Ako mislite da je vagina nepristojna riječ, ne čitajte ovo.
Ovih dana gotovo da nema medija koji nije prenio priču o gostovanju hrvatske spisateljice Vedrane Rudan u emisiji Marije Kilibarde u kojoj je Rudan pitala voditeljku – Pa šta, od 25. do dana današnjeg niste mogli da nađete nekog pastuha da vas oplodi.
Nama je pažnju privukla jedan drugačiji, sasvim privatan osvrt na cijelu tu situaciju. Njega je napisala Ljubica Krstić i uz njenu saglasnost ga prenosimo u cjelosti.
„NAPOMENA: Ako mislite da je vagina nepristojna riječ ne čitajte ovaj status, a kad već imam vašu pažnju, ljubim vas, obrišite me iz prijatelja.
Već neko vrijeme ne prestaje da me nervira neprekidan priliv nepozvanih znatiželjnih glava ka mojim reproduktivnim organima. Vole da zavuku svoje prljave njuške tamo gdje im nije mjesto, bez ikakve zadrške čackaju, bockaju, razmatraju, na kraju čak i nalaze za shodno da donose odluke šta ja treba ili ne treba da radim sa svojom vaginom.
Krenulo je od moje majke Snežane, koja smatra da ima pravo da donosi odluku o tome kada ja treba da rađam.
„Dobronamjerno“.
Nastavilo se sa prijateljima, od kojih su neki u roditeljstvu pronašli nepresušan izvor sreće, pa kažu šta čekaš.
„Dobronamjerno“.
Drugi samo što na glas ne kažu da su se pokajali, pa savjetuju čekaj još malo, ne žuri.
„Dobronamjerno“.
O crkvenim poglavarima neću ni da pričam, njima je stanje naših materica posebno slatka tema, ali to je već stara vijest.
I naravno da i oni to sve uvijek isključivo „dobronamjerno“.
Okej, sve sam to prihvatila kao sastavni dio tridesetih. Malo je bizarno što morate da prihvatite kao sastavni dio tridesetih činjenicu da će vam doslovno svako – od najbližih, do potpuno nepoznatih ljudi na internetu – zadići suknju i prebrojati jajne ćelije, ali jebi ga, ja sam „u tim godinama“ kad je moja vagina očigledno svačije vlasništvo, i to bez ikakvog zadovoljstva s moje strane.
Ali onda je sve to zagledanje pod suknju prestalo da bude samo iritantno, i postalo uistinu opasno prethodnih nedelja, kad su se ekipici voajera u našim matericama pridružili i američki senatori, koji bi da zabranjuju abortus. Zajedno sa njima, odjednom se pojavio i još mali milion ljudi u Srbiji koji ne samo da nemaju vaginu, nego nisu u stanju ni da dođu do nje uz pristanak druge strane. Oni „daju punu podršku“ zakonima koji će ženama da određuju šta smiju, a šta ne da rade sa svojim tijelom. Oni „smatraju“. Oni „imaju stavove“.
Oni su takođe „dobronamjerni“.
Isti ti su takođe mnogo „dobronamjerno smatrali“ o slučaju Mirele Čavajde iz Hrvatske. Njihovo smatranje nalaže da joj je Bog podario taj plod koji nosi u stomaku, plod sa sve tumorom većim od njega samog. I taj plod je važniji od te žene, ta žena mora – smatraju oni „dobronamjerno“ – da ostane trudna dok plod ne umre u njoj, ili van nje. To je sve tako jebeno jednostavno kad nije tvoje tijelo u pitanju, zar ne?
Cijeli ovaj tekst je zapravo bio samo uvod, uvod u ono o čemu sam zapravo htjela da pišem, a to je Vedrana Rudan. Osjećala sam potrebu da svima koji ovo čitaju detaljno objasnim sekvencu događja koja je dovela do toga da me jedna tako nebitna osoba poput Vedrane izbaci iz takta, svojim napadom na Mariju Kilibardu i svojom još gorom odbranom od kritika nakon tog napada.
