U drugoj polovini osamdesetih godina prethodnoga stoljeća, u bučnoj noći, sarajevsku dvoranu “Zetra“ napuštalo je mnoštvo djece predškolskog uzrasta, kao i osnovaca, u pratnji svojih roditelja ili staratelja. Upravo se tada u “Zetri“ završio pjevačko-“erotski“ nastup Fahrete Jahić-Živojinović, poznatije kao Lepa Brena.
Piše: Amir Telibećirović | Stav.ba
Djevojčica iz te publike, koja nije imala više od devet-deset godina, stidljivo i zbunjeno se smijuljeći rekla je starijoj osobi iz svoje pratnje kako je tokom koncerta stajala podno bine, odakle je mogla vidjeti da Brena ispod vrlo kratke haljine nosi nekakve crne gaćice. Ona, naravno, nije bila jedino dijete koje je to moglo primijetiti jer su mnogi roditelji dovodili svoju djecu do same pozornice, a čuvena Brena mahala je golim nogama iznad njihovih glava. U spomenutim roditeljima mogu se prepoznati i brojni današnji roditelji iz Bosne i Hercegovine koji ohrabruju ili odvode vlastitu djecu na audicije televizijske promocije turbo-folka “Zvezde Granda“ u Beograd. O “Zvezdama Granda“ nešto kasnije, najprije da vidimo zašto su ovo sve i danas aktuelne i značajne teme u Bosni i Hercegovini.
Danas kada svjedočimo erotizaciji ili seksualizaciji skoro svega u javnom prostoru, ovo podsjećanje na Brenin koncert iz prošlosti može se prepoznati kao manji dio uvoda i navikavanja na pornografsku industriju oko nas. Pedofilija je sastavni dio cijele priče, a Brena kao estradna zvijezda onog razdoblja ostavila je trag u navikavanju najmlađih na seksi odijevanje po uzoru na današnje američke “drag queens“, sve postepeno i sve na emotivan način. Nije Brena centralni dio ove priče iako je možda jedan od njenih najpoznatijih aktera. Turbo-folk i prateći vulgarizam društvena je pojava koju je ona donekle oblikovala, ali nije izmislila niti prva pogurala. Znamo već za njene nasljednice u vidu supruge ratnog zločinca Arkana, te danas već brojne njima slične simbole balkanske estradne prostitucije i pornografije. Najmanje ovo ima veze s muzikom i s pjesmama, riječ je više o jednom specifičnom društvenom kultu i političkom programu.
Sada dolazimo do posljedica i do nastavka djelovanja te pojave u današnjoj Bosni i Hercegovini i njenoj bližoj okolini. Naime, aktuelna zabrana nastupa nekih srbijanskih folk-pjevača u Puli, potom i u Osijeku, sve imenovanih kao “cajke“, pokrenula je cijeli niz medijskih reakcija, ali i manipulacija ovom temom, u čemu je prednjačila televizija N1.
Priča je podignuta na viši nivo nego što se možda očekivalo, neizbježno je ispolitizirana, a društveno manipuliranje svakim je danom postajalo sve upadljivije.
Zapadni Balkan i “ugrožene“ cajke
U jednom od jutarnjih emisija TVN1 iz sarajevskog studija potrošeno je mnogo vremena na ovu temu. U studio je pozvan i Amir Misirlić kao vrstan poznavatelj bh. pop-rok scene. On je, valjda u pokušaju da smanji vještački proizvedene tenzije oko svega, pokušao temu pojednostaviti pričom o tome kako su muzički ukusi raznoliki i da se tolerancija ogleda u tome da se ispoštuju nastupi izvođača neke muzike koja se nekome možda ne sviđa. Televizijska voditeljica je usput napomenula kako „ne može da vjeruje“ da se i sama našla u poziciji gdje govori u odbranu zvijezda turbo-folka kojima je nastup u ovom slučaju onemogućen u Puli i Osijeku, ali da je opet protiv zabrane. Usput je išao i snimljeni razgovor njihove novinarke s gradonačelnikom Pule, koji je donio odluku o zabrani. Ne slučajno, ta je novinarka u razgovoru spomenula i hrvatskog estradnog desničara Marka Perkovića Thompsona, u kontekstu historijata zabrana pjevačkih nastupa iz prošlosti, iako je bilo jasno da Thompson baš i nema veze s ovim konkretnim slučajem.
