U našoj zemlji, ali i širom svijeta, Božo Vrećo je poznat kao autor sevdalinki i interpretator, u američkom New York Timesu su za njega napisali da je “umjetnik anđeoskog glasa koji liječi duše i otvara srca”. Međutim, Vrećo je osim toga i pisac, arheolog, dizajner i slikar. Kratko rečeno umjetnička duša.
Gostujući u podkastu Oslobođenja, govorio je o ljubavi, odrastanju u Foči, njegovoj knjizi, modnoj liniji koju priprema, odnosu s majkom…
– Danas je vrlo odvažno, hrabro i smjerno raditi stvari koje su put srca. I svi komplimenti zapravo koji su negdje upućeni ka meni su odraz te ljubavi. Odraz ljubavi prema profesiji, odraz ljubavi prema svom bitku, svom biću i svemu onome što mi jesmo kao takva apstraktna, svemoguća, energetska bića. I divno mi je što mogu da pričam danas o tome. Koliko me to inspiriše, koliko je to moja vodilja, koliko sam ja svjestan te energije i koliko ta energija liječi druge.
Božo Vrećo ističe kako je prava ljepota ona unutarnja, ljepota bića i duše, koja nadilazi fizički izgled. Savjetuje da se uzdignemo iznad svakodnevnog života, oslobađajući se ega i zadržavajući čistu energiju koja nas podiže iznad svakodnevnog sivila.
– Zašto kažem tu čistinu? Zato što cijeli moj život je koncipiran da moja duša ostane neukaljana. Možete me zvati kako želite. Možete mi upućivati pogrdne riječi, možete me gađati kamenjem. Od sveg tog kamenja sam sazidao mostove. Mostove ne za mene, ja sam davno prešao taj most, i jedan i hiljaditi. Ali ljudi koji ovo danas gledaju, oni moraju da prijeđu preko te nabujale rijeke. Ja sam sazdao te mostove i dan danas ih zidam. Nikada ni jednu tu kamenicu nisam uzvratio čovjeku koji me mrzio. Mrzio me uvijek bez razloga. Sva moja pojavnost, sve ono što je moja intima je uvijek na očigled ljudi i uvijek isijava ljubav. Zato što je to bogoliko. To je nešto boguugodno u meni, u tebi, nešto što zatomimo, nešto što aktiviramo, nešto što ispoljimo, što damo. Ako mogu da ti dam ljubav, ja ću ti dati beskrajnu moju ljubav, ali ti je sigurno neću uskratiti. Ma ko da si, i ma što da jesi, rekao je Vrećo.
Nakon toga, Vrećo je govorio i o njegovim koncertima, o utjecaju koncerata na ljude koji dođu da ga slušaju.
– Na tom koncertu se dešava katarza što je zapravo sevdah. Sevdah je ta katarza. Sevdah je oblik prepuštanja, davanja, preobrazbe tako da odete potpuno promjenjeniji sa tog koncerta. Ne na uštrb toga da se vi nečega odričete, nego naprotiv, da prihvatite sami sebe. Onog trenutka kada prihvatite sami sebe, vaša duša poje. To nije pjesma, to je poj duše. Poj duše koja je potpuno oslobođena, koja nekako ide kroz život vrlo riskantno, vrlo hrabro, vrlo okrepljujuće. Ona je naprosto liječi. Ona liječi svojom aurom, ona liječi svojim pokretom, ona liječi svojom pjesmom, rekao je Vrećo.
Božo Vrećo je govorio o izazovima zadržavanja vlastite autentičnosti, o odrastanju u BiH koje je bilo teško, ali je uspjevao ostati vjeran sebi uprkos svim pritiscima.
– Nikada se nisam prilagođavao i uvijek sam bio dijete koje je drugačije: drugačije se oblači, drugačije se ponaša, drugačiju muziku sluša. Možda sam zbog toga bio jako usamljen. Iz te usamljenosti se rađa mašta i rađa imaginarni svijet. Taj imaginarni svijet nije samo poveziv sa mnom, poveziv je sa mnogim velikanima, poveziv je sa svima i zapravo govori o tome koliko moramo živjeti ovaj, ovdašnji život, jednom nogom u stvarnom, jednom nogom u imaginarnom svijetu. Ta mašta mi je dala puno. Ta mašta mi daje i dan danas spoznaju da sa pet godina kada sam imao sve te marame oko sebe na remenu, poredane, povezane i okretao se tako u krug, u tom nekom svom derviškom obličju, a da toga nisam niti bio svjestan. To je negdje bila predodžba moje budućnosti i onoga što ja činim danas na sceni. Dakle, to je negdje zahvalnost Bogu kao takvom, svemogućem i sveprisutnom, da mogu da činim ono što moja duša zaista osjeća i želi i svakog trenutka sam zahvalan na tome. Možda je moja najveća molitva pred izlazak na koncert i generalno svakog dana koja kaže: “Hvala ti, Bože, na svakom trenutku jer je možda ovo moj posljednji trenutak. Pa neka bude onda to trenutak vječnosti.” Ja mislim da je zahvalnost možda i najveća molitva, ističe Vrećo.
