Iza velikog karijernog uspjeha pjevačice Seke Aleksić krije se teška životna priča.
‘Moje odrastanje bilo je u siromaštvu. Jako siromašno. Sjećam se dvije situacije, kada je otac nasrnuo na majku. Moj brat je skočio na njega, uhvatio ga za glavu i našao prvo što mu je bilo pri ruci da ga udari. Bio je dijete, moj brat. Udarao ga je po glavi, da bi se on sklonio s majke jer ju je tukao’, kazala je Seka.
‘To su strašno stresne situacije i slike koje se nikad ne zaborave. Nikad se to ne briše iz glave’, dodala je ona, da bi se malo potom rasplakala u emisiji.
Pjevačičin otac preminuo je prije osam godina, a ona mu za svaku godišnjicu smrti posveti objavu na društvenim mrežama.
‘Tata mi nedostaje puno, sjećam se njega veoma često. Kad čovjek izgubi roditelja, bez obzira što ja sa mojim tatom nisam bila svakodnevno, ima perioda kada smo se čuli jednom godišnje. Kad čovjek izgubi roditelja, definitivno ode jedan dio njega, i to se ne vraća’, rekla je Aleksić nedavno za Kurir.
Inače, Seka oca nije vidjela godinama, a ovako je prošao njihov susret:
‘Tata i ja smo tokom mog odrastanja imali taj prekid komunikacije zato što smo mi izbjegli, otišli smo u drugu državu, on je otišao za Austriju. Tada su postojali samo fiksni telefoni i jako je bilo teško naći sve, ali dogodio se period kada smo se nekako pronašli.
Moja tetka je tada otišla živjeti u Austriju, kao izbjeglica, a mi smo otišli s tadašnjim našim očuhom za Banju Koviljaču i evo to sam se sad sjetila, tetka je bila ta koja je pronašla mog tatu u Austriji, u Beču. To je bio njen zet, a njega je cijela mamina porodica obožavala. On je bio najbolji. I, tako smo stupili u kontakt, tetka je dala od naše komšinice fiksni telefon, on je nazvao.
Ali, kada je tata nazvao, iskreno vam kažem, ja nisam osjećala da pričam s tatom. Čudan je to osjećaj. Sve je mene podsjetilo, ja znam da je to moj tata, ali to je u stvari šok. Ja sam se valjda toliko šokirala da se nisam mogla prepustiti emocijama, samo sam razmišljala što će reći moj očuh Milan, da neće njemu biti krivo što mene zove tata. Međutim, sve je to najnormalnije prošlo, ja mislim da je on bio najsretniji od svih nas što je moj tata nazvao’, pričala je ona pa otkrila kako se osjećala pri susretu s ocem.
‘Taj naš susret je bio jako, jako stresan i za njega i za mene. Mi smo se dva sata samo grlili i plakali. Bila sam mršava kao mala i zvao me Žilo i samo je rekao: ‘Gdje si ti bre Žilo?’. I to je sve. Dva sata smo mi samo sjedili, on je plakao, a ja bez obzira što sam bila odrasla nisam znala ni šta da ga pitam.’