Uglavnom, skretalo se sa suštine. Ovo se ipak ne odnosi na muzičke ukuse, odnosno najmanje ima veze s muzikom i s vrstom pjesama. Misirlić je spomenuo kako scenske zabrane uvijek imaju kontraefekt, što je stara i poznata stvar, nakon čega publika još više poželi to „zabranjeno voće“. Ovo pravilo je više važilo u bliskoj prošlosti nego danas kada ta publika ima mogućnost da sebi snimi ili posluša konkretnu muziku, pogleda neki „zabranjeni“ film, preko raznih internet-kanala bez mnogo teškoća. Sve ovo je zapravo bilo (i još je) na tragu odbrane tekovina takozvanog Otvorenog Balkana. Navikavanje novih naraštaja estradne publike na turbo-folk ili na „cajke“, što je u posljednje vrijeme učestali izraz.
Istovremeno traje i održavanje postojećih navika stare publike, one kojoj te pojave nisu nepoznate. Obrtanje teza je u ovome sastavni dio manipulacije. Naime, TVN1 je izokola cijeli slučaj predstavila kao vrstu nacionalizma, navodno usmjerenog protiv Srbije ili srpskih izvođača, što je pogrešno iz više razloga. Podigli su tenzije na isti nivo kao onomad sa slučajem bilboarda vezanih za obilježavanje gregorijanske nove godine, kada su danima polemizirali o umjetnom „skandalu“ koji se odnosio na neke „heretike“ što su se „usudili“ javno reći kako Božić i ta Nova godina nisu dio baš svačijeg uvjerenja ili svačije tradicije. U beogradskom N1 studiju su imali povodom cajka afere daljinsko videogostovanje Nenada Marjanovića Frica, nekadašnjeg člana pulskog punk sastava „Kud Idijoti“. On je, pored ostalog, objasnio studijskoj voditeljici da je besmisleno stavljati desničarskog Thompsona u sam narativ ovog slučaja, pošto bi se Thompsona moglo usporediti s Bajom Malim Knindžom kao ekvivalentom u Srbiji, a to ionako izostaje u ovoj priči.
Laži o antisrpskoj atmosferi
Nakon toliko televizijskih manipulacija, moglo se doći do sljedećih zaključaka:
– Stvara se antisrpska ili antijugoslavenska ili antisrbijanska ili antiregionalna atmosfera, ili nešto slično, preko zabrane slobode pjevanja beogradskim turbo-folk zvijezdama u nekim mjestima izvan Srbije.
– Uskraćuju se elementarna ljudska prava očajne publike koja živi izvan Srbije a željno iščekuje svoje cajke da ih istovremeno gleda i sluša uživo.
– Oni kojima se ne sviđa takav melos imaju pravo na nesviđanje, ali ako su protiv javnog nastupa cajki, onda su za regionalnu javnost, posebno sarajevsku, potencijalni desničari ili naginju ka nečemu takvom.
Za to vrijeme publika ostaje uskraćena za ono što im se ne govori na TVN1, ali i na većini drugih medija. U vezi sa svim ovim, ne govore im se sljedeće podaci:
Prije više godina na platou sarajevske Skenderije grupa omladinaca održala je javne demonstracije protiv šumadijskih cajki, usput se ograđujući od nacionalnog naboja rekavši lokalnim TV reporterima da su protiv i domaćih turbo-folk cajki, ali da su one iz Srbije najbrojnije, najaktivnije i najnametljivije. Povod je bio pretjerano forsiranje raznih poznatih i nepoznatih turbo-folk pjevaljki gostovanjima u Skenderiji. Omladinci su smatrali da barem Dom mladih Skenderija treba da se veže za drugačiju subkulturu i drugu vrstu nastupa, usput i drugačijih melodija.
Novokomponirana muzika, pojednostavljeno nazvana narodnom prije nekoliko decenija, kasnije i turbo-folkom, hibridom elektronskih, pop i orijentalnih zvukova, svejedno amaterski ili profesionalno, imala je svoju kulminaciju uoči raspada SFRJ. Vizuelni i emocionalni imidž cijelog turbo-folk pokreta sadržavao je gomilu seksualnih insinuacija, infantilno sastavljenih tekstova, masovna konzumacija alkohola, tučnjave, orgije, a s vremenom su se uvukli i narkotici jer su brojne cajke pratile stil življenja komercijalnih zapadnjačkih pop zvijezda. Sve se to prenosilo i na veliki dio publike, što traje i dalje. Srbija je postala epicentar takvih produkcijskih gibanja ondašnje estrade, s velikim utjecajem na Bosnu i Hercegovinu. Ondašnje vlasti su prepoznale narastajući utjecaj turbo-folk cajki, pa su onda korištene i za političke manipulacije psihom naroda Jugoslavije.
