Vakufa sletili sa ceste, a tom prilikom smrtno su stradala dvojica mladića dok su trojica zadobila lakše tjelesne povrede.
Emotivnu priču o njima prenosimo u cjelosti:
Pošto sam dobila mnogo poruka i poziva, Allah da vas sve nagradi, da vam kažem da nije moj rođeni sin Ahmed bio u tom autu danas. Ali jesu njegovi nerazdvojni drugovi još iz medresanskih dana. Četvorica su bili tu. Svi osim njega.
Mensa, Adilović, Benjo, Salah, a ovaj put sa njima nije bio Langa.
Dva Ahmeda zvana po prezimenima. Adilović i Langić. Jednog sam rodila, drugog sam dobila kroz njihovo zajedničko školovanje u medresi i prisno druženje. Tako i Salaha, Benju i Mensu…. Draga djeca naša.
ISPRIČAT ĆU VAM KRATKU PRIČU o tih pet momaka:
“Mama, mi ćemo u donji sprat!”
“Nećete, bome!”
“Zašto???”
“Zato što je prljavo. Vazda prznite, nikad stić’ očistit…”
Rekao mi je rođeni Ahmed da je Adilović samo upitao je li to jedini razlog. Kad mu je rekao da jeste, on je odlučio (a takav je bio) da povede radnu akciju.
Nema “ne može”, ima čišćenje. I očistiše oni sprat k’o kakve cure ‘na udaju’.
“Mama, mi ćemo gore (u Turbe) na iftar!”
“Ne pitate me jesam li ja u stanju da vam spremam?!”
Na to je Adilović rekao da nemam šta spremat jer su oni spremni. Za iftar.
I takvih “Mama, mi ćemo…” još mnogo. Divnih mnogo. Allahu hvala na svakom od njih. Nezaboravnih.
Današnje “mama, mi ćemo..” je bilo sasvim drugačije:
“Mama, mi smo klanjali džumu. Svi smo tu. Eto me po stvari.”
Došao je da uzme opremu za izlet na jezeru. Jučer su bili na istom mjestu, samo su različiti Ahmedi bili jučer i danas u društvu sa ostalima.
“Nećeš valjda?”
“Zašto?”
“Dženaza hadži Šabanu je iza ikindije…”
“Ah, da! Dobro. Onda mi daj ključ da odem sa Mustafom do Travnika prije dženaze. Trebam uzeti nešto novca s banke, hoćemo da idemo na Vlašić kad se oni vrate s jezera. Dogovorili smo se da roštiljamo u vikendici…”
Nakon nekoliko minuta Mustafa unosi punu veliku kesu mesa.
“Spremi ovo u frižider, to im je za gore, za roštilj…”
“Otkud to sad odjednom?”
“Donesoše tu pred vrata i dadoše mi da ne voze to tamo – vamo.”
“Svi zajedno?”
“Svi osim Ahme (rođenog). Mi ćemo sad do Travnika”
“Ncncncnc… isto da će vojska jesti!”
“Htio je i on s njima, ali dženaza…”
“Eto, otići će poslije jezera na planinu inšallah.”
“Inšallah.”
Telefon:
“Mama, nešto im se desilo.”
“Kome?”
“Njima, s autom, valjda saobraćajna nesreća, udes, šta već…”
“Jesu li oni dobro?”
………………………………………..
Pred KB Travnik vidim Benju. S njim je njegova sestra, uplakana. Benjo u zavojima, vidno nagnječen i udaren, krvav.
“Šta je sa ostalima?”
“Menso je na operaciji.”
Stiže Salah iz smjera ulaza u zgradu.
Pokušavam saznati nešto više o njihovom stanju:
“Šta je sa Ahmedom i Mensom?”
Benjo gleda kao da ne gleda i promrmlja nešto kao da sebi usebi govori. Ne razumijem ga.
Salah je jednako u šoku.
“Mensa je na operaciji.”
“Ahmed?”
“Ahmed je preselio na licu mjesta. Njega su odmah odvezli.”
“Gdje su ga odvezli!?!?!?!?”
“Valjda u gasulhanu”, promrmlja potpuno konfuzan Salah.
…………………………………………………………………………
Odem do policijskog auta. Čujem da policajac preko telefona (onog njihovog) govori da je jedan poginuo.
Pitam da li je moguće da prije završene kriminalističke obrade tijelo bilo koga bude odvezeno u gasulhanu. Vidi da nisam “sva svoja” čim takvo nešto pitam.
“Nije. Kolege iz Općine Donji Vakuf su nadležne…”
“A drugi je izašao iz operacione sale?”
“Kažu da jeste.”
“Hvala Allahu.”
…………………………………………………………..
Sjedim sa Ahmedom na klupi pred bolnicom. Čekamo da budemo na usluzi Salahu koji ovdje nema nikoga, svi žive u Austriji. I on, ali dođe da se vidi sa školskim jaranima. Počesto. I čekamo da neko razbije tu crnu loptu dezinformacija, kako smo silno željeli da bude. Ali nije.
U jednom momentu policajac je došao do nas i rekao da će taj koji je vozio (on nije išao sa njima u medresu, nije bio dio tog društva) i vlasnik vozila (Salah) biti sprovedeni u policijsku postaju.
Tako da tu nema više nikoga koga bi i radi koga bi čekali.
“Operirani momak?”
“Žao nam je. I on je preselio.”
……………………………………………………….
Ahmed šuti. Suze vrište u grču, ne mogu da se otkinu iz punih očiju krvavih od sile… nečega što se ne može objasniti.
“Jesi li čula šta je Benjo rekao?”
“Jesam. Jedino to sam razumjela. Nekako mi je jedino to istina.”
“Kad je pokušao pomoći Mensi, on je izgovarao salavate.”
“Da, čula sam.”
“I nastavio je tako dok god je bio pri svijesti, sve do Travnika, sve do kraja. Poznanici naših kolega iz medrese su bili u sanitetu. Ponavljao je “laa ilahe illallah Muhammedu Rresulullah” i salavate na Poslanika sallallahu alejhi we sellem.
Bit će oni dobro, mama.”
Bit će, inšallah! Sa džuma-namaza, čisti, mirisni, plemeniti momci Srednje Bosne koji nisu išli u haram i nisu bili divljaci. Bili su najbolja mladost koju sam upoznala u ovom moru smutnje i nereda zvanom Dunjaluk.
Kad sam se približila kući, imala sam osjećaj da vidim Adilovića kako se smije (ko ga je poznavao zna da se niko nije tako, kao on smijao) i pere prozore. I Mensu kako skromnog stava (a neko ne bi na njegovom mjestu, jer ljudina je bio) stoji kraj kapije. Sa njima Langa i Salah vječito “provaljuju”, a i Benjo kraj njih kao balans ozbiljnosti i šale. I onda mi kao mehlem na ranu leže misao:
Ne treba njima više sprat. Oni sad imaju vječnost Milosti koja neće prestat’. Imaju svoju mladost lijepu umotanu u ćefine, punu namaza, zikra, učenja Kur’ana, međusobnog poticanja na dobro i odvraćanja od zla. Naše je da činimo što više dobra poučeni njihovim životima, pa će tako i oni imati udjela i na taj način i dalje biti sa nama.
Djeca lijepa, čista, mirisna, ponosna. Džennetlije inšallah.
Tu može završiti ili započeti priča o petorici mladića. To već ovisi o vama.
Ammara
