Đorđe Balašević je riječima oslikavao djetinjstvo cijele jedne generacije, a njegovi koncerti prepričavaju se godinama zbog predaha između pjesama u kojima je pripovjedao priče o kojima se i danas govori.
Kada je riječ o jugoslovenskoj muzičkoj sceni, ime Đorđa Balaševića zvuči kao čarobna riječ koja odjekuje kroz generacije. Njegove pjesme su mamac za dušu, mješavina melanholije, humora i dubokih promišljanja, koja su oblikovala identitet ne samo jedne generacije, već čitave regije. Rođen 11. maja 1953. godine u Novom Sadu, Balašević je izgradio impresivan umjetnički opus koji prevazilazi granice muzičkog svijeta, i doseže do srca svih koji su imali priliku da čuju njegovu muziku.
Njegov životni put nije bio uobičajen. Iako je studirao geografiju, Balašević je već u ranim dvadesetim godinama odlučio da se potpuno posveti muzici. Počeo je da svira gitaru i pjeva po kafićima, postepeno gradeći svoj put do velikih koncertnih sala. Ipak, njegova muzika nije samo zvuk koji se razliva kroz prostoriju, to je priča i poezija koja dotiče srca i duše ljudi. Umio je da prenese svoje lične dileme, radosti i tuge kroz stihove koji su postali univerzalni jezik za mnoge ljude. Pjesme poput “Život je more”, “Neki novi klinci” i “Provincijalka” nisu samo pjesme, već slike života i djetinjstva koje svako može da prepozna u svojim vlastitim iskustvima.
Iako je Balašević bio rođeni kantautor, njegovi roditelji uvijek su smatrali da je trebalo da se bavi onim za šta se školovao. Zbog toga, iako im je uvijek ostavljao dva mjesta za koncert, istom nikada nisu prisustvovali. Međutim, kroz njegove priče o njima, bili su tu, a publika je uvijek rado prepričavala Đoletove doživljaje iz djetinjstva kao da su njihovi, jer na neki način su i bili. Balašević je samo umio da ih prepriča toplije i sa više humora. Tako se pamti Đoletovo prisjećanje na izlet u Postojnsku jamu, gdje ga je otac doveo da vide čovječju ribicu koja ga nije posebno impresionirala, dijelom i zato što mu je bilo muka.
“Ja govorim ‘Tata, muka mi je’, gledam neka dva guštera koja ne mrdaju. On kaže: ‘Pjevaj’. Nije onda bilo hemije i medikamenata. Šta da pjevam?”, odgovorim mu. ‘Šta je teta Ivanka Perić pjevala kad smo išli na Divčibare? ‘Ajde Kato, ajde Zlato’. To je dobro za muku”, savjetuje otac. Pjeva tako mali Đorđe Balašević, dok se “s dušom rastaje”, a sve gledaju Nemci koji su se zatekli u blizini. Đole pjeva li pjeva i posmatra Nemce koji, s druge strane, posmatraju scenu – dječaka koji pjeva, oca u atlet majici garavog od naginjanja kroz prozor u vozu, sa pramenom kose kojim je prikrivao ćelu, a koji mu je raspuhao vjetar i sa pocijepanim pantalonama od unošenja kofera u kupe.
“Gledaju nas i misle se: ‘Sunce ti, od koga smo mi rat izgubili!’, poentirao je Balašević u samo jednoj od mora anegdota kojima je godinama zabavljao publiku, piše Žena Blic.
Facebook grupe posvećene Balaševiću prepune su fotografija, slika i sjećanja na kantautora čija je smrt 19. februara 2021. rastužila milione ljudi širom bivše Jugoslavije. Iako se mnogima čini da je u danima nakon njegove smrti o Balaševiću napisano sve, to ipak nije slučaj. U znak sjećanja, mnogi fanovi opisali su svoj susret sa Balaševićem. Izdvojili smo neke od najzanimljivijih sa indexa.hr:
“Ulica Karađorđeva u Novom Sadu. Šetam psa, tada starog oko godinu dana, znači 2010. godina. Prilazi nam jedan sasvim običan čovjek u džinsu i s kačketom na glavi, saginje se da pomazi mog Lazu i kaže: Opa, sekjuriti! (Laza je imao jaknicu s tim natpisom) i dok ga Laza veseo liže, ja kontam… taj glas… poznat… jako poznat… I onda ga prepoznam! Đole! Naš Đole! Običan komšija s naše Salajke, najvoljeniji! Inače, sretali smo ga UVIJEK na glasanju, u OŠ Vuk Karadžić, gdje je kao i svaki sasvim običan građanin čekao u redu, ni po čemu se ne izdvajajući od ostalih. Sasvim običan, a ipak jedan jedini Đole”, napisala je Violeta Vukić, Balaševićeva sugrađanka.
“Srela sam njega i Olju u samoposluzi na Spensu, možda je bila 1987. (izašao je album Bezdan). Tog dana sam i kupila kasetu. Na kasi ispred mene, on i Olja plaćaju i pakuju u kese robu. Pri pakovanju on se u momentu kao uplaši i uspaniči i poče da se žali kasirki: evo vidite šta je ona ubacila u korpu, jao meni kad stignem kući! U pitanju su bile drvene VARJAČE! Zamislite koliko smo se svi prisutni smijali. Naravno, zamolila sam ga da mi kasetu potpiše, naravno čuvam je! A kad god se dohvatim varjače, bude mi smIJešno… A sada, tužno…”, piše Nadežda Ralev.
“2007. radio sam kao kasir u velikom marketu u Novom Sadu. Pored mene su bile kolegice, njih tri kontrolisale neke rokove. U jednom momentu izlazi Đole iz prodavnice sportske opreme koja se nalazila preko puta kasa. One sve oduševljene – ‘jooj eno ga, Balašević!’ Ja mu priđem, rukujemo se i pitam: ‘Đole je l’ može po jedan autogram za kolegice?’ Kaže – hajde. Dođemo do kase, ja iz fiskalnog štampača izvlačim papir. Gleda on i u njegovom fazonu – što mi to poturaš neki predračun, fakturu? Kaže pusti sada ću ja prošetati do kola da donesem diskove, (a parking je bio ogroman i ne tako blizu). Kažu one ma nema šanse da se vrati. Kad evo ga Đole poslIJe nekih 15 min nosi u ruci četiri diska, za njih tri i za mene (u međuvremenu se tu našla još jedna kolegica pa sam joj moj primjerak kao neki džentlmen prepustio). I tu je sada svaku pitao kako se zove i napisao posvetu. Kaže ona: Hvala Đole. A on u njegovom fazonu: Što hvala? 20 eura”, napisao je Borislav Petrović.
Osim što je bio izuzetan tekstopisac i pjevač, njegove pjesme često su bile prožete socijalnim komentarima i kritikama sistema, ali u isto vrIJeme su nosile i poruke nade i ljubavi. Bio je glas onih koji su se borili za promjene, ali i onih koji su tražili ljubav i razumijevanje u svetu koji često može biti surov. Kao umjetnik koji je živio u turbulentnim vremenima raspada Jugoslavije, Balašević je uspeo da ostane neutralan i da svojim pjesmama spoji ljude bez obzira na nacionalnu pripadnost ili politička uvjerenja. Njegova muzika je bila most koji je premošćavao podJele i spajao ljude širom regiona.
Njegova muzika nas podsjeća da je život putovanje puno izazova i radosti, ali da je najvažnije da idemo kroz njega sa otvorenim srcem i dušom. I kao što je Balašević jednom rekao: “Nije važno ko si, važno je šta nosiš u sebi.”
