Iako je danas sretna i uspješna žena, popularna pjevačica nije imala djetinjstvo iz bajke. Rano je uvidjela i onu ružniju stranu života, jer se njen otac Rajko i majka Verica nikako nisu slagali. Marija je bila svjedok njihovih svađa, koje su kasnije prerasle u tuču, pa je tako njena majka često bila modra od očevih udaraca koje joj je nanosio u alkoholisanom stanju. Njegovi kockarski dugovi donosili su nove svađe u kuću, a mala Marija je mir pronalazila kod baka Draginje.
– Baba sa tatine strane ima posebno mjesto u mom životu, jer se ona starala o meni do moje 14. godine. Među nama je vladala nevjerovatna, nebeska ljubav. Bila sam njeno mezimče i sve moje razmaženosti potiču iz odnosa sa njom. Uz nju sam bila mirno dijete, nisam joj zadavala glavobolje. Jedino nisam htjela da jedem. Zamislite, imala sam fazu kada nisam jela! To je bilo tada i više nikada – započinje priču pjevačica za “Hit”.
Bacala hranu u peć
Pošto su je roditelji i baka tjerali da jede kako se ne bi razbolila, pronašla je način kako da ih prevari.
– Imali smo termoakumulacionu peć u koju sam bacala hranu koju bi mi gurali u usta. Sjećam se da su me po sat vremena jurili da mi daju da jedem i taman kada mi ubace zalogaj, ja se okrenem i bacim u peć. I tako unedogled – sa osmijehom na licu prisjeća se pjevačica najranijeg djetinjstva. Marija nije provodila mnogo vremena sa roditeljima, kao većina njenih vršnjaka, jer su zbog prirode posla po nekoliko mjeseci bili odsutni od kuće:
– Verica i Rajko su mi najviše nedostajali kada sam bila baš mala, jer su tada puno radili. Po dva-tri mjeseca su pjevali u hotelu u jednom gradu, pa onda u drugom… Bila su mi uskraćena i ljetovanja i zimovanja sa njima, jer nisu imali vremena za putovanja. Posao muzičara je težak, baš iz razloga što ne možemo da budemo na pravom mjestu u pravo vrijeme. Zato od mog punoljetstva pa do danas nadoknađujem propuštena putovanja.
Pjevačica je 1991. godine upisala Osnovnu školu “Radoje Domanović”, koju je završila sa odličnim uspjehom. Jedina uspomena iz tog perioda joj je učiteljica Ramiza Petrović, sa kojom je i dalje u kontaktu:
– Ona je fantastična osoba i prava dama. Između nas se stvorio poseban odnos koji gajimo svih ovih godina. Odmah je primjetila odsustvo roditelja u mom životu, pa je više pažnje obraćala na mene. Bila sam joj simpatična, kao i ona meni. Bila je posebna figura u mom životu. I danas smo kontaktu, baš je prije nekoliko dana zvala Vericu da pita za mene.
Osim što je vrijedno učila kako bi na kraju godine roditeljima pokazala knjižicu punu petica, Marija se u osnovnoj školi i prvi put zaljubila.
– Imala sam simpatiju u šestom razredu. Među nama nije bilo ničega, ali bili smo veoma bliski drugari. Prijalo mi je da budem u njegovom društvu. Sve je bilo onako dječje, ništa senzacionalno. Baš sam se skoro, kada sam bila u Kragujevcu, prisjećala tog perioda sa kumom.
Potreba za muzikom
Šerifovićeva je željela da upiše srednju muzičku školu, ali pošto nije stigla da se spremi za prijemni, upisala je Prvu kragujevačku gimnaziju.
– Izabrala sam čuvenu gimnaziju samo zato što je bila u zgradi do muzičke škole. Nisam imala preveliku želju da baš tu gimnaziju pohađam, ali sada sam sretna što je sve tako ispalo, jer ni u jednoj drugoj ne bih stekla opšte znanje kao što sam u njoj. Prve dvije godine su mi bile super, a poslije sam više bila ispred nego u školi jer je počelo moje interesovanje za muziku. Sam Bog mi je poslao učitelja Milanka Stefanovića da mi bude razredni, jer me je pokrivao kada sam popustila u školi. On je bio muzičar u slobodno vrijeme, svirao je romanse na harmonici, pa je imao razumijevanja moju potrebu za muzikom. Drugi profesori nisu bili blagonakloni prema meni kao on. Previše su trenirali strogoću na meni. Pošto nisu bili predivni, razrede sam završavala kao dobar ili vrlodobar đak. Da budem iskrena, ne nosim fantastične uspomene iz srednje pošto profesori nisu imali razumijevanja za mene – iskrena je naša sagovornica. Jedni problemi su je pratili u školi, a sasvim drugačiji kod kuće.
