Potaknuta tekstom o apartmanizaciji Jadrana, bivša novinarka, a danas poduzetnica Mirjana Hrga opisala je na Facebooku svoja iskustva te usporedila zaradu iz doba kad je iznajmljivala apartmane s ovom sadašnjom koju ima kao vlasnica restorana.
‘Kad sam kao klinka osamdesetih otišla na maturalno putovanje u predivnu Španjolsku, u Lloret de Mar, bez ikakvog predznanja, samo na osnovu osjećaja, uhvatila me tinejdžerska panika – Ovi će propasti! Šokirali su me kubici betona, zagušenost zgradama koje su nalikovale jedna drugoj, tako da plažu uopće ni ne pamtim niti išta od autentičnih ljepota zbog kojih sam mislila da dolazimo’, prisjetila se u podužoj objavi.
‘Danas gledam Hrvatsku. Imala sam i ja kuću za najam. Prekrasnu. Punu. I skupu. Zarađivala sam vrhunski. Kada sam tražila nekretninu, tražila sam staru, napuštenu kuću. Željela sam ‘kupiti’ i dušu i vratiti joj život. Svi su mislili da ću je srušiti, a ja sam je obnovila kako svaka stara gospođa zamišlja novu mladost. Danas stoji na ponos selu’, piše Hrga.
‘Iako se taj novac slijevao bez posebnog truda i pameti, shvatila sam ako ćemo svi samo nuditi krevete, u jednom ćemo trenutku imati more turista bez ikakva sadržaja. Naime, osim kreveta, ti gosti očekuju i dobre restorane, zabavu, sadržaje’, dodaje.
‘I ponovno… jedan napušteni restoran. U povijesnom gradu. Na rubu urušavanja. Zapitam se što pamtim s putovanja: autentični smještaj koji je poticao uzbuđenje nekadašnjeg života na tom prostoru i kulturu življenja, dobru hranu i miris zraka mirodija zemlje u kojoj sam bila. Rekoh, ajmo težim putem. Nisam znala što to donosi’, priznaje Hrga.
‘Više ne ovisim samo o sebi’
‘Danas… Ja kao vlasnik restorana ne plaćam paušal za stolac u restoranu. Ja kao vlasnik restorana ne plaćam struju za kućanstvo. Ja kao vlasnik restorana ne plaćam vodu za kućanstvo. Ja kao vlasnik restorana ne plaćam odvoz smeća za kućanstvo. Ja kao vlasnik restorana plaćam spomeničku rentu jer zarađujem u povijesnom središtu. Ja kao vlasnik restorana više ne ovisim samo o sebi. Ja zarađujem neusporedivo manje, radim više i sve plaćam – višestruko. Jer ja sam poduzetnik. Ali – ne žalim’, iskreno će bivša novinarka.
‘Dakle, ja i moja nekadašnja kuća smo neusporedivi. Sada sam višestruko skuplja. I neisplativija’, otkriva o svom biznisu kojeg je započela prije nekoliko godina.
‘Radnika nema. Čak i razumijem. Zašto bi lokalno stanovništvo radilo ako ne mora. Dovoljno im je da nešto iznajmljuju ljeti, imaju još neki poslić koji im donosi kakav takav prihod i nema potrebe za dodatnim radom. Ako i nemaju ništa usele se u garažu tijekom sezone, a kuću iznajmljuju’, piše.
Dakle, moraš radnika od nekuda dovesti. Ali gdje da ga smjestiš kad mjesta nema ni za lijek? Nađi rješenje, izgradi sam svoje kako znaš i umiješ, plati. Tko bi želio više trošiti i manje zarađivati? Posve je legitimno to što ljudi rade. Siguran i relativno lagan novac. Neusporedivo lakše nego bilo što drugo’, smatra Mirjana Hrga.
‘Podržavam da ljudi rade i grade. Tamo gdje to ima smisla. Ali ako nema popratnih sadržaja, ni mjesta gdje će ti ljudi sjesti, družiti se, uživati… Postat ćemo zimske spavaonice. Tone betona koje namače kiša i jugo koje čekaju prve zrake sunca…’, zaključuje svoju opservaciju o betonizaciji obale.
zagrebinfo/press