No, da li je ta usamljenost, koliko god bila korisna za spoznaju i maštu, zapravo nosila bol. Da li je bol sastavni dio našeg životnog iskustva. Božo Vrećo je rekao je itekako bilo boli, baš kao i ljubavi. Dodao je kako bol i tugu ne bi ništa manje glorificirao od ljubavi.
– Čovjek ako nema tugu i bol u sebi, i empatiju, i samosvijest o tome kako preživjeti i kako spoznati tu snagu i kako se ponovno izdići iz pepela, ponovno izrasti, ponovno roditi, a možeš se samo roditi iz te tuge i boli, dakle, nisam baš pristalica toga da život bude ravna amplituda, ispunjena odobravanjem, ispunjena samo aplaudiranjem i pohvalama. Ja sam itekako za pokudu i za kritiku, ali na način da znamo k‘o to čini i da znamo što stoji iza te osobe. Da je dobra namjera iza toga. Sjajno mi je zapravo što mogu kroz sve to da sagledavam koliko su ljudi opterećeni. Opterećeni upravo tom jednom različitošću. Evo kad sagledavam bilo što što se dešava oko nas, gledam kako ljudi uvijek gledaju drugog čovjeka kroz materijalnu sferu. I to je vrijeme u kome mi živimo. Ja pokušavam svim svojim bićem da pobjegnem od svega toga. Da se potpuno rasteretim svega toga i da živim trenutak danas bez uopće bilo kakvog planiranja.
Govoreći o tome da li je on pronašao sevdalinku ili je ona pronašla njega, Vrećo tvrdi da se desilo drugo, da je muzika pronašla njega u prelomnoj godini nakon studiranja tokom koje je sve dublje zalazio u cijelu analizu sevdalinke. I u ovom dijelu, kao i do sada, Vrećo se dotakao duše i njenog značaja za sevdalinku i obrnuto.
– Ja sam se pronašao u toj pjesmi. Dakle, negdje sam se obreo u toj pjesmi i ponovno rodio kroz tu pjesmu. Ta pjesma je mene spremila za život koji mi je bio suđen. Taj misionarski poziv disanja sevdalinke. Krenuo sam sa akapelom, onako bazno, izvorno, kako je to i bilo nekada. I ako zamisliš tu ženu ili tog muškarca, da kažem biće, koje je negdje u svojoj kući pjevuši, samo za sebe, a onda otvori pendžer i pjeva za cijelu mahalu. Pa zar to nije jedan ljubavni poziv? Zar to nije na koncu svega i lelek? Zar to nije ispovijest duše? Zar to nije njena sopstvena pečalba koju ona dijeli sa svima da je čuju? Dakle, to je negdje potreba nas da naša duša progovori i da bude saslušana. Ali isto tako, čini mi se da ta refleksija učini da i ja budem snažniji, da i ti budeš snažnija, da u toj nekoj sintezi i sinergiji se desi upravo ta jedna čarolija.
Nakon toga je opisao proces nastanka pjesme, dotakavši se toga kako je upravo gore spomenuta bol jedan od sastavnih elemenata sevdalinke.
– Nema pravila. Naprimjer, kad sam napisao jednu od možda mojih do sada najvrijednijih pjesama, jer ljudi se toliko pozivaju na tu pjesmu i toliko je vole, “Ko li noćas miluje ti kosu”, ona je iz mene, izletjela kao jato ptica, naprosto kao roj leptira, potpuno neukroćeno. Naprosto je izletjela iz mene. Ne znam to objasniti. Nekad se desi da u pola noći se probudim i počnem zapisivati, dođem do neke hemijske, zapisujem po sebi, zapisujem po radnim predmetima. Dakle, gdje god mogu. Moj radni prostor uvijek je pun tih nekih crtica. Uvijek je pun života i tih nekih rečenica koje ja iščitavam, u kojima se pronalazim, u kojima pronalazim tu tragediju koja mi je vječna inspiracija. Mislim da je sevdah zapravo taj kara-sevdah. Sevdah nije vesela pjesma. Sevdah je bol. Sevdah je crna tuga u nama koja naprosto kroz vjekove progovara. U tom trenutku kada je sevdah odabrao mene, tačno je znao ko sam, u kakvom sam stadiju, i koliko sam spreman za tim jednim pokaznim i dokaznim da pokažem da ja zaista vrijedim i da ja to mogu iznijeti na pravi način, rekao je Vrećo.