Verica i Rajko su se često svađali, a Marija je to sve teže podnosila
– Svako dijete u pubertetu teško doživljava svađe roditelja. To je nešto sa čime se i roditelji teško nose, pa nastane haos. Normalno je da neko ko ima 7 ili 15 godina traumatično reaguje na svađu, dreku… – prisjeća se Marija teškog djetinjstva.
Otac Rajko priređivao joj je strašne scene. Tukao je Vericu i u devetom mjesecu trudnoće ju je ostavio i otišao sa drugom ženom, sa kojom je dobio sina Danijela Pavlovića. Marija kaže da mu je sve to oprostila.
– Ne postoji porodica koja nema bar jednog problematičnog člana. Ali bezveze je suditi, bilo da je riječ o mom ocu ili nekom trećem. Početak i kraj svega je da su to naši roditelji. Ne mogu da ih biram, ne mogu da ih mjenjam, a najznačajnije od svega je što ih nikada ni ne bih zamijenila. Svako od nas nosi svoj krst i sudbinu, pa u skladu sa time i živi. Meni je sada lijepo, napravili su od mene zadovoljnu osobu, a kako se oni nose sa svime što je bilo u prošlosti, morate njih da pitate.
Danijel i ja smo uvijek tu jedno za drugo
Marija je još odmalena u dobrim odnosima sa bratom po ocu Danijelom Pavlovićem.
– Zbližili smo se još u osnovnoj jer smo išli u istu školu u Kragujevcu. Naš odnos je baš onakav kakav treba da bude između brata i sestre. Najvažnije mi je da znam da smo uvijek tu jedno za drugo u svakoj situaciji. Vidi se i po talentu da smo u srodstvu. On je veoma darovit u svemu tome što radi, kao pijanista prije svega, vokalni solista, a potom i kao predavač u školi pjevanja.
Poklon za punoljetstvo
Pošto Verici i Rajku dugo nije išlo, 2002. godine su riješili da se razvedu. Iako su djeca često bijesna i ljuta na roditelje kada se odluče na taj korak, Marija nije bila jedna od njih. Ona se okupirala poslom i u potpunosti se okrenula sebi i svojim potrebama.
– Imala sam 17 ili 18 godina kada su se moji razveli. Bila sam saglasna sa njihovom odlukom jer sam uvijek više za zdrav razvod nego za nezdravu sredinu u kojoj dijete odrasta. Bolje je da ljudi nisu zajedno onog trenutka kada nestane pažnje, ljubavi, razumijevanja, strasti… Smatrala sam da će i oni imati bolji odnos kada se razvedu. Da budem iskrena, tada me njihov razvod nije ni zanimao, jer je u mojoj glavi kretao moj život, moj početak, moja muzika, moj put. Bila sam u fazonu: “Radite šta hoćete.” Odmah sam počela da radim, pa nisam imala vremena ni za kakve traume zbog svega što se izdešavalo.
Marija se 2003. godine preselila u Beograd sa željom da pronađe sebe. Za nju je počeo neki novi život, pun entuzijazma i energije. Maštala je da postane najpopularnija pjevačica na javnoj sceni, a cilj joj se veoma brzo i ostvario. Ubrzo je snimila prvi album “Naj najbolja”, koji je finansirala njena majka. To joj je bio poklon za punoljetstvo.
– Verica se u avionu srela sa Milicom Mitrović, koja je tada bila direktorka “Siti rekordsa”. Rekla joj je: “Preslušaj ovaj CD u nekom trenutku, kad budeš mogla.” Milica je odmah to učinila i oduševila se pjesmama. Tako sam izdala svoj prvi album, a sa Milicom postala prijateljica. Među nama vlada veliko poštovanje.
