Glumca Borisa Komnenića najprije pamtimo kao Sašu Popadića Guzu u legendarnoj seriji Bolji život i još jednog Sašu iz filma Tajvanska kanasta. Tokom godina on je iza sebe ostavio mnogo uloga, što na flimu i u serijama, što u pozorištu.
Bori je preminuo 6. marta 2021. godine u Beogradu, gradu u kom je doživio najveću popularnost.
Komnenić je rođen je 29. marta 1957. godine u Puli. Poslije gimnazije, koju je završio u rodnom gradu, upisao je Fakultet dramskih umjetnosti, a član Narodnog pozorišta postao je 1984. godine.
Među najpoznatijim filmskim naslovima u kojima je igrao su “Bal na vodi”, “Špadijer jedan život”, “Gore dole”, “Vratiće se rode”, “Miris kiše na Balkanu”, “Sinđelići”, “Apofenija” i drugim, a orobao se i kao voditelj jednog kviza.
Boris je iza sebe imao jedan brak. Davno je bio oženjen ženom koju nije dovoljno dobro poznavao, a kada ju je upoznao, ipak je odlučio da se razvede.
– I posao je bio jedan od faktora za razvod, ali nije bio presudan. Rene i ja se nismo dovoljno poznavali prije vjenčanja, onda smo počeli da se upoznajemo i nije nam se svidjelo ono što smo spoznali – ispričao je Boris jednom prilikom.
Iz braka sa Rene dobio je ćerku Niku, koja mu je podarila unuku, a u čijem odrastanju nije uspio da učestvuje jer je tokom rata živjela sa majkom u Hrvatskoj.
– Nismo se vidjeli od izbijanja rata, jer iz nepoznatih razloga nikako nisam uspijevao da dobijem vizu kako bih otišao da ih posjetim. Od kada su vize ukinute, redovno se viđamo, ali sada je ona zrela i formirana osoba, majka moje unuke Lucije. Nika sada utiče na mene, pokušava da me vaspitava i učini zrelijim i boljim – pričao je glumac.
Razdvojenost od kćerke mu je veoma teško pala, međutim ono što ga je u ratnom periodu najviše radovalo je to što je preko određenih “kanala” imao informacije da su mu kćerka i bivša žena dobro, žive i zdrave.
– Ne umijem ni da objasnim koliko mi je bilo teško. Radili su neki kanali, ni sam ne znam kako sam uspijevao da ih ostvarim, a oni su mi samo obezbjeđivali informacije da su njih dvije dobro. Najgora je bila ta neizvjesnost i naše međusobno nepoznavanje. Bile su to kćerkine najosjetljivije godine u kojima nisam učestvovao i taj period je praktično zauvijek izgubljen. Pokušavam da to ne ponovim s unukom i nadam se da ću u tome uspjeti – ispričao je on.
On kćerku u jednom periodu nije vidio čak pet godina, a kako je izgledao prvi susret poslije toliko godina ispričao je jednom prilikom.
– Bio je to kao susret dvoje ljudi koji su veoma bliski, a ne znaju se. Sreli smo se u Ljubljani, jer tada još nisam mogao da dođem u Hrvatsku. Neprijatnost je veoma brzo razbijena, jer krv nije voda, a divni odnosi na sreću traju do danas – kazao je tada Boris.
(Kurir.rs/Blic)