Rudan je prvo Kilibardu nazvala budalom jer u 42. godini želi da ima djecu, a onda je dodatno ponizila komentarom kako to da od svoje 25. nije uspjela da nađe nekog „pastuva da je oplodi“. Dalje je u svom tekstu pojasnila da nije htjela da uvrijedi Kilibardu, ali eto ona smatra – mnogo ljudi vole da smatraju o tuđim vaginama – kako je u tim godinama kasno, jer više nemaš snage za djecu, a djeca su, smatra Rudan, užas jedan, jezivo mučenje koje poredi sa lomačom koja se ne gasi decenijama.
Da se razumijemo, ja nemam nikakav problem sa time što neko majčinstvo poredi sa sjedenjem na lomači koja nikako da vas ubije, ali ne prestaje da prži decenijama. Isto kao što nemam nikakav problem sa time da neko majčinstvo poredi da neprekidnim vodopadom sreće, ljubavi, osmijeha i toplih zagrljaja. Iskreno, neopisivo me zabole kako vi doživljavate majčinstvo, to je vaša stvar.
Ali i vaša vagina je vaša stvar. Vaša odluka kada i da li ćete rađati djecu je takođe vaša stvar. Ako ste to uradili sa 18, super za vas! Ako ste to uradili sa 48, takođe super za vas! Ako to nikad niste uradili jer niste željeli, opet super za vas! Ja imam svoja posla i ta posla nemaju mnogo veze sa tuđim vaginama, jer nisam ginekolog.
A nije ni Rudan, što je i naglasila u svom tekstu, kad kaže da se svoje „pipice“ sjeti tek na ginekološkom stolu. Sad, koliko često ona misli o tuđim „pipicama“ je takođe njena stvar, ali problem nastaje onog trenutka kad krenemo da pričamo i osuđujemo šta neko radi sa svojom „pipicom“, što Rudan radi sa Kilibardom.
I možda su se njih dvije nakon cijele te epizode slatko ismijale. Možda je Kilibarda otišla kući sretna, i poslala poruku Rudan „jao, kako smo pokidale danas“. Možda je, s druge strane, apsolutno zabole i za Rudan i za njene zajedljive komentare. A možda se baš smorila, jer je i ona, kao i sve mi, doživjela hiljadu i jedan put da joj ljudi govore kad treba ili ne treba da rađa, samo što je sad cijeli region to vidio. A u tom regionu i hiljade drugih žena koje takođe žele djecu u tim „kasnim“ godinama koje su, kaže vrsni poznavalac ženskog reproduktivnog zdravlja dr Vedrana Rudan, potpune budale.
Naravno je da je Rudan sama po sebi potpuno nebitna i u ovoj, i u svakoj drugoj priči pod kapom nebeskom. Bitno je to što ona predstavlja, i sve njene forme – Vedrana koja kaže da ne treba da rađaš jer si previše matora, Vedrana koja kaže da treba da rađaš odmah sad, Vedrana koja kaže da ne smiješ da abortiraš, Vedrana koja kaže da treba da rodiš još jedno, Vedrana koja kaže da ne treba da rađaš uopšte nikad, Vedrana koja kaže čekaj još malo, Vedrana koja kaže nikako epidural, Vedrana koja kaže da carski rez nije pravi porođaj… Sve te Vedrane ne žive nužno u Vedrani Rudan, ali dijele jednu jako gadnu karakteristiku sa njom – vole da zavuku glavu tamo gdje joj nije mjesto: u tuđu matericu, nepozvane.
„Dobronamjerno“, dabome. Kao što i sama Rudan kaze – ona Kilibardu doživljava kao svoju kćerku. Pa bi da joj, „dobronamjerno“, pomogne, uvredama, normalno, kao i svaka dobra majka.
Ta „dobronamjerna“ aždaja sa hiljadu glava, od kojih svaka ima svoje mišljenje, pokušava da nam se uvuče u najintimnije dijelove. Kad svaka glava krene da vuče na svoju stranu i da bljuje vatru, jedine koje će nastradati smo mi. Zato moramo da krenemo da siječemo jednu po jednu glavu – nebitno da li se ona zove Snežana ili Vedrana.
Mrš u „pipicu“, Vedrana. Ali krajnje dobronamjerno.“
(PRESS/zadovoljna.rs)