Koliko cijeni prvu ženu Pinka, govori i činjenica da je upravo na nagovor Milice Mitrović 2010. godine Marija pristala da uđe u rijaliti “Farma” na dvije nedelje. To je učinila pred veliki koncert u beogradskoj Areni.
– U rijalitiju mi je bila super ekipa: Zorica Brunclik, Dragan Marinković Maca, Maja Odžaklijevska… Ušla sam zbog Milice, ali i zbog toga što su tamo bili ljudi koji su bili zaduženi da uvijek imam toplu vodu i hranu. U suprotnom ne bih. Bilo mi je zabavno – kaže Šerifovićeva, a na naše pitanje da li bi ponovila to iskustvo, odgovara:
– I sad bih ušla u neki rijaliti, ali samo sa VIP ličnostima. To mogu biti članovi žirija “Zvezda Granda” – Ana Bekuta, Ceca Ražnatović, Viki Miljković, Snežana Đurišić, Bosanac ili Đorđe David, ali i neke druge kolege koje su dugo na sceni, koje imaju karijeru, ime i prezime. Ne mora da bude samo iz moje profesije. U našoj zemlji postoje veoma uspješni ljudi iz svijeta sporta, glume, pa i televizije. Svakako da bi novac bio jedan od motiva za takvu avanturu, koja je zaista nepredvidiva.
Nespremna za pobjedu
Kao jedan od najljepših trenutaka u životu izdvaja pobjedu na Pesmi Evrovizije u Helsinkiju 2007. godine sa pjesmom “Molitva”:
– Bili smo previše mladi i nespremni za tu pobjedu i sve što ona nosi. Uživala sam u njoj, ali mi je istovremeno natovarila na lomaču činjenicu da će zauvijek to da mi stoji iznad glave. Pobijediti na Evroviziji je velika stvar, ali ne uživam u tome kada se neko stalno poziva na to. A koliko sam dobrih pjesama snimila od tada. Voljela bih da konačno neko drugi pobijedi na tom takmičenju da mogu malo da se odmorim. Bilo je onih koji su po svaku cijenu željeli da se druže sa mnom poslije povratka iz Finske. Bilo je i velikih razočarenja, ali to je normalno. Dobro je kada možeš da vidiš da se neko sa tobom druži iz koristi. Zapravo, uživam u tome kada to primjetim.
Još jedna od bitnih situacija u Marijinom životu bila je kada je 2013. godine objavila film “Ispovest”, gdje je ogolila dušu. Osim što je pričala o tome kako je njena majka Verica sva modra istrčavala na ulicu kako bi potražila policiju da je zaštiti od muža nasilnika, Marija je prvi put javno priznala da je lezbijka. Međutim, pjevačica od tog momenta nikada u medijima nije pričala o tome, niti je javnosti pokazala svoju djevojku. Ono što je zanimljivo jeste da se nikada javno nije zauzela za LGBT populaciju, niti je bila dio gej parade, koja se redovno održava u Beogradu.
– Film sam snimila da svima kažem šta imam i da više ne pričam o tome. Imala sam potrebu da svi sve znaju o meni, a onda sam rekla: “Hvala na pažnji i doviđenja.” Ja jesam uz LGBT populaciju, ali nemam potrebu da javno o tome pričam, niti da budem kuma na paradama kao neke moje koleginice. Imam potrebu da pomažem ugroženima, onima koji su odbačeni i u problemu. Nedavno sam skućila momka kog su roditelji izbacili iz stana. Ali o tome se ne priča.
Šerifovićeva ističe da se zalaže sa slobodu jer ona nema cijenu.
– Ne podržavam samo LGBT populaciju nego svako živo biće koje je iz nekog razloga ugroženo. Svako ima pravo da živi kako želi. Ko je ta osoba koja meni može da kaže: “Marija, živjećeš tako i tako. Ili voljećeš tu osobu, udaćeš se za ovog ili onog.” Ko polaže pravo na vašu dušu? Na izbore? Ko polaže pravo na to da li se nekom sviđa moja frizura ili ne? Niko!
Umorila sam se od “Zvezda Granda”
Šerifovićeva je već šest godina stalni član žirija “Zvezda Granda” i priznaje da je taj posao počeo da je umara.
