Legendarni pjevač grupe “Indexi” i omiljeni Sarajlija, kako su ga mnogi oslovljavali, ostavio je dubok trag na muzičkog sceni širom regiona. Neponovljivi umjetnik iznosio je sada već kultne hitove na poseban način sa emocijom koja je ostavljala bez daha. Bio je i šmeker i mangup sa harizmom koja je sve bacala u drugi plan.
Sa “Indexima” je nastupao od 1964. godine, pa do svoje smrti 2001. godine. i sve što je radio, teško je razvdojiti od ove grupe. Njegov autentični glas se daleko čuo, te je 1995. predstavljao BiH i na na Evroviziji u Dablinu sa pjesmom „Dvadeset prvi vijek“, osvojivši 19. mjesto.
Samo neke od antologijskih pesama su: „Ti si mi bila naj, naj“, „Bacila je sve niz rijeku“, „Žute dunje“ , „Sanjam“, „Plima“, „Jutro će promijeniti sve“, “Blada”, “Izvor”…
Objavio je i dva solo albuma: „Svaka je ljubav ista (osim one prave)“ i „S tobom dijelim sve“.
Davorin Popović rođen je u Sarajevu 23. septembra 1946. godine. Roditelji su mu se zvali Stjepan i Tereza Popović. U djetinjstvu je dobio nadimak „Pimpek“ zbog jedne male izrasline pored lijevog uha. Osnovnu i srednju školu završio je u Sarajevu gdje je i studirao na Fakultetu političkih nauka. Od rane mladosti bavio se rukometom i košarkom
Zanimljivo je da je Popović na početku svoje muzičke karijere trenirao košarku. Košarkaški treneri su govorili da je jedan od najtalentovanijih bekova u Sarajevu. Bio je kapiten Mlade Bosne (kasnije Željezničar). Odigrao je više od 500 utakmica, a sportom se aktivno prestao baviti 1968. godine. Zbog brojnih obaveza vezanih za muziku odustao je od svoje sportske karijere. I ispostavilo se da je donio najbolju odluku.
Bliski prijatelji ga pamte po tome što je svoje priče počinjao rečenicom „Slušaj, da ti pjevač nešto kaže…“.Kakav je bio jedna od pionira jugoslovenske rok muzike najblje opisuje upravo košarkaški trener Bogdan Boša Tanjević. Naime, spojila ih je ljubav prema istom sportu, a onda se nisu godinama razdvajali.
“Davorin je bio primjer dobrote. Bio je sav sastavljen od dobrote. Od dvanaeste do osamnaeste godine, praktično smo svakog dana bili zajedno. Jedini me zvao ‘Bogdane’, a inače me svi zovu Boša. Ja sam njega zvao Davor ili Pimpek, tad još nije bio Dačo. U zrelijim godinama je postao Dačo”, prisjetio se Boša u intervjuu za “Azru” pre nekoliko godina.
Koliko je Davorin imao veliko srce, ističe njegov iskreni prijatelj, oslikava i jedna scena iz bolnice.“Mislim da Davor nikome ništa nije odbio, ništa za sebe nije uzeo, ništa. On se razd’o drugima u svemu: srcem, dušom i ostalim. To je bosanski izraz. Nigde ga drugde nećete čuti. Zadnji put sam ga video u bolnici, na dan kad su mu uradili biopsiju glave. Čak smo se i tada šalili, govoreći: ‘Koliku smo ti burgiju uvalili u glavu’, nadali smo se dobrim nalazima, a on i u tom momentu, u takvom stanju, zove nekoga na telefon, u nekoj opštini, ne znam kojoj, i govori: ‘Slušaj šta ti pjevač kaže…’. On dakle, iz bolnice traži da se nekom njegovom prijatelju, povratniku vrati stan. Duša moja. Njegov sin Dario je isti on. Ista ljepota, isti izraz lica, malo je viši od njega… Završio je škole, njemu je i dalje Hajro Bašić vozač, kao što je bio Pimpeku. Nije on bio plaćeni vozač, već ga je obožavao. Hajru sam preko Pimpeka zavolio strašno, i onda njega zovem i pitam kako je Dario. I danas, dakle, postoji briga, ta prijateljska, zbog enormne ljubavi koju smo svi imali za Dadana”.
