Posljednji intervju, Đorđe Balašević je dao u svom domu u Novom Sadu, ugostivši novinare iz Makedonije.
Na pitanje kako ste, on odgovara: “Bolje sam nego što izgledam, godina proizvodnje mi je malo problem, inače sam super”, rekao je Balašević na samom početku intervjua, nakon što je novinarskoj ekipi poželio dobrodošlicu.
Kako se promijenila vaša ulica za sve ove godine?
“Mnogo. Ovo je nekad bila periferija, bila je romantična ulica, a sada se smatra centrom. Ovdje sam pisao o Vojvodini, Salašima, konjima… sve u ovoj kući. Nema više starih stanara. Tu su sada sve neki novi klinci. Bila je to ulica u kojoj smo se igrali klikera i kada bi naišao neki auto mi bismo se žalili: gdje baš danas da naiđe auto….”
Da li ste mislili da ćete biti pjevač?
“Nikad nisam mislio da ću biti pjevač. Pisao sam pjesme u Gimnaziji. Bile su drugačije nego ove koje danas pjevam. Onda sam slučajno počeo da sviram gitaru i pjesme. Kad sam otpjevao prvu pjesmu, bilo je jasno da ću ih morati pjevati sve”, prisjetio se Balašević.
Šta biste bili da niste pjevač?
“Pa ne znam, htio sam da budem fudbaler. Danas to igram rekreativno. Danas ni sudije nisu moje godište, a kamoli igrači. Nekad sam mislilo da ću biti novinar, pisac, nešto sa riječima. Možda bih bio pisac za djecu. U muzici sam samo da se nađem sa ljudima sa druge strane mikrofona i mislim da živim svoju legendu.”
Pamte vas kao velikog kantautora u Jugoslaviji?
“Jednom su me u Crnoj Gori najavili kao velikog srpskog kantautora. Ja sam tada rekao: “Nemojte, ima Srbija velikih kantautora, ja bih više volio da kažete da sam ja jugoslovenski kantautor.”
Ima djece od 15, 16 godina koja napamet znaju sve vaše pjesme?
“To je Nobelova nagrada. Kad na moj koncert dođu klinci koji su mlađi od mojih pjesama, to je veliki kompliment.”
Dotakao se i ratnog razdoblja tokom i nakon kojeg se njegove pjesme godinama nisu emitovale jer se on suprotstavio jugoslovenskoj vojsci:
“12 godina nisam bio na televiziji i na programima radija”, prisjetio se Balašević.
“Od kad ja pamtim, uvijek su bila teška vremena. Ja sam kao mladi sanjao da ima autoput do mora i da dođe jedna Nova godina, a da nema restrikcije struje. Mislim da svi mi treba da organizujemo svoj život i da ne marimo toliko za politiku.”
Koja je tajna vašeg dugog braka?
“To je burna jedna veza. Jelena, naša kćerka je rekla: Ti i mama ste sudbinski vezani. I to je istina. Moja ljubavnica, saborac i moj najbolji drug. Došli smo već do toga da imamo i unuke i naša ljubav se širi. Olja je imala teško djetinjstvo i ja sam se stvarno trudio i stalno se trudim da ona sada ima najbolje rođendane, jer kao dijete ih nije imala. Ugađamo joj, samo još štafetu nije imala za rođendan. Ja sam bio razmaženo dijete, ali ona je imala stvarno teško djetinjstvo i ja se sada trudim da ona ima lijep život.
Olja je i moj menadžer. Ona je čudo…. Od kako je ona uhvatila to da radi, ona štiti interese svoje porodice i ona je kao lavica. Mislim da taj posao radi veoma dobro i žao mi je što cijeli život nije radila ovaj posao. “
Da li pamtite godišnjicu braka?
“Apsolutno. Aleksa je rođen na godišnjicu našeg braka. Mi smo izašli prvi put zajedno 1. juna 1979. godine. Sjećam se jednom da je došla kod nas u kuću, na vrata da mi nešto donese obučena sportski u neku Adidas jaknicu. Moj ćale je tada prvi put rekao nešto o nekoj mojoj djevojci:” Tražila te jedna djevojčica, jako moderan tip, ne bih mario da mi bude snaja.” Interesantno je bilo što sam to i ja tada pomislio. Mislio sam da bi bilo super da ja imam neku kuću, neku dasku za peglanje, fotelju, novine… Kad sam nju upoznao to sam poželio.”
Šta biste još poželjeli u životu?
“Kad sam dobio unuku ja sam reko da sam i zvanično deda jer sam se kao deda već osjećao nazad 15 godina. Bio sam deda na crno.
