Književnost Meše Selimovića obilježena je psihološkom i moralnom karakterizacijom njegovih junaka, opisom ljudskih slabosti i vrlina, sukoba dobra i zla, istine i laži.
Iako vezan za određeno historijsko vrijeme, cjelokupan opis Meše Selimovića ostaje vanvremenski, univerzalan.
Rođen je u Tuzli, 26. aprila davne 1910. godine, tu je završio osnovnu školu i Gimnaziju. Za sebe je rekao: “Ja sam iz muslimanske porodice, iz Bosne, ali po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin.”
Filozofski fakultet u Beogradu, studijska grupa Srpsko-hrvatski jezik i književnost, završio je u roku kao jedan od boljih studenata, rat ga zatiče u Tuzli.
Ni ovog pisca nije zaobišla ruka vlasti, bio je uhapšen zbog saradnje sa Narodnooslobodilačkim pokretom, bio je politički veoma angažovan kao član Komunističke partije Jugoslavije. Ali ono po čemu je Meša Selimović najviše ostao urezan u sjećanju ljudi svog vremena je vrstan profesorski rad. Neki kritičari su čak za njega govorili da je naročito pismen, ali bez talenta.
Mlađe kolege Mešu Selimovića doživljavali su kao uzora i sa divljenjem u očima posmatrali sve što je on radio.
“Nijedan profesor koga sam znao nije ni tako govorio, ni tako izgledao, ni tako istupao i suvjereno vladao starim i najnovijim književnim izumima, znanjima i uvidima. Lakoća kojom se formulisao i održavao na paučini jezika, aforistika i logika koje je demonstrirao, svjedočili su o jednom bogomdanom daru, bez drugih uvjerenja osim vjere u umjetnost ,” riječi su Matije Bećkovića o svom starijem kolegi Meši Selimoviću.
Žena koja je Meši priuštila da ima najtopliju postelju, popeglane košulje, poljubac pred odlazak na put, koja je umjela da jasno kaže da poštuje volju svog supruga i da sa njim ide ako treba i na kraj planete po njihov komad sreće, zvala se Daroslava-Darka Božić.
Darkin Meša svakodnevno je uplovljavao u mulj ljudskim smicalicama, zlobnih jezika koji su umjeli jedino da ruže kako bi skrenuli pažnju sa svog manjka dara da bilo šta korisno učine. Naročito se nalazio na meti političkih hajki i posljednji jezičak na vagi bila je njegova bolest i ignorisanje sredine u kojoj je živio. Bili su potpuno apatični ka stanju čovjeka koji ih je toliko zadužio svojim kako književnim, tako i društvenim angažmanom.
Nakon toga, sa porodicom iz Sarajeva Meša Selimović seli se za Beograd gdje je imao prijatelje koji bi mu se našli ako zatreba. U jednom pismu svom prijatelju pred odlazak napisao je:
“Bosna je teška, teretna zemlja i ovdje nije lako živjeti, ako je čovjek samo za santimetar viši od prosjeka. Meni je slučaj dao taj santimetar, i osudio me na ispaštanje.”
Darka i Meša rešili su da spakuju svoj život u par kofera, ponesu svoje krpice sa sobom i zauvek napuste Bosnu. Šetajući Baščaršijom Meša je jednom piscu rekao: “Ja danas odlazim i više se nikada neću vratiti.” Tako je i bilo.
Sa svojom Darkom iz Sarajeva krenuo je put Beograda gde su ga čekali pouzdani prijatelji i novi život bez prekora, zlobe, sujetnih hitaca, političkih mišolovki.
Spokoj je pronašao u Beogradu, družio se sa Dobricom Ćosićem, Antonijem Isakovićem, igrao je svoj dragi preferans, uveče pisao dok je njegova Darka sedela kraj njega i heklala ili čitala. Kada bi Meša završio koje poglavlje, Darka se pretvarala u uvo i slušala pomno svaku reč.
Meša Selimović govorio je kako kroz svoja dela, tako i kroz svoje postupanje o čovekovoj promašenosti, naročito naglašavajući onu najbolniju.
“Ko promaši ljubav, promašio je život” postulat maestralnog življenja koje ima svoj smisao i ušće sreće u koje se uliva je ljubav.
U noći kada je Meša preminuo Darka je njegovom kolegi Bećkoviću rekla: “Da sam znala da svu noć neće doći, ja bih ležala i spavala uz njega!”
Da je mogla s njim i u smrt da pođe učinila bi to, ali ostala je da poštuje njegovu volju do kraja da ne dozvoli da se poslednja volja njenog Meše ne oskrnavi sve dok i sama ne zaspi kao i on.
