Ako za nekoga možemo da kažemo da je legenda domaće muzičke scene, onda je to Toma Zdravković, čije će numere i sitihovi koji razaraju dušu svakim svojim stihom, vječno živjeti.
Toma Zdravković je svaki ton svog bića obojio ljubavlju i nesebično nam je prenio tu strast kroz stihove koji se ne oglušuju na prolaznost vremena, a njegova životna priča puna je teških i bolnih momenata. Toma je vodio buran i zanimljiv život, njegove pjesme su uglavnom nastajale pod teretom tuge, govorile o prelijepim ženama koje su se kratko zadržavale u njegovom životu i nestajale iz njega.
Više od 30 godina nakon njegove smrti i dalje se divimo snazi tog duha, postojanju takvog bića koje je svakim stihom prenosilo čiste emocije, vedrinu i dobrotu, ali njegova životna priča prepuna je alkohola, tuge i borbe.
Misteriozni snimak koji kida dušu
Mnogo godina nakon Tomine smrti misteriozni snimak na kom Toma pjeva dok Seka Sablić sjedi pored njega i suze ne uspijeva da zadrži, preplavio je društvene mreže – “To je bilo namjerno, pozvali su sve nas glumce, bilo nas je puno, rekli su nam: ‘Toma je lošeg zdravlja, bliži mu se kraj i hoće da napravi oproštajno veče sa ljudima’. I tako smo mi otišli. Poslije toga je on živio još godinu dana, čak smo mi mislili da je taj događaj možda bio neki marketing. Nažalost, nije bio, Toma je preminuo”, objasnila je Seka o čemu se radi u snimku koji kruži mrežama.
Upornost i vjera
Tomin otac Dušan bio je mesar, a majka Kosara domaćica koja je rodila petoro djece, najstarijeg sina Aleksandra, potom Ivana, Tomu koga su zvali Dado, kćerku Mirjanu i najmlađeg nasljednika Novicu. Odrastajući u neimaštini, Toma je brzo shvatio da ga život na selu ne privlači pa je već sa petnaest godina počeo da pjeva i uvidio da je to njegov jedini izlaz. Nisu svi imali veru u njegov uspeh, ali Toma nije dozvolio da ga “zli jezici” obeshrabre. Prva stanica na putu ka uspjehu bio je Leskovac.
“Spavali smo na podu i pokrivali se krparama, sve su nas vaške pojele”, pričao je Staniša Stanojević, koji je tada bio Tomin cimer. Sve je počelo 1954. kada su dva mršava, izgladnjela dječaka ušla u kafanu “Radan”. Oni su došli da izmole za ostatke od trpeze, ali sudbina im je namijenila nešto više. Tomu je čuo upravnik pozorišta u Leskovcu i pitao ga hoće li da pjeva u predstavi “Zona Zamfirova”, a on mu je poručio: “Može, ali za dvije činije graha i dva parčeta hljeba”.
Sasvim slučajno, gladan i promrzao upoznao je pjevačicu Silvanu Barjaktarević, kasnije Armenulić koja ga je popela na binu, a nakon toga su se svi pitali “ko je taj Toma?”. S takvom reputacijom uputio se u Tuzlu gdje je pet godina punio salu hotela u kom je nastupao.
Djevojčici dao sve što ima
Toma je imao veliko srce, zbog čega je jednom prilikom ostao bez cijelog honorara zbog djevojčice Zorice iz Skadarlije. Vraćajući se s tezge uhvatio ga je pljusak i on se sakrio ispod jedne strehe u Skadarliji gdje je stajala i jedna djevojčica s korpom ruža: “Toma je znao i upita je: ‘Je li Zorice, kako si noćas prošla?’. ‘Loše je bilo, mnogo loše Tomo. Ali, veče mi je i pored lošeg pazara, bilo prelijepo. Slušala sam te kako si pjevao i zadovoljna sam'”, ispričao je Zlatko Krstić i dodao da joj je dao sav novac, a ona njemu ružu, pa mu je poslije rekao: “E, majstore, daj mi 100 kinti za taksi’. Tek tada sam shvatio da je maloj Zorici dao čitav honorar od 700 maraka! On se nije dao iznenaditi. Pogledao me i rekao: ‘Njoj su pare potrebnije, a i ova ruža, vjeruj mi, više vrijedi od bilo kojih para'”.
Na Tominoj sahrani dominirao je jedan veliki vijenac od prirodnih ruža na kojem je pisalo: “Tomo, moje djetinjstvo te žali”.
