Novinar i voditelj Aleksandar Stanković, čovjek koji više od dvadeset godina sastavni dio televizijskog etera i jedan od profesionalno najeksponiranijih ljudi u Hrvatskoj, godinama boluje od depresije.
Za Stankovićevu bolest znao je tek uzak krug ljudi oko njega, najbliži prijatelji i porodica, a sada je u novoj knjizi Depra prvi put odlučio javno progovoriti o tome.
“Knjigu sam odlučio izdati da bih pomogao drugim ljudima koji imaju problema s depresijom i da bih, barem djelomice, s njih skinuo stigmu luđaka koji su izopćeni iz zajednice”, kaže on.
Epitet luđak
Jasno mu je da će mu zli komentatori uz razne epitete sada pisati i “luđak”, ali to je nemoguće izbjeći.
“Javni posao koji radim izvlači najgore iz frustriranih anonimaca koji se javljaju po društvenim mrežama, ali protiv takvih budala lijeka nema”, ističe novinar, prenosi Telegram.hr.
Kako kaže, nekada mu je je toliko loše da je jednom odlučio otkazati emisiju.
“Rekoh to i producentici: Stvarno ne mogu. Popio sam antidepresiv i anksiolitik i nema pomoći. Noge mi se tresu, usta su suha i potpuno sam dezorijentiran. Moglo bi se dogoditi tijekom emisije da zaboravim kako se gost zove, ili da mu ne uspijem postaviti pitanje. Teško sastavljam rečenice. Ne mogu se prisjetiti pojedinih riječi…”, navodi Stanković.
Emisije
Stanković u knjizi Depra, koja 20. septembra izlazi u izdanju izdavače kuće Telegrama, detaljno opisuje borbu s teškom i često stigmatiziranom bolešću radi koje je 14 godina na antidepresivima. Iako boluje od depresije, svake sedmice uspješno funkcioniše u javnom prostoru i vodi popularnu emisiju Nedjeljom u 2, što zna donositi specifičan set problema i izazova.
U knjizi opisuje neka situacijie kao poput gore opisane emisije s Nikolom Pilićem, koju je Stanković zbog napada jedva uspio odraditi, nadajući se da Pilić nije ništa primijetio. Nakon intervjua otišao je kući, srušio se u krevet i zatrpao tabletama.
“Depresija je kada tri mjeseca čekaš da ti petnaest minuta bude bolje. Depresija je razmišljanje kako bi svijet bio bolje mjesto bez tebe i kako bi ti bio sretniji bez svijeta”, piše u uvodu knjige.
Porodica
Jasno mu je kako će ovaj njegov izlazak iz ormara po pitanju psihičke bolesti pobuditi veliku pažnju, od radoznalih komšija do zlonamjernih komentatora na vebu. Radi tih očekivanih reakcija, supruga ga je pitala mora li zaista objaviti knjigu o tome.
“Supruga me, kao i našu djecu, želi zaštiti od čitavog svijeta, želi zadržati i svoj duhovni mir koji će sigurno biti narušen izlaskom ove knjige. Za moju obitelj to će biti nemir. Uz izlazak iz ormara sigurno idu mnogobrojna pitanja, od susjeda do slučajnih prolaznika koji će, ako ništa drugo iz čiste radoznalosti, htjeti doznati što se to događa s poznatim licem”, kaže on i ističe da, može biti gnjavaža svakom objašnjavati da imam psihičkih problema, ali da nije za ludnicu, da nema deluzije, da mu se ne priviđaju stvari.
Jednako brutalan i iskren prema sebi kao i prema svojim televizijskim sagovornicima, Stanković u Depri opisuje napade panike i najteža duševna stanja, profesionalne izazove i toksičan utjecaj depresije na sve aspekte života i životne događaje, poput rođenja djeteta: najžešći napad depresije imao je šest mjeseci nakon rođenja djeteta.
Psihijatar
“Kada sam postao neupotrebljiv, znao sam da mi je ići k psihijatru. Htio sam da mi bude bolje, da počnem osjećati nešto, da bližnji ne pate zbog mene, na koncu da ne patim ni ja. Psihijatrica je brzo dijagnosticirala depresiju, krenuli smo s liječenjem i malo po malo rezultati su došli. Međutim, paralelno sam išao na sve moguće pretrage. Srce, tlak, štitnjača… Mnogi ljudi u depresiji to rade. Želiš isključiti sve druge faktore, ili se zavaravaš. Valjda bi mi bilo lakše da je štitnjača pa sve mogu pripisati hormonalnoj neravnoteži”, navodi poznati novinar i voditelj.
Po njemu psihičke bolesti jače su stigmatizovane zbog neznanja čak i dobronamjernih ljudi, koji još mogu shvatiti da si tužan, nesretan i pomalo onesposobljen za život, ali su uvjereni da s jakom voljom možeš izaći na kraj s kliničkom depresijom.
“Misli pozitivno, izađi u šetnju. Dobronamjerni ljudi često će ti to reći, ne shvaćajući da depresivcima to ništa ne znači”, kaže on.
Ističe da mu je žao ako će knjiga nekoga uznemiriti.
“Moj život je puno više od ove knjige, ljepši je i sadržajniji, ali nisam pisao autobiografiju, pisao sam o jednom posebnom stanju svijesti koje nije slika sreće”, zaključuje Stanković.
