Goran Bregović, muzičar koji ima svjetsku slavu i veliko bogatstvo prvi put se u javnosti prisjetio djetinjstva i skromnog života, ali i situacije u kojoj je kako sam kaže “pobio dvoje ljudi”.
– Mislim da očevi nisu neophodni u životu, ne zna se čemu tačno slučaj i danas to malo bolje razumijem. U mom odgoju, otac je bio nevidljiv, ali je, samim tim što je bio prisutan, morao biti i neki model – počeo je svoju priču Bregović, istakavši da mu je otac bio dobar model, a napominje i to da je na nesreću, bio alkoholičar.
Kao otac
Zbog toga se razveo od supruge, Goranove majke. Tako je propala jedna ogromna ljubav, a sve se desilo kada je Bregović imao deset godina, a njegov mlađi brat pet.
– Kada čovjeku umre majka, to je velika katastrofa. Jer, ona je neko s kim se volite svakodnevno. Otac vam nikada na taj način ne povjerava osjećaje. I kada umre, vi zapravo krenete da provjeravate svoj odnos s njim. Što sam stariji, čini mi se da sve više ličim na oca. Kada se penzionisao, otac se vratio u svoje selo, u Zagorje, Sveti Petar Čvrstec. Prvih pet ili šest godina nije htio da u kuću uvede struju. Ni vodu. Eto, nije htio, naveo je pjevač.
Ispričao je i kako je njegov otac u tom selu bio jedini koji je otišao u partizane, ostali su bili u domobranima te da ga je supruga je uvijek zafrkavala kako je u partizane otišao jer su tamo bile bolje ribe. Seoski pop ga je u šali nagovarao da ne ide iz sela, da ostane da kod njih umre, jer na groblju nisu imali nijednog partizana. Kuća mu je bila malo izvan sela, u nekom šumarku.
Sjećam se, jednom sam, vraćajući se s neke turneje, iznenada svratio do njega; nisam se ni mogao najaviti jer nije imao telefon. Već je bio pao mrak. Pričao sam i provirio kroz prozor. Otac je sjedio za stolom, pustio tranzistor i pjeva. Sam. Ide pjesma, a on hvata one seljačke kvarte i kvinte. Ponekad bi, s tim svojim seljacima, svirao violinu. Često o sebi mislim na taj način. Mogu se zamisliti, ispričao je i kaže da kada razmišlja o ocu shvata da bi volio jednu stvar:
– Volio bih da umrem kao i on. Otišao je sretan, lako. I ispunio je želju seoskog popa. U tom svom selu Sveti Petar Čvrstec kod Križevaca, rekao je Bregović.
Od oca je naslijedio vinograd, ali nije imao vremena da pravim vino, pa je brigu o njemu povjerio rođacima. Od hiljadu litara, stotinu je bila građevina, a ostatak ono domaće koje se siječe kiselom vodom.
– Kada je otac umro, dogovorio sam se s rođakom da pazi na vinograd. Htio sam da nastavim. Zbog oca. Rođak je krenuo da radi i da mi šalje građevinu, a za sebe je zadržavao ostatak, takav je bio dogovor. Nakon pola godine, pozvao me je i rekao da ne može dalje. Njegova žena je pokušala da se ubije, bacila se pod voz, pa eto. Otišao sam u selo da vidim tu ženu. Voz joj je otkinuo ruku. Kao bivši student filozofije gotovo profesor, krenuo sam da razgovaram o smislu života sa ženom koja je nekoliko dana ranije pokušala da se baci pod voz. Govorio sam o djeci, o porodici. Svakog jutra se budim u četiri ujutro, radim do uveče i ništa ne stižem. Ništa ne stižem. To je bilo sve što je rekla. I, šta ćete onda uopće govoriti nekome ko vam tako nešto kaže? Otišao sam. Rođak mi je ubrzo javio da je njegova žena, u sljedećem pokušaju, uspjela da se ubije. Objesila se. Više nije imalo smisla tražiti od njega da se bavi mojim vinogradom. Pronašao sam drugog, ali je on, nakon pola godine, dobio rak grla i umro. E, onda sam sjeo i izračunao: cijelo selo ima dvadeset kuća, a ja sam, zbog tog vinograda, za nepune dvije godine uspio da pobijem dvoje ljudi. Bolje ga ostaviti s mirom, pa kada odem u penziju, sam ću se njime pozabaviti – ispričao je Bregović.
Hercegovac baštovan
Kaže da može sebe da vidi kako se vratio u to zagorsko selo. I u Beogradu je na sličan način organiziran: ima svoju baštu, svoju boraniju, paradajz, mrkvu. Riječju skoro poljoprivredni proizvođač!
– Moj baštovan je Hercegovac, pa posadi i raštan. Evo, danas jedemo raštan. Direktno iz moje bašte! Tako je počeo i moj otac, na balkonu je sadio paradajz. Majka je umrla ranije, dok sam bio u vojsci. I ona je iz Hrvatske, iz Virovitice. Njeni Perići su porijeklom iz sela Kazanci, granica Crne Gore i Hercegovine. Deda je bio Solunac i poslije Prvog svjetskog rata je u Slavoniji, kao nagradu, dobio neku zemlju. Kolonisti. Iz svog zavičaja su dovukli i ime sela Čemernica. Divno! Samo Crnogorci i Hercegovci mogu davati takva grozna imena selima.