Legendarni srpski glumac Pavle Vuisić ostavio je dubok trag u jugoslovenskoj kinematografiji, a za života važio je za osobenjaka i jedinstvenog čovjeka koji je živio u skladu sa svojim željama.
Obožavao je da pravi brodove, a izgustirao bi ih čim završi, svečano je pustio u rad česmu iz koje je teklo vino, provodio je dane i noći na Adi… Onako kako je živio – po svojoj meri, glumac je odlučio i da ode, a često se prepričava njegov testament, koji je Pavle Vuisić rukom napisao na papiru, nakon što su novine greškom javile da je umro.
“Testament Pavla Vuisića, rođenog od majke Radmile i oca Miša, koji dana 1. novembra 1982. godine, pri čistoj svijesti i zdravoga uma sastavlja ovu poruku. Mirjani, ženi mi, sve što imam za slučaj da odapnem, ostavljam, s tim da razumno rasproda ili otuđi imovinu moju, odnosno svoju, a ako ne bude u stanju da imovinom raspolaže, da to samo sud može uraditi – napisao je.
“Mirjana, ako posle mene ostane, ima da me sahrani sa svim adetima i čestima crkve pravoslavne, sa šest popova da se pred mojim tielom vide i čuju.”
On je dodao da želi da bude sahranjen u njihovoj grobnici, a striktno je zabranio bilo kakav govor.
Kako je navedeno u testamentu objavljenom u biografiji Pavla Vuisića “Posle fajronta” autora Aleksandra Đuričića, glumac je “za inat” tražio šest popova, od kojih je očekivao da šute i “u sebi pevaju”. Dodao je i da ne želi da o njemu govore komunisti da se ne bi “prevrnuo iz groba” i ne samo prevnuo “nego ustao iz groba da ga mori”.
Međutim, kako je godinama kasnije Mirjana ispričala, Pavle Vuisić želio je, zapravo, da mu na sahrani budu samo pop i supruga i da niko ne bude obavješten o njegovoj smrti prije ispraćaja na vječni počinak. Zapravo je navodno molio da se smrt objavi tek tri dana posle pogreba.