Ljudima sa kojima radim fantastični – od Saše Popovića pa nadalje. Zbog toga uvijek zajedno nađemo način da i dalje sjedim u toj stolici, iako iz godine u godinu govorim: “Još samo ovu godinu.” Mislim da ću poslije ove sezone napraviti pauzu, da malo uzmem vazduha za sebe. Ali može da se desi da, kada dođu pregovori u maju i junu, promijenim mišljenje. Umorila sam se, ovaj projekat mi oduzima mnogo vremena. Još ima u meni snage da pokušam “tripl kraun” ove godine.
Ceca je donijela mirniju energiju u žiri
Marija kaže da se već navikla na novog člana žirija u “Zvezdama Granda” Cecu Ražnatović. – Ona je donijela neku mirniju energiju. Ne znam da li je to dobro ili nije, da li je gledanije ili nije… Neka brojke govore o tome. Mada, “Zvezde Granda” su brend, ko god bio član žirija, osim ako nije neka nepoznata osoba. Ceca se prema meni ponaša izuzetno fino, korektno, nasmijano, vedro, što je najvažnije za dobru saradnju i odnos. Jedino što osjećam varnice između nje i Bosanca jer sjedim u sredini.
Divno je biti niko
Marija se dotakla i aktuelne teme koja se tiče usvajanja djece gej parova.
– Svuda u svijetu to funkcioniše bez ikakvog problema. U Americi postoji niz ustanova koje se bave time da li je neko adekvatan za usvajanje djece. Dokle god su to dvije zdrave duše, dva smislena bića i dvije inteligentne osobe, zašto bi bio problem da gaje dijete?
Baš zbog toga što je Srbija i dalje zatvorena po pitanju gej populacije Marija je svoju slobodu pronašla u Americi. Ona je već šest godina na relaciji Beograd – Los Anđeles:
– Ne guši mene Srbija, ali u Americi nekako lakše dišem. Tamo je drugačiji način života, koji mene prija. Imam slobodu da budem niko. Tamo me niko ne prepoznaje na ulici i to je fantastičan osjećaj. Divno je biti niko. Ne moraš da se počešljaš, da se obučeš… Možeš da ideš u japankama gdje poželiš.
Pjevačica kaže da u Americi boravi regularno jer ima zelenu kartu, a uskoro bi trebalo da dobije i pasoš.
– Ja sam Amerikanka. Prije dvije godine su mi stigli papiri da apliciram za pasoš, pa se sada bavim time. Nisam morala da se udajem kao mnogi naši ljudi, jer su Amerikanci mene prepoznali kao “eliana vid ekstraordinaris abilitis”. Mnogo mi je lijepo, tamo živim kao da sam na odmoru, palma, okean, prijatelji koji su mi kao porodica… Šta mi više treba? U Srbiji zarađujem novac, a tamo trošim, jer ne želim da se zaposlim, niti da otvaram nešto svoje. E, sad, ne znam šta će biti kada budem imala 55 godina, ako uopšte budem bila živa.
Ali zato Marija odlično zna kako želi da njen život izgleda za deset godina.
– Nadam se da ću voditi dijete u školu i da će me slušati. Da će Verica biti sretna, luda baba. I da ću se svako jutro buditi pored okeana, gdje ću piti kaficu, u svom stanu u Los Anđelesu – završava priču Marija, koja i dalje nije našla srodnu dušu:
– Nemam djevojku, već dugo sam sama. Okupirana sam poslom. Ja sam prvi put imala ozbiljnu vezu tek sa 20 godina, jer sam pažnju više posvećivala karijeri nego ljubavi. Bila sam zatvorena po tom pitanju, a takva sam i danas.
Nikada nisam pjevala po kafanama, prvi honorar mi je bio 3.000 eura
Marija ističe da nije kao njene kolege karijeru započela pjevajući u kafanama.
– Radila sam i razmišljala onako kako sada savjetujem djecu iz “Zvezda Granda” kojima sam mentor. Znam da neki klinci moraju da rade jer treba da se plaćaju pelene, računi… Iskreno, važnije mi je bilo da budem priznata od struke nego od publike. Prvi honorar mi je bio 2.000-3.000 eura. Od tih para nisam ništa kupila, već sam lijepo živjela, izlazila… Volim da izađem u kafanu, ali ne sa javnim ličnostima.