Oni koji se provode uz turbo-folk smatrani su šarmantnim i simpatičnim veseljacima koji njeguju kao “jugoslavenski duh zajedništva“, u odnosu na one koji slušaju drugačije melodije ili imaju različite svjetonazore. Ova vrsta indoktrinacije se naveliko širila uporedo s političkim propagandama uoči napada JNA na Sloveniju, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, a njeguje se i danas.
Psihološko oružje i zatupljivanje mladih
Turbo-folk cajke pokazale su se kao korisnim psihološkim oružjem pri organiziranom etničkom čišćenju, stvaranju ambijenta netrpeljivosti i ratovima koji su uslijedili 1990-ih godina.
I Brena i Arkanova supruga Ceca uredno su sarađivale s dobrovoljnim agresorskim jedinicama na razne načine, s promotivnim efektima. Za Brenu je već poznato da je gostovala u rodnom Brčkom usred etničkog čišćenja tog mjesta, fotografirajući se u maskirnoj uniformi istih odreda koji su vršili ratne zločine. Osamdesetih godina, a danas pogotovo, Brena nije bila samo pjevaljka, nego i vrsta seksualnoga kulta čija ciljna skupina nisu bili samo odrasli nego djeca. TVN1 je prethodnih godina forsirala ponavljanje jednog TV džingla u kome se Brena brzinski predstavlja kao neka valjda “mudra osoba“ koja daje savjete o životu svojoj publici, pored voditeljice koja joj naravno podilazi i “topi se od miline“.
Pretjerano isticanje i višednevno televizijsko razvlačenje ove teme i ove priče o zabranama nema, dakle, veze ni s nečijim desničarenjem niti s ljevičarenjem, još manje ima veze s vrstom muzike. Najviše ima veze s političkom manipulacijom i skretanjem pažnje medijske publike s dubljih i značajnijih tema za novinarsku i skoro svaku drugu obradu.
To što srbijanski TV šou „Zvezde Granda“ navodno ima veliku gledanost u Federaciji BiH, naročito u Sarajevu, ne znači da treba povlađivati nekim upadljivim pojavama u društvu.
I dalje ostaje činjenica da se radi o masovnom zatupljivanju mladih koji preko “Zvezda Granda“ vjeruju da je biti pjevač, makar i kafanski, nešto najmodernije, najunosnije, pa još ako se može postati slavan preko noći, još brža zarada, tu su i još brži društveni “prestiži”. Vjeruju da se zato vrijedi ponižavati pred žirijem sastavljenim od nekakve Marije Šerifović, polugole pjevaljke Karleuše, te drugih estradnih likova kojima se pridružila i Arkanova udovica. Nudizam i obijest se forsiraju. Ovo nije forsiranje nekakve konzervativnosti, nego iznošenje činjenica.
Posljedice su brojne, a jedna od njih je opčinjenost tim “zvijezdama” u tolikoj mjeri da se u nekim mjestima Federacije BiH organiziraju masovni dočeci za “buduće” pjevačke talente takozvanog narodnog melosa. Takve dočeke ne dobiju stvarne zvijezde, poput recimo onih što spašavaju živote žrtvama zemljotresa i poplava, ili onih koji pobijede na velikim takmičenjima u naučnim disciplinama, ili onih koji su pod najtežim okolnostima fizički branili sredine tih slavljenika i njihove publike.
Što se tiče Arkanove udovice u tom Grand žiriju, nastavila je ondje gdje je njen muž stao za vrijeme etničkog čišćenja u Bosni i Hercegovini. On i njegovi drugovi su maltretirali svoje zatočenike, fizički i mentalno, u ratnim uslovima, a ona ima priliku da maltretira i ponižava potomke tih žrtava, samo mentalno zasad. Suštinska razlika je u tome što u odnosu na Arkanove zatočenike ove današnje žrtve dobrovoljno dolaze po svoju porciju mentalnog ponižavanja, bez prisile, i uz TV kamere.
Sarajevska javnost jeste u nezavidnom položaju kada je riječ o famoznoj političkoj “korektnosti.” Teško je objektivno predstaviti propagandu i manipulacije koje se odašilju iz medija što sami sebe ističu kao tolerantne, otvorene, antifašističke, građanske, uz ostale fraze kojima kite sebe i svoje sličnomišljenike. Oni ipak dobro maskiraju svoje poluinformacije računajući na povodljivost vlastite publike.
stav/press
