Jedan od najvećih hitova Zdravka Čolića je pjesma “Pjevam danju pjevam noću”, ali mnogi ne znaju ko je napisao ove stihove i o čemu tekst govori.
Ljubav Laze Kostića i Lenke Dunđerski nije jedina romantičarska ljubav s nesretnim krajem o kojoj se i danas priča u književnim krugovima. Gotovo jednako tragična bila je ljubav mladog pjesnika Branka Radičevića prema Vilhelmini Mini Karadžić, kćerki Vuka Stefanovića Karadžića.
Branko Radičević bio je 4 godine stariji od Vilhelmine. Rođen je 1824. godine i kao Bečki student i pjesnik kog je Vuk izrazito cijenio, imao je priliku da u Beču upozna lijepu Minu. Minku, kako ju je Vuk odmilja oslovljavao, krasili su dobro obrazovanje, vaspitanje i mnogi talenti. Bavila se slikanjem, muzikom i književnošću, prevodila i pisala pjesme, odlično je znala francuski, italijanski, engleski, ruski, srpski i svoj maternji, njemački jezik.
Branko je u to vrijeme bio mlad pjesnik i siromašan student obolio od tuberkuloze. S obzirom na to da mu je cijela porodica preminula od iste bolesti, odlučio je da upiše medicinu. Minu je upoznao u visokom društvu i ona mu se kao tako mlada, pametna i kulturna ljepotica odmah svidjela.
O uzajamnim simpatijama Mine i Branka ponajviše svjedoče njegovi stihovi “Pjevam danju, pjevam noću”.
U svojim sjećanjima Mina otkriva kako je na Badnji dan 1849. godine nastala ova Brankova pjesma, koju je vijek i po kasnije, svojim neponovljivim glasom u vječne hitove uvrstio Zdravko Čolić.
Mina je zapisala:
– Na taj dan, Vuk je gostio svoje zvanice, a i prijatelje, a jedan od tijeh donio je meni na dar knjižicu – spomenicu. Ja zaredih da mi svaki od gostiju što u nju upiše, pa dođoh i na Branka. Dok se okrenuh, već je napisao: “Pjevam danju, pjevam noću / pjevam sele što god hoću / a i što hoću to i mogu, samo jedno još ne mogu / da zapjevam glasovito, glasovito, silovito / da te dignem sa zemljice, da te metnem međ’ zvjezdice…”
Brankovu pjesmu Mina je oduševljeno i nježno prokomentarisala riječima da su ti stihovi “mirisav jutarnji cvijetak”, a na drugom mjestu za pjesnika kaže da je “đenije”. I iz Brankovih pisama Đuri Daničiću 1848. godine razaznaje se da pjesniku nije na srce lako pala vijest da se Vuk sprema u Trst i da će s njim putovati Mina i ruski ljekar Ognjev, koji je više po volji bio ocu nego njegovoj kćeri.
-Ako ne lažem, ovo će biti Minin muž. Kažu da je i njega Bog stvorio, može biti dušu, ali tijelo… vajkao se mladi pjesnik.
Branko je imao samo 25 godina kada je posvetio pjesmu dvadesetjednogodišnjoj Mini. Kao siromašni student na beznadežnom liječenju od tuberkuloze u Beču, imao je još toliko snage i pjesničkog poleta da Minu “izdigne” među zvijezde u pjesmi koja počinje stihom “Pjevam danju, pjevam noću”.
