Nogometaši Varaždina jedno su od najprijatnijih iznenađenje Hrvatske nogometne lige, a velike zasluge pripadaju treneru Mariju Kovačeviću (47) koji je nogometni put počeo u Sarajevu, a vihor rata ga je odveo u Hrvatsku.
Rođen je 1975. godine u Jablanici, općini Bosne i Hercegovine, iz koje je kao devetogodišnjak s obitelji preselio u Sarajevo te je potom prošao mlađe uzrasne kategorije FK Sarajeva.
Rat ga je natjerao na novu selidbu. Godine 1994. stigao je u Varteks. Bio je na posudbi u Podravini Ludbreg, nastupao je za Belišće, a zatim 1998. godine otišao u Slaven Belupo. U najboljim danima koprivničkog prvoligaša igrao je Intertoto kup, a kasnije je nastupao i za Međimurje, slovensku Naftu iz Lendave, Nedelišće i albanski Dinamo, među ostalim.
Trenersku karijeru pokrenuo je s 32 godine. Vodio je mlađe uzraste, kao i seniore Nedelišća, Međimurja, Poleta iz Svetog Martina na Muri, ludbreške Podravine i Mladosti iz Ždralova. Najveći uspjeh ostvario je u drugom mandatu na klupi Varaždina, kada je prošle sezone izborio povratak u HNL.
Kovačević se u intervjuu za Index.hr prisjetio početka igračke karijere i poznanstva s Hasanom Salihamidžićem, ratnog Sarajeva i bježanja od snajperista i granatiranja te treniranja malog nogometa u dvoranama kojima je prijetilo uništenje. Ispričao je anegdotu s ikonom hrvatskog nogometa, objasnio kakav Varaždin želi i otkrio zašto je cijelu karijeru proveo na sjeveru Hrvatske.
“Čim smo se doselili u Sarajevo, otišao sam na Koševo prijaviti se u klub. Inače sam navijao za FK Sarajevo. Ondje sam devet godina nastupao za sve mlađe kategorije. Godine 1992., kada sam imao 16 godina, potpisao sam profesionalni ugovor. Nažalost, zatekao me rat.
Sarajevo je predivan grad. Nije mi bilo lako doći među gradsku djecu, ali odlično su me prihvatili. Moja se generacija borila za prvaka Jugoslavije. Uostalom, Sarajevo je dvaput bilo seniorski prvak.
Imali smo dobar omladinski pogon, kao i Željo. Već je tada napravljena odlična selekcija. Pa ja po dvije godine nisam znao za poraz, imali smo pobjednički mentalitet. Stalno sam se borio kako bih postao nogometaš, a generacija je bila jaka.
Boris Živković je napravio najbolju karijeru, bio je čak kapiten Hrvatske. Kvaliteta bosanskohercegovačke lige danas je slabija. Mladi igrači rano odlaze, ali djeca i dalje po ulicama igraju nogomet. Naravno, sve bi bilo bolje da ima više novcca”, kazao je Kovačević i nastavio:
“Potpis ugovora sa Sarajevom bilo je ostvaranje životnog sna. No počeo je rat i sve se zablokiralo na tri godine. Sve što je bilo lijepo, odjednom je bilo pakao. Ali, hvala Bogu, mi smo i dalje trenirali. Ni u ratnom Sarajevu nisam propustio nijedan trening.
Radili smo po dvoranama, a 1994. godine igrao sam prijateljsku utakmicu protiv UNPROFOR-a (pobjeda Sarajeva 4:0). Igrali smo u znak primirja, a iznad stadiona Koševo bile su ratne linije. Skupilo se puno ljudi jer su Europska unija i SAD garantirali da neće biti problema. Pucalo se još i nakon toga.
UNPROFOR je stvorio ekipu, no bili smo puno bolji. Naravno, rezultat nije bio bitan. Sarajevo je živjelo uprkos granatama koje su svaki dan padale. Nismo se dali, nisu nam ubili duh. Većinom smo bili bez struje, vode i hrane, ali imali smo zajedništvo. Moralo je kad-tad završiti.”
Uprkos ratu, Kovačević je bio uporan, a ni snajperi nisu ubili njegovu volju za nogometom.
“Nisam se dao. Trenirao sam i sanjao izlaz iz Sarajeva. Znao sam, kao i svi ostali, da se u Sarajevu ne možemo razvijati. Sanjao sam postati nogometaš. I tako se pojavila prilika da preko Zagreba dođem do Varaždina.
Igrao sam puno malog nogometa, što smo jedino mogli uslijed rata. Skenderija, mala dvorana, bila je najbolje zaštićena i u njoj smo mogli igrati turnire. Meni je bila jako udaljena, tako da sam svakodnevno pješke ili na biciklu, koji bi mi prijatelj posudio, pod grantama do nje išao 11 kilometara.
Da, izgubio sam puno prijatelja. Ne znam na koliko su mjesta snajperisti pucali dok sam išao na trening. Hvala Bogu, bio sam brži. Bilo je situacija u kojima sam trčao, da bi zatim pogodili čovjeka iza mene. Cijeli rat spavali smo u hodniku, a u sobi bismo ujutro pronalazili zalutale metke. Davno je to bilo i, hvala Bogu, prošlo je.
Mlade generacije ne znaju o tome, ni ja ne volim o tome puno pričati. No to mi je izgradilo karakter, preživjeli smo. Ne da sam se pomirio s time da neću biti nogometaš, već da možda neću preživjeti. Zato danas na sve gledam pozitivno”, ispričao je Kovačević, a kompoletan intervju pročitajte ovdje.
Varaždin se trenutno nalazi na šestom mjestu s 27 bodova te igra dopadljiv, napadački nogomet i čak nije daleko ni od pozicija koje vode u Evropu.
klix/press
