Šemsa Suljaković je već više od dvije decenije prisutna na estradnom nebu. Mnogo puta osporavana i ignorisana od strane medija, ipak je ostala dosljedna sebi nije htjela moliti.
Evo jednog njenog kraćeg intervjua iz septembra 1990. godine za sarajevski AS.
Poznato je da nikada niste imali blistavu saradnju sa TV centrima. U čemu je problem?
-To mi nije potrebno. Narod me traži i uvijek je uz mene. Gdje god dođem ljudi me oduševljeno prihvataju i to mi je dovoljna satisfakcija.
Jedna ste od rijetkih koja uspijeva izbjeći konflikte sa kolegama?
-Po prirodi nisam ljubomorna žena i imama puno prijatelja koji se bave istim poslom kao i ja. Radujem se njihovom uspjehu kao i svom.
Kažu strepite od novinara. Zar su toliko zločesti?
-Moram priznati da se u posljednje vrijeme sve više plašim novinara, jer ne pišu tačno. Moje izjave redovno izvrću onako kako im odgovara i danas definitivno ne vjerujem ni jednoj novini.
Mnogi pjevači plaču nad sobom. Da li ste vi sretni?
-Pa moglo bi se tako reći. Mislim da sam dostigla vrhunac i ne tražim ništa više.
Dosta ste na turnejama. Ostaje li dovoljno vremena za privatni život?
-Vrlo malo, ali zato to vrijeme provodim kao prava majka i domačica. Imam sina od 22 godine i u slobodno vrijeme sam uglavnom sa njim. U mom životu postoji i čovjek koga volim, s kim sa sretna i od kojeg imam podršku u svakom momentu. Nije iz muzičke branše, za sada još ne bih pominjala.
