Sarajevski muzičar Gordan Dizdarević Grk prije više od dvije godine vodio je bitku koju nikom ne bi poželio. Saopćena mu je dijagnoza kojom je ostao naprosto šokiran i, kako kaže, neprijatno iznenađen. Samo tri mjeseca prije nego što će saznati da mu život visi o koncu i da je pitanje da li će preživjeti, otpušten je s Kliničkog centra Koševo nakon operacije i sa završnom dijagnozom izliječen.
Grku, koji je odsvirao stotine humanitarnih koncerata, bila je potrebna pomoć dobrih ljudi. Statusom na svom Facebook profilu prijateljima i fanovima otkrio je sve detalje o visokim troškovima svog liječenja.
– Kada su doktori u Njemačkoj uradili pretrage, momentalno su me poslali na magnetnu rezonancu, koja je pokazala veliku upalu vilične kosti i sepsu koja velikom brzinom napreduje prema mozgu te su me odmah zadržali u bolnici. Nakon toga počinje velika bitka za preživljavanje koja nekoga slomi a nekome, kao što sam ja, da krila i dodatnu snagu. U glavi sam samo ponavljao da ne smijem dozvoliti sebi da umrem, da mi kćerka ostane siroče, da moram još toliko pjesama otpjevati. I nisam se predao, takav sam, borac po prirodi i nadam se da sam pobijedio u ovom krugu života. Šta donosi život dalje, niko od nas ne zna, ali se nadam da će sve ostati uredu, zahvaljujući sjajnim doktorima sa VMA u Beogradu Nikoli Ostojiću i Srboljubu Stošiću koji su uradili jednu takvu kompleksnu operaciju koja se ustvari sastojala od tri operacije odjednom. Dok je jedna ekipa radila amputaciju desne polovine donje vilične kosti, druga ekipa je izvadila fibulu, kost iz lijeve noge, dužine 22 centimetra od koje su oblikovali novu viličnu kost, a onda je za njima treća ekipa plastičnih hirurga uradila završni dio i to je sve urađeno za devet sati u klinici „Atlas“ u Beogradu – istakao je na početku ispovijesti za magazin „Azra“.
Priznao nam je zašto je odlučio da napusti svoj rodni grad i odseli u Njemačku, između ostalog, otkrio je kako se danas osjeća, ko mu je bio najveći oslonac i šta mu najviše pomaže u životu.
Koliko se Vaš život promijenio od 2021. godine?
– U posljednje dvije godine mi se život okrenuo totalno, ono što kažu za 180 stepeni. I ipak, bez obzira na sve, mislim da je sve što se dogodilo utjecalo na to da svoj život organizujem mnogo bolje i mnogo kvalitetnije i danas mogu reći da sam zadovoljan apsolutno sa svim.
Može li se reći da ste danas potpuno zdrav čovjek?
– Danas se osjećam dobro, nemam nikakvih zdravstvenih problema, naravno da su sve te operacije ostavile i ožiljke i da su utjecale na mene, ali, srećom, ušao sam izuzetno stabilan psihički u taj proces liječenja i imao sam jako veliku podršku ljudi oko sebe.
Ko Vam je bio najveća podrška?
– Najveća podrška su mi bili moji najbliži, naravno, kćerka Nika, djevojka Belma, tetka Ljiljana, porodica Verić i ljudi s kojima sam sarađivao. Nakon javnog objavljivanja dijagnoze izuzetno sam bio pozitivno iznenađen reakcijama i odzivom ljudi.
Jeste li bili iznenađeni i humanošću naših ljudi?
– Vrlo mi je nezgodno pokušati nabrojati sve ljude koji su mi pomogli, jer nema šanse da se sjetim svih ovako „na prvu“, ali moram naglasiti da sam bio iznenađen nekim velikim iznosima koje su mi uplaćivali ljudi i kolege iz cijelog svijeta. Moram naglasiti da je organizacija Pomozi.ba učinila mnogo za mene, otvarajući broj za humanitarne pozive tako da je kompletan iznos za operaciju vrlo brzo prikupljen. Toliki odziv ljudi mi je bio velika satisfakcija, jer mi je to pokazalo da sam neke stvari ipak u svom životu uradio dobro čim se toliki broj ljudi podigao da mi pomogne. Odsvirao sam stotine humanitarnih koncerata, ne sluteći da će se takvo nešto nekad organizovati za mene.
