Mislim da danas, općenito, nije potisnuto samo lutkarstvo, danas je potisnuto odrastanje – konstatirao je u razgovoru za Fenu bugarski reditelj Darko Kovačevski.
Kovačevski je, nakon što je 2017. godine režirao predstavu “Prodani osmijeh”, ponovo gost Bosanskog narodnog pozorišta (BNP) Zenica, u kojem je upravo okončao i rad na lutkarskoj predstavi “Psić boje neba”, koja je njegovo i autorsko djelo Nađe Vasileve.
Predstava će večeras, u 18 sati, premijerno biti i izvedena na Maloj sceni “Žarko Mijatović”, a Dječija, omladinska i lutkarska scena BNP-a upravo tom predstavom i obilježava veliki jubilej – 70. godišnjicu rada.
– Zato nema lutkarstva! Današnja djeca, današnji roditelji, današnje društvo je u takvom stanju da je cijeli proizvod djetinjstva – instant. Kao nešto što bi se desilo iz prve ruke i bez našeg angažovanja. To da je potisnuto djetinjstvo i lutkarstvo, znači da je potisnuta naša odgovornost da nekog odgojimo, uputimo te da mu damo mogućnost da na bezbolan način, bez puno lutanja, epizoda, stranputica, otkrije sebe. A to je, u stvari, odrastanje – podvlači Kovačevski.
Djeci su potrebni, ističe, sigurna ruka roditelja, prijatelja, društva, estetike te miran psihofizički život kako bi im pomogli da nađu svoje pravo mjesto pod suncem. Misli da mališani sve to mogu naći u predstavi koju je režirao za BNP.
– U stvari, predstava je jedan simbol, metafora ili jedna alegorija – kako se sve to uzme, a koja, na suptilan način, daje do znanja u kom bismo pravcu mogli da potražimo i sebe. Ali, koliko mi imamo volje, motiva, ambicije, krepkosti duha…to je već pitanje porodice, društva i pitanje sredine – mišljenja je bugarski reditelj.
Djeca to, smatra on, žele da vide, ali je znatiželja “intelektualni motiv koji se vaspitava”.
– Znatiželju kod djece treba podražavati, jer znatiželja nije od onih bazičnih, kompleksnih motiva da jedem, spavam…To je jedan od indirektnih motiva koji se, tačno, gradi – napominje Kovačevski.
Stava je da odrasli, u stvari, djeci trebaju otkriti svoj svijet, a koji će onda oni nadograditi svojim doživljajima.
– Pa vidite, nikada dijete od četiri godine ne kaže: hoću u pozorište. Roditelji mu kažu: hajde, idemo sine u pozorište. A onda, nakon prve, druge predstave može se kod djeteta javiti želja da ide u pozorište. U principu, lutkarsko pozorište je veoma kasno počelo da bude pozorište za djecu – ustvrdio je Kovačevski, koji podsjeća da se to desilo u periodu romantizma, u 19. vijeku.
Lutkarsko se pozorište, podvukao je on, prije svega obraća roditeljima koji trebaju “dovesti svoju djecu u pozorište i tako se vaspitava taj, intelektualni motiv – znatiželja”.
(FENA)