Ženio se četiri puta
Toma Zdravković, ženio se čak četiri puta, a iz tih brakova ima dvoje djece, kćerku Žaklinu i sina Aleksandra. Jedne večeri u zrenjaninskom hotelu “Vojvodina” upoznao je zgodnu crnku Olgicu i potpuno očaran je pitao da se uda za njega. Kćerki Žaklini su dali ime po supruzi Džona Kenedija koji je ubijen na dan kada je ona rođena. Nažalost brak nije dugo potrajao i par se razveo.
Zdravkovićeva kafanska karijera nastavila se u Beogradu u “Gradskom podrumu” gdje je upoznao Milicu s kojom se poslije nekoliko mjeseci vjenčao i činilo se da pored nje više nije onaj stari. Nije puno pio, ostavio se kocke i boemskog društva koje ga je svuda pratilo, snimao hitove i odužio se Silvani napisavši joj legendarnu pjesmu “Šta će mi život”. Ni ljubav s Milicom nije potrajala i par se razveo 1970. godine, a depresiju i razočarenje gasio je u dnu čaše i za kockarskim stolom.
Za Nadu Radanović sa Cetinja, treću Tominu suprugu, mnogi su govorili da mu je najveća ljubav. Njih dvoje su se vjenčali na Ostrvu cvijeća u Crnoj Gori 1972. godine, a kuma im je bila Olivera Katarina. Uprkos ludoj ljubavi i strasti, brak nije opstao. Pričalo se da je Toma bio očajan nakon kraha, a ubrzo nakon toga je otišao u Ameriku, pa Kanadu gdje je upoznao Gordanu koja mu je podarila sina Aleksandra i ostala s njim do kraja života.
Kocka i alkohol
“Nikad nisam pio zato što volim alkohol, uvijek je sve kretalo od nekoliko tura pića i to uvijek u društvu. Znali smo da u kafanama provedemo tri,četiri dana bez prekida”, iskreno je pričao ovaj veliki boem čija je velika strast bila i kocka.
Ostavši bez dinara i uvjeren da će brzo umrijeti zbog zdravstvenih problema, pobjegao je prvo u Ameriku, a potom se 1974. godine zaputio u Kanadu. Sve lošeg zdravlja, morao je u bolnicu, gdje su ga dva puta operisali. Iako je nastavio da pije i puši, njegovo stanje se privremeno stabilizovalo. Nakon što se rodio Aleksandar u Torontu, s porodicom se krajem 1978. godine vratio u Jugoslaviju i snimio album.
“Imao sam više sreće nego pameti. Sažalili su se na mene i zato me ponovo prihvataju. Je li zbog toga što znaju da sam bio bolestan i potucao se po Americi, Kanadi i vratio kući, a možda su me nekad i mnogo voljeli, pa je to ostalo u njima. Meni je, mislim, sve to što sam prošao i izdržao moralo baš tako da se dogoditi. Ostao sam ja negdje, u svom posljednjem genu, ipak malo seljače kog su novac i slava tresnuli u glavu”, pričao je po povratku u domovinu.
Veliki koncert, tajna pjesme “Branka” i tragičan kraj
Njegov čuveni hit “Branka”, za koji prvobitno nije htio da čuje podigao ga je iz mrtvih. Pjesmu je napisao kompozitor i pjevač Miša Marković koji je jednom prilikom rekao: “‘Branka će te podići iz mrtvih’, rekoh Tomi, a on se uvredi i fizički nasrnu na mene. Poslije godinu dana kada je ‘Branka’ izazvala cunami, Toma se opet zaleti na mene, klekne i kaže oprosti”. Pesma je postigla veliki uspeh i posvećena je Branki Sovrlić. U februaru 1982. u beogradskom Domu sindikata održao je svoj prvi solistički koncert poslije 26 godina bavljenja muzikom i dostigao vrhunac karijere.
Iako ga je bolest ponovo slomila 1987. godine, na jesen je krenuo na turneju koja se reklamirala pod sloganom Oproštajni koncerti Tome Zdravkovića. Beogradski Dom sindikata bio je dvadeset dana pun svake večeri, a euforične scene ponavljale su se širom Jugoslavije. Naredni album “Da l’ je moguće” donio mu je još veću slavu, a onda ga je u aprilu 1991. godine poslije albuma “Kafana je moja sudbina”, bolest prikovala za krevet na VMA u Beogradu. Poslije sedamnaest godina borbe s rakom prostate, preminuo je 30. septembra 1991. godine, ali, legenda o najvećem jugoslavenskom boemu i čovjeku koji je opjevao svoje najtananije emocije i dalje živi, baš kao i njegove pjesme koje su postale evergrin hitovi.