Koliko se promijenio Vaš pogled na život?
– Moj pogled na život se počeo mijenjati s pandemijom Covida, kada smo svi shvatili da smo isti i da ljude ne razlikuje ni ime i prezime, ni vjera, ni društveni status, ni religijska ili teritorijalna pripadnost, a onda mi je ovaj zdravstveni problem do kraja otvorio oči, shvatio sam da ništa nije vječno i da niko nema dva života. Prema tome, ja sam odlučio da čvrsto stisnem uzde svog života i usmjerim ga prema sreći, jer samo čovjek koji je sretan i zadovoljan može biti dobar i prema svojoj porodici, ljudima oko sebe i publici. Bez ikakvog laganja, bilo je jako teško ponovo stati na svoje noge, zaraditi ponovo za opremu, instrumente, auto, to je iziskivalo mnogo vremena, mnogo rada i odricanja, ali sam uspio godinu i po nakon operacije stati na svoje noge i nastaviti s poslom koji volim, a mislim da je najveća sreća kad radiš ono što voliš. Zato sebe smatram sretnim čovjekom.
Mnogo boravite u Njemačkoj. Je li ta zemlja sada Vaša adresa stanovanja?
– Da, već skoro godinu sam stanovnik Bonna i zadovoljan sam svojim životom. Nije bilo jednostavno napustiti Sarajevo, prejako se voli taj grad, ali kad sam na svojoj koži osjetio tu nepravdu, da načelnik Maksilofacijalne klinike Tarik Mašić uradi operaciju na kojoj, ustvari, ne uradi ništa i otpuste vas iz bolnice s dijagnozom izliječen, a vi se nemate kome žaliti, odlučio sam da promijenim život iz korijena. Shvatio da sam samo pukom srećom preživio, jer sam poslušao svoju djevojku i otišao na taj pregled u Njemačku, inače danas ne bih sjedio ovdje i razgovarao s Vama. Onda sam shvatio da sam preživio zahvaljujući tome što sam javna osoba pa se podigla masa ljudi u organizaciji prikupljanja sredstava za moju operaciju. Zapitao sam se kako bi onda neko, ko nema toliku sreću da poznaje toliko ljudi, sakupio toliki novac za operaciju. U prevodu to znači: ako nemaš para, umri, to je kap koja je prelila čašu i natjerala me da spakujem kofere i počnem život ispočetka 1.500 kilometara od kuće.
Vjerni prijatelj na putovanjima Vam je Vaš dvotočkaš, motor… Opišite nam kako je putovati od mjesta do mjesta, od države do države na motoru. Kakvu slobodu osjećate?
– Motor je moja ljubav od malih nogu i ja sam čitavog života bajker u duši. Vrlo je teško opisati taj osjećaj koji čovjek ima dok putuje kroz neke nove predjele, to je potpuno drugačiji doživljaj od onoga koji imate u autu, jer drugačije posmatrate i saobraćaj, i cestu, i poštujete prirodu, ljude oko sebe, ostale učesnike u saobraćaju, a o tome koliko je priroda lijepa oko nas i koliko toga divnog se može vidjeti samo u Bosni, a kamoli na nekim drugim destinacijama, mogao bih vam pričati danima.
Koliko Vam je muzika pomogla?
– Muzika je uvijek bila moj izlaz u svakoj situaciji. I sretne i tužne momente sam provodio uz gitaru ili klavir ili u studiju i tako je bilo i ovoga puta. Neki od najljepših stihova koje sam napisao nastali su upravo u ove dvije, za mene izuzetno turbulentne godine. Uostalom, u narednom periodu ćete imati priliku da čujete nove pjesme pa procijenite sami.
Jeste li pronašli svoju srodnu dušu?
– Da, u Bonnu živim život kakav smatram da zaslužujem sa ženom koja me voli i poštuje mene i moj posao i odlično funkcionišemo na svim poljima života.
azra/press
